Ja mislim | Prof. dr. Salih Fočo: Zašto recikliramo prošlost do besmisla bez vizije budućnosti

Ovaj tekst, iako je možda drugačiji od uobičajenih poruka koje prate obilježavanje Dana državnosti, jednako je potreban i koristan. Umjesto ponavljanja svečanih fraza, poziva nas na promišljanje o budućnosti naše domovine – o tome gdje se nalazimo, zašto često ostajemo zarobljeni u prošlosti i šta moramo učiniti da bismo izgradili modernu, stabilnu i progresivnu Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato, ovakav pogled unaprijed važan je jednako kao i podsjećanje na historijske temelje naše državnosti.

Piše: Prof. dr. Salih Fočo*, za Radiosarajevo.ba

Bosna i Hercegovina uporno ostaje zemlja zarobljena u svoju prošlost, bez efikasnih i jasnih alternativa za budućnost. Razvijene zemlje razmišljaju o budućnosti i svom razvoju, a BiH i njene vladajuće strukture ostaju zarobljene u zbivanjima iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća. I dok se svijet ubrzano mijenja, mi i dalje ponavljamo stare rasprave, otvaramo ranjene stranice prošlosti i pokušavamo iz sadašnjosti izravnavati račune za zbivanja u bližoj ili daljoj prošlosti. Umjesto da učimo iz prošlosti, mi u njoj ostajemo zarobljeni. To postaje ne samo sociološki nego i politički teret koji koči razvoj društva.

Političke elite grade moć na strahu

Ostajanje u prošlosti opravdava se s više razloga.

Prvo, političke elite godinama grade svoju moć na narativima straha i kolektivne ugroženosti. Njima je najlakše mobilizirati birače podsjećanjem na strahote nego ponuditi konkretan plan za ekonomski i socijalni napredak, reforme ili bolji životni standard građana. Drugo, obrazovni sistem i medijski prostor proizvode generacije koje odrastaju na iskrivljenim interpretacijama prošlosti, često jednonacionalnim i politiziranim do besmisla. Stalno vraćanje unazad zamjenjuje razgovor o sadašnjosti i potrebama građana, kao što su plate, zdravstvena zaštita, školstvo, evropski put i tako dalje. Umjesto da se pitamo kako da unaprijedimo život, a napose kako zadržati mlade ljude u zemlji, mi se vraćamo na ratne karte, mitove i podjele, zasebnosti, prebrojavanja i osporavanja.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Zašto nema političkih snaga koje nude promjenu i koje gledaju u budućnost?

Zato što političke snage nagrađuju apatiju i stagnaciju, što žele zadržati postojeće stanje beznađa i nacionalnih tenzija. Nova politika i vizija izlaska iz zarobljenog društvenog stanja, kao što su evropske integracije, digitalna transformacija, depolitizacija institucija, ulaganje u nauku, energetsku tranziciju, rizikovale bi sukob s ustaljenim interesnim grupama i već ustaljenim narativom da je najvažnije biti veliki nacionalista i pripadati kolektivnom identitetu, umjesto perspektive koja znači iskorak iz sadašnjeg zarobljenog stanja i nametnutih narativa. Nacionalizam je, kako znamo iz naše sadašnjosti, najlakši politički alat: jednostavan, emocionalan, lako razumljiv i gotovo uvijek uspješan. Zato izbori iznova donose isto stanje i predstavljaju na neki način nacionalni popis i identifikaciju, umjesto opredjeljenja za snage promjena i perspektive koje žele ostaviti prošlost iza sebe i okrenuti se potrebama i interesima građana.

Nove ideje ostaju neshvaćene i nemaju pogodno tlo u biračkom tijelu u odnosu na nacionalizam i podjele i ponavljanje stare priče o ugroženosti koja se može reciklirati do beskonačnosti.

Zašto smo zarobljeni u nacionalne podjele?

Zato što su nacionalne i nacionalističke ideje postale politička valuta. U društvu koje još nije prevazišlo ratne traume i koje nema jasan društveni dogovor o budućnosti, najlakše je dijeliti ljude po nacionalnim linijama. Nacionalizam se koristi kao glavna ideološka odrednica jer stvara osjećaj pripadnosti i identiteta, ali istovremeno cementira razlike i blokira mogućnost zajedničke vizije. Nosioci tih ideja su snage koje ovise o političkim centrima moći, a to su mnogobrojne upravne i državne strukture, odnosno njihovi uposlenici – politički ovisnici i javne institucije koje su nominalno u funkciji korisnika, a stvarno vlasništvo vladajućih političkih stranaka.

A šta je sa stvarnim potrebama ljudi?

Kada se pogleda svakodnevni život, poskupljenja, odlazak mladih – i to podjednako iz svih etnosa i područja – nedostatak radnih mjesta i perspektive za mlade u zemlji, problemi u zdravstvu, školstvu, socijalnoj sferi, jasno je da potrebe običnih ljudi višestruko nadilaze političke narative. Ali sve dok se javni prostor drži u napetosti i strahu, ekonomske i socijalne teme ostaju u drugom planu. Ljudi žele normalnost, sigurnost i perspektivu, i za to imamo bezbroj primjera. Oni žele radna mjesta, bolje škole, efikasne bolnice i pristojnu platu, a ne beskrajna prepucavanja o tome "ko je kriv za šta" u prošlosti i ko je veći zaštitnik nacionalnih interesa.

Kako prevazići naslijeđene stereotipe?

Potrebno je promijeniti paradigmu, ostaviti prošlost onakvom kakva ona jeste, a okrenuti se budućnosti. To je jednostavno reći, ali teško uspostaviti snage i aktere koji su spremni na novo. Zato je nužno okrenuti se ekonomskom razvoju i mobilnosti – kada ljudi putuju, sarađuju i rade jedni s drugima, predrasude se tope. To najbolje potvrđuju tvrtke koje posluju na čitavom prostoru BiH i niko se više ne pita iz kojeg je entiteta ili etnosa.

Nužno je podići medijsku pismenost – smanjiti prostor za manipulaciju, govor mržnje i propagandu, afirmisati pozitivnost, a negirati retrogradnost. Dakle, nužno je restartovati medijski narativ koji stalno afirmiše negativnosti i zagađuje društveno stanje i odnose. Potreban je, rekli bismo, i nužan politički dijalog; jednostavnije rečeno, nove generacije političara moraju nuditi budućnost, a ne vraćati se na rovove prošlosti. Svakako tome treba dodati i veći građanski pritisak i aktivniju ulogu svih društvenih aktera kako bi se stanje mijenjalo i kako bi se i sami suočili sa svojim doprinosom i ulogom u nametnutom društvenom obrascu i nužnostima promjena. Svakako je nužno tome dodati i vraćanje povjerenja u institucije sistema i njihovu depolitizaciju. Ovo su samo neke naznake kojima se može rušiti nametnuti narativ koji stvari vraća unatrag i osporava svaki oblik reforme i promjena.

Prošlost se ne može izbrisati, ali se može prevazići. Ona treba biti pouka, a ne sudbina. Bosna i Hercegovina će postati stabilna, evropska i moderna država tek kada kolektivni narativi prestanu biti oruđe manipulacije, a počnu biti osnova za izgradnju zdravijeg društva. Budućnost ne može započeti dok ne prestanemo živjeti u sjenkama prošlosti. A prvi korak je jednostavan: okrenuti se naprijed.

* Autor je ugledni bosankohercegovački sociolog, univerzitetski profesor, bivši dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba