Sarajevo safari | Edin Subašić: Kako smo lovili one koji su lovili nas

Godinama nisam ni pomišljao da ću se vratiti starom, gotovo zaboravljenom slučaju na koji me podsjetio Franci Zajc došavši prije više od tri godine sa idejom da snima film o "safariju na ljude" u Sarajevu.

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

„Znaš, Edin... oni su plaćali da dođu ubijati." Lampica mi se upalila...

Sjećam se k’o danas. Bio je magloviti, ledeni kraj 1993. Prevrtao sam po rukama "Izvještaj o saslušanju zarobljenika" pun prividnih nebuloza.

Zarobljeni srpski radikal, zalutao pljačkajući prazne kuće u mahalama Hrasno brdo. Priča o grupi Italijana, inače lovaca, koji se sa srpskim dobrovoljcima iz Srbije voze ka Sarajevu.

"Ko su, plaćenici?", pitali su ga.

„Ne, ne... nisu plaćenici. Oni su bogataši koji će platiti srpskoj vojsci u Sarajevu da ih puste da pucaju na neke muslimane."

"Zašto...?", bilo je dodatno pitanje.

"Eto tako... što im je to bio ćeif i može im se. I imaju sve novo na sebi, lovačko i skupe puške...", rekao je.

Tajna... strogo pov.

Moralo se istražiti, provjeriti, pitati tajnovite talijanske oficire u UNPROFOR-u. Onda to oni šalju u Rim. Pa čekati... I onda, već je proljeće 1994. godine. Ono kad je neko u Zagrebu ipak zgužvao salvetu sa granicama koje cijepaju Bosnu i završio se tzv. bošnjačko-hrvatski sukob.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Svi smo napeti oko Washingtonskog sporazuma...

"Jedinice se povlače sa linije sukoba", odnosno "postrojbe sa crta bojišnica".

Hajde, makar to je gotovo. I sjećam se k’o danas.

U tom haosu, na moje pitanje:

"Je li stiglo nešto za ono..."

General Mustafa Hajrulahović, šef Vojne obavještajne službe ARBiH, bez mnogo objašnjavanja stavlja tačku na neriješeni predmet.

"Ono sa Italijanima, odgovorili su nam iz SISMI-ja (italijanska obavještajna služba), da, tačno je... Našli su odakle to kreće negdje u Trstu. Neutralizirali su organizaciju i neće se više ponavljati. Shvataš...?"

Zar smo divljač?!

Shvatio sam, priča zarobljenika bila je tačna! Zatvorio sam fasciklu na kojoj je pisalo "Safari" i gurnuo je u arhivu i mislim da je više nikad nisam uzeo u ruke.

Onda je, nakon 28 godina, u Sarajevo došao slovenački producent Franci Zajc i uzbuđeno mi govorio:

"Znaš, Edin, to je sigurno istina, ja imam i svjedoka. Oni su debele pare plaćali da ubijaju ljude. Oni su životinje!".

Rekao sam mu:

„Ne, Franci, u "slučaju Safari" mi smo bili „životinje". S tarifom za odstrel..."

I onda smo snimili film "Sarajevo Safari" u režiji profesora Mirana Zupaniča. Sve što sam sjećanjem uspio rekonstruirati iz zaboravljenog dosijea otišlo je u kameru.

Premijera u jesen 2022. godine izvrnula je Sarajlije. Emotivno, mentalno, mentalitetski, ljudski. Pitao sam se šta je razlog takvim erupcijama žuči, gnjeva i bijesa... Poslije toliko vremena.

"Znamo mi zašto je vođen rat. Ovo je Bosna, a oni hoće da bude Srbija. Mi to ne damo, pa nas zato treba ubit. To razumijemo. Ali da mi dođe neka strana bulumenta i da me gađa kao slona, lisicu ili divlju svinju, kao životinju... Pa, šta oni misle ko smo mi!?", bijesnili su ljudi pogođeni otkrićem da smo tretirani kao divljač bez ikakve emocije prema nama.

Ne, nisu nas uopće ni mrzili. Nisu pojma imali niti o politikama zbog kojih se tada vodio rat. Bila im je bitna samo ta igraonica smrti.

Ko su lovci na ljude?

Teškoća razumijevanja motiva proističe iz toga što je laiku normalne ličnosti i zdravog mozga teško shvatiti izvor užitka, uzbuđenja i spremnosti da se plate stotine hiljada lira, dolara, maraka za val adrenalina u momentu kad se ubije ljudsko biće.

Kolokvijalne odrednice da su to "manijaci, luđaci, poremećeni umovi" postale su nedovoljni odgovori na pitanje – ko su ti ljudi. Pa smo pitali struku.

Prof. prim. dr. sci. Gorana Sulejmanpašić, specijalista neuropsihijatar, upozorava da se vjerovatno radi o poremećaju ličnosti sa sadističkim karakteristikama.

"Poremećaj ličnosti podrazumijeva trajne obrasce razmišljanja, osjećanja i ponašanja, koji značajno odstupaju od očekivanih društvenih normi, rezultirajući životnom disfunkcionalnošću. Obilježja nekog poremećaja ličnosti obično postaju prepoznatljiva u periodu adolescencije ili ranog odraslog doba. Bezosjećajnost obuhvata ključni aspekt psihopatije, tj. nedostatak suosjećanja za žrtve i ravnodušnost prema njihovoj patnji. U kontekstu mentalnog zdravlja, sadizam se često povezuje sa sadističkim poremećajem ličnosti, što je stanje koje karakteriše sveprisutan obrazac okrutnog, ponižavajućeg i agresivnog ponašanja. Nažalost, kod sadističkog poremećaja ličnosti nije otkriven tačan uzrok. Smatra se, s jedne strane, da je posljedica faktora okoline, a s druge da je rezultat lošeg roditeljstva. A možda je i urođena želja za moći. Postoje faktori rizika koji povećavaju šanse da osoba razvije sadistički poremećaj ličnosti, odnosno doživljene traume i zlostavljanja u periodu djetinjstva," objašnjava prof. Sulejmanpašić.

