Bursać: Milorade, beogradski akademik može biti i Mustafa, a ti samo laktaška seoska varalica!

"Akademik Teodorović može biti bilo šta. Može biti Srbin, može biti Mustafa, može biti Dušan. Može misliti, sumnjati, kritikovati. To mu je posao, a određenje-građanin svijeta. Ali Dodik? On ne može biti akademik. Ne može biti mislilac. Ne može biti slobodan čovjek u ideji. Može biti samo ono što jeste. Laktaška seoska varalica koja je vlast pretvorila u privatni posjed, identitet u sajamsku političku alatku, a narod u publiku za sopstveni cirkus kome smeta kad ga u Srbiji zovu Bosanac."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Kad čovjek dotakne dno političkog života, obično pomisli da dalje ne može. Onda se javi Milorad Dodik i pokaže da dno nije granica, nego odskočna daska za dublji zaron. 

Trending

Saša Magazinović očitao lekciju SNSD-u: "Je li baš?"

Jer kad lider jedne nakaradne politike, koja se godinama hrani lažnim mitovima o identitetu, posegne za rečenicom da bi srbijanski akademik trebao "promijeniti ime u Mustafa", tada se ne govori više o političkom sukobu. Tada se ogoljava jedna nakaradna velikosrpska ideologija. Ona koja ne zna šta bi sa argumentom jer argumenta nema, pa poseže za imenom i nomenom. Ona koja ne zna šta bi sa znanjem jer znanja nema, pa udara po porijeklu. Ona koja ne zna šta bi sa slobodom mišljenja je ni nje nema, pa uvodi etnički pasoš kao referencu. 

A sve počinje jednom rečenicom, jednim statusom koji je digao prašinu i razotkrio nerv Dodikovog sistema: "U Srbiji žive Srbi, Mađari, Romi, Bošnjaci, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Bugari, Rusini, Albanci, Vlasi, Makedonci, Crnogorci, Nemci, Slovenci, Ukrajinci, Rusi, Grci, Jevreji, Česi i Aškalije. Ove narode su okupirale pridošlice - bosanski radikali!" 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Rečenica Dušana Teodorovića, akademika i profesora, nije sveta krava. Može se kritikovati, može se osporavati, može se rastaviti do zadnjeg zareza, može joj se zamjeriti na supremacionizmu i još trista čuda. Ali ona pripada prostoru (javnog) mišljenja. Prostoru debate. Prostoru u kojem se ideje sudaraju, a ljudi ne brišu. 

Mustafa kao ultimativna diskvalifikacija srpskog sveta 

I onda dolazi Dodikov isfrustrirani odgovor. Ne polemika. Ne argument. Nego presuda. 

"Danas se Josif Pančić, Stojan Novaković, Cvijić, Alas, Medaković, Panta Srećković i mnogi drugi okreću u grobu, kada zvanje akademika nosi i Dušan Teodorović. Ovi velikani su ispisali svijetle stranice srpskog naroda, Teodorović se nazivajući Srbe iz Republike Srpske varvarima ispisao iz srpskog roda." 

Tu se već vidi obrazac. Ne rasprava, nego ispisivanje. Ne argument, nego anatema. Kao da je riječ o nekoj srednjovjekovnoj inkviziciji u kojoj politički vođa određuje ko ima pravo na identitet, a ko se iz njega briše. 

Ali Dodik ne staje: "Teodorović se sopstvenom narodu obraća na isti način kao muslimanski reis, koji bi da nam oduzme nacionalni identitet i Crkvu." 

Tu se već ulazi u poznatu neočetničku zonu. U zonu gdje je "musliman" etiketa za neprijatelja i niže biće. U zonu gdje se svaka kritika prevodi u izdaju. U zonu gdje se religija koristi kao politička batina. 

A onda dolazi vrhunac: "Izjave toliko ružne, nedostojne, netačne i uvredljive, da bi možda najpoštenije bilo da Dušan Teodorović promijeni ime u Mustafa. Mada, i Mustafa ima više poštovanja prema srpskom narodu." 

E tu više nema politike. Tu je ogoljena ideologija. 

Jer šta znači ta rečenica? 

Znači da je ime ljudska kazna. Znači da je identitet nagrada ili oduzimanje. Znači da neko misli da može drugom čovjeku propisati kako će se zvati da bi bio "dostojan". 

I tu dolazimo do suštine. 

Jer Dodik ne napada Teodorovića zato što je pogriješio. Njega to ne intersuje. Napada ga zato što misli. A misao je, u tom svijetu, najveći grijeh. 

Dodik se javio 

U svijetu u kojem je akademik prijetnja, a poslušnik ideal. U kojem se nauka ne mjeri radovima nego podobnošću i klimoglavom. U kojem se identitet ne živi, nego propisuje. Pa tako imamo apsurd: Dodik koji je cijeli politički život proveo mijenjajući ideološke kapute, danas dijeli lekcije o nekakvom "autentičnom srpstvu". Čovjek koji je od reformiste postao nacionalista, od nacionaliste separatista, od separatista trgovac krizama i kradenim ikonama, sada određuje ko smije nositi neko ime, a ko treba dobiti novo. 

I ne, nije ovdje stvar u Teodoroviću. 

Stvar je u tome da Dodik ne može podnijeti slobodnog Srbina ili Srbijanca. Srbina koji ne misli kao on. Srbina koji ne kleči pred narativom velikosrpstva. Srbina koji ne živi u strahu od etikete. 

Jer takav Srbin razbija monolitnu konstrukciju. A konstrukcija je jednostavna: ili si uz vođu ili si izdajnik. Ili si "pravi Srbin", ili si "Mustafa". Između nema ništa. 

I tu dolazimo do te kobne riječi.
Mustafa.
Vlastito ime koje Dodik koristi kao uvredu. Kao sinonim za izdaju. Kao oznaku za nekog ko je "ispao" iz naroda.
I time, zapravo, govori više o sebi nego o bilo kome drugom.

Jer ako je vlastito ime uvreda, onda je problem u onome ko vrijeđa. Ako je identitet oružje, onda je onaj koji ga koristi već izgubio svaku moralnu bitku. Ako je Mustafa nešto loše, onda to nije problem Mustafe, nego onoga ko u tom imenu vidi prijetnju. A znamo kako su prošli oni koji su se zvali Mustafa, Almir, Alija, Sead… Pogledati od Prijedora, Kozaraca do Srebrenice. 

A istina je jednostavna: Mustafa je ime. Ljudsko ime. Kao i Dušan. Kao i Hrvoje, kao i Džon, kao i Liju…Kao i bilo koje drugo. I nijedno ime ne nosi ni više ni manje dostojanstva od drugog. 

Ali Dodik ne govori o imenima. On govori o kontroli. Nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj. 

Nisu u pitanju imena nego kontrola 

Govori o kontroli narativa. Kontroli identiteta. Kontroli straha. 

Jer samo u društvu koje se plaši, ovakve rečenice prolaze. Samo u društvu koje je naviklo na poniženje, neko može određivati ko je "dovoljno Srbin". Samo u društvu koje je zarobljeno, političar može glumiti etničkog sudiju. 

I zato