Careva ćuprija u Sarajevu: Hoće li nacionalni spomenik dočekati sanaciju?

Careva ćuprija ili jednostavno Carev most, ponosno se nadvija nad Miljackom kao nijemi svjedok prošlih stoljeća, čuvajući tragove historije u svojoj betonskoj konstrukciji. Njegova priča počinje u 15. vijeku, kada ga je izgradio plemić Isa-beg Ishaković, niži nego što ga danas poznajemo, tik uz Carevu džamiju.

No, rijeka Miljacka ga nije poštedjela, poplava ga je odnijela 1619. godine. Na istom mjestu Hadži-Husein-aga Haračić podiže kameni most sa tri stuba i četiri luka. Ipak, priroda je bila neumoljiva: most je stradao i u poplavi 1791. godine, nakon čega je ponovno podignut novi most, rekonstruisan od strane Hadži Mustafe Bešlije 1792. godine nastojeći očuvati kontinuitet i duh prvobitne građevine.

Dolaskom Austro-Ugarske Monarhije, most je doživio novu transformaciju. Stari kameni most, već dotrajao i opterećen vremenom, srušen je, a austrougarske vlasti odlučile su 1897. godine da na njegovom mjestu podignu novi, moderniji most, dvadesetak metara uzvodno od stare lokacije. Time su ga uskladili s osovinom ulice koja vodi prema Konaku i crkvi Svetog Ante, čime je dobio skladniji urbanistički položaj. Novi most, nazvan Carev most po austrijskom caru Franji Josipu I, postao je pionirski primjer upotrebe armiranog betona u mostogradnji Austro-Ugarske Monarhije. Dovršen 1897. godine, predstavljao je spoj tradicije i modernog inženjerstva. Kolovoz su činile granitne kocke, dok su trotoari bili asfaltirani, iako se pretpostavlja da su u ranijem periodu i oni bili popločani kamenom.

Vijekovi su prolazili, a most je mijenjao imena. Između dva svjetska rata nosio je naziv Most Bogdana Žerajića, pripadnika terorističke organizacije Crna ruka, a izvorno ime Careva ćuprija vraćeno mu je 1992. godine. Od 2009. godine, Careva ćuprija ponosno se nalazi na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, svjedoči historiji i kulturnom naslijeđu.

Careva ćuprija u Sarajevu predstavlja vrijedan kulturno-historijski spomenik iz otomanskog perioda, čija obnova već decenijama predstavlja izazov. Prema istraživanju i radu Naide Ademović, Azre Kurtović i Muhameda Madžarevića objavljenom u časopisu Građevinar, glavni razlozi zbog kojih se obnova ovog mosta ne realizira proizlaze iz kombinacije tehničkih, finansijskih i administrativnih prepreka.

Prvi razlog leži u tehničkom stanju same konstrukcije. Prema navodima autora, most je kroz vijekove bio izložen različitim atmosferskim utjecajima – kiši, snijegu, promjenama temperature i poplavama, što je dovelo do značajnog trošenja i degradacije kamene konstrukcije. Fundamenti i lukovi pokazuju znakove erozije, dok stalno izlaganje prirodnim elementima i povremeno prometno opterećenje dodatno ugrožava stabilnost mosta. Iako most nije projektiran za savremeni saobraćaj, u prošlosti je podnosio različita opterećenja, što prema autorima dodatno komplicira moguću sanaciju.

Drugi ključni faktor, kako navode Ademović i suradnici, je nedostatak adekvatne tehničke dokumentacije. Precizna projektna dokumentacija, koja uključuje stanje temelja, analizu kamena i procjenu opterećenja, ili ne postoji ili je nepotpuna. Bez ovih podataka izvođenje sanacije postaje visokorizično, jer svaka intervencija mora biti pažljivo planirana kako bi se očuvala autentičnost mosta, a da se ne ugrozi njegova statika.

Treći razlog je finansijske prirode. Obnova kulturno-historijskih spomenika zahtijeva značajna ulaganja, uključujući specijalizirane materijale i tehnike, što prema istraživanju autora često nadilazi raspoložive budžete lokalnih vlasti ili državnih institucija. Prioriteti raspodjele sredstava često su usmjereni na druge infrastrukturne projekte, dok historijski spomenici ostaju na marginama finansijskih planova.

Administrativni izazovi također značajno usporavaju obnovu. Proces uključuje saglasnosti brojnih institucija, stručnih komisija za kulturnu baštinu i urbanističkih planera. Prema radu Ademović i saradnika, ovakve proceduralne komplikacije mogu produžiti realizaciju projekta i otežati koordiniranu intervenciju.

Zbog kombinacije tehničkih, finansijskih i administrativnih prepreka, Careva ćuprija trenutno ostaje u zastoju, dok njeno potpuno očuvanje i sanacija zahtijevaju dugoročan, multidisciplinaran pristup koji još uvijek nije realiziran.

Općina Stari Grad Sarajevo dostavila nam je informaciju u vezi s incijativom za pokretanje postupka javne nabavke usluga Izrade Glavnog projekta konstruktivne sanacije, konzervatorsko-restauratorskih radova i proširenja, te izrade elaborata o ispitivanju slojeva mostovske konstrukcije na nacionalnom spomeniku Careva Ćuprija u Sarajevu.

Prema informacijama iz Općine, nabavka ovih usluga trenutno nije planirana, ali je 28. januara 2025. godine između Općine Stari Grad i Grada Sarajeva potpisan sporazum o sufinansiranju obnove i sanacije Careve Ćuprije. Na osnovu tog sporazuma, preduzeće Winner Project d.o.o Sarajevo ranije je izradilo eleborat o stepenu oštećenja mosta, koji je poslužio kao temelj za pripremu projektnog zadatka za izradu glavnog projekta. Po završetku izrade glavnog projekta, Općina Stari Grad Sarajevo moći će započeti realizaciju sporazuma s Gradom Sarajevo, a planirano je da radovi na obnovi Careve Ćuprije budu završeni do kraja 2025. godine. U budžetu Općine planirana su sredstva pod stavkom "Sanacija Carevog mosta" u ukupnoj vrijednosti od 250.000 KM, u okviru kojih su raspoloživa potrebna sredstva za realizaciju aktivnosti.

Danas, Careva ćuprija stoji kao svjedok vremena. Njena konstrukcija, izranjavana pukotinama i umorna od neprekidnog saobraćaja, podsjeća da i spomenici imaju svoj životni vijek. Iako je od 2009. godine uvrštena na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Careva ćuprija i dalje čeka trenutak kada će pažnja institucija biti usmjerena prema njenom očuvanju.