Bogataši i moćnici

U kasnijim godinama ona se manifestuju željom da drugi postanu isto tako jadni kao što su oni nekada bili.

"Sadista uživa ili osjeća zadovoljstvo kada drugima nanosi bol, patnju ili ih ponižava. Fascinira ga nasilje, oružje, ozljeđivanje i mučenje uz izraženi prezir prema drugim ljudima, uz nedostatak empatije. Prisutna je samodisciplina, radoholičarstvo, nepodnošenje dosade i nesposobnost opuštanja, jer želi moć, kontrolu, potvrdu vrijednosti sebe kao osobe, vlastite važnosti i snage putem nanošenja boli i dominacije nad drugima. Recimo, osobama koje ispoljavaju tiranski sadistički poremećaj ličnosti glavni cilj je da preuzmu kontrolu i izreknu kaznu. Obično im to i omogućava superiorni položaj na kome se nalaze. Često koriste nasilje da bi se oslobodili nagomilane emocije poniženja ili frustracije. Ostaje pitanje "da li zlo zaista leži u genima," kaže prof. Sulejmanpašić.

Režiser Miran Zupanič je, objašnjavajući namjere filma, govorio:

"Osim što smo razotkrili da fenomen safarija na ljude postoji, mi smo željeli pokazati i dokle može dosegnuti količina zla koju ljudi mogu činiti drugim ljudima. Otvara se i pitanje da li je agresivnost suštinska i neodvojiva osobina ljudskog roda.

Iz raspoloživih podataka o socio-psihološkim profilima safari ubica zna se da su tada bili najčešće ljudi od 35 do 55 godina, već vrlo bogati, moćni, uticajni i autoritativni u svojim društvima. Od biznismena i privrednika do bankara i ljekara (!), pa to objašnjava i zašto nisu procesuirani niti u jednoj zemlji. Do sada.

Grudva je krenula

Prije više od godinu dana kontaktirao me milanski pisac, publicista, scenarista, novinar..., ukratko svestrani autor, Ezio Gavazzeni, tražeći saradnju u njegovoj privatnoj istrazi koju vodi potaknut filmom.

Već frustriran šutnjom Tužilaštva BiH, otvorio sam se prema Eziu i talijanskom pravosuđu, vrlo iznenađen samom idejom da je moguće istražiti ovo zlo na njegovoj početnoj stanici.

Dakle, ipak, grudva koju su pokrenuli Zupanič i Zajc rasla je iz dana u dan i Gavazzenijeva istraga dovela je do frapantnih otkrića, pa se složila slika i mjesta gdje se "lovci" okupljaju, zna se o terminima polaska, rutama, vozilima, o ciframa... A na mjestu zločina, u Sarajevu, postala su poznata snajperska gnijezda, trase prilaska položajima koje su koristili.

A imena? Da, i imena... Više se ne radi o N.N. izvršiocima ratnih zločina, nego osobama kojima će se konačno pozabaviti institucije za provođenje zakona, za početak u Milanu.

Prošle sedmice konačno je udaren pečat i objavljeno je da je Državno tužilaštvo Italije u Milanu otvorilo istragu protiv safari-ubica.

Milanski tužitelj Alessandro Gobbis, specijaliziran za slučajeve s terorističkom pozadinom, osim dokaza koje je prikupio Gavazzeni moći će računati i na haašku dokumentaciju i vjerovatno na podatke koje je tokom rata u BiH prikupila italijanska vojna obavještajna služba SISMI.

Na mjestu zločina – pravni muk

Nasuprot tome, na mjestu zločina, u Sarajevu – pravni muk. Odmah poslije premijere filma gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnosi krivičnu prijavu "protiv N.N. lica zbog zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina, organiziranja grupe i podstrekavanja na zločin..."

Nakon toga je i dopunjava dokumentima iz ICTY-ja koji su već prihvatani kao dokazi na suđenju generalima opsade Sarajeva Dragomiru Miloševiću i Svetozaru Galiću. Na više urgencija i upita o stanju predmeta samo birokratski odgovor... "predmet je u radu... nije donesena tužilačka odluka... nije nas kontaktiralo italijansko pravosuđe".
Ovo nije samo priča o različitostima sistema u državi koja funkcionira i koja ne funkcionira. To je priča i o moralu pravosuđa.

Dok se na jednom kraju lanca zla, u Milanu, nastoji počistiti vlastito smeće, na drugom kraju tog lanca, u Bosni, Tužilaštvo BiH ne samo da drži desetine predmeta ratnih zločina u zaključanim ladicama, nego ne želi narediti ni da se prekreči mural sa likom zločinca Ratka Mladića.

Za njih je to "čiko u uniformi"!

Zato postoji skepsa i u "slučaju Sarajevo safari", ali je pozitivna činjenica da ratni zločin ne zastarijeva, a da među nama još žive bivši pripadnici tzv. vojske RS koji su bili domaćini lovcima na ljudske glave, uvodili ih u snajperska gnijezda itd.

Da, put do pravde uvijek je težak i čini se da će voditi via Milano.

Gavazzeni i tužilac Gobbis postali su svjetlo nade koje još tamnijim čini crnilo pravnog nemorala bosanskog pravosuđa.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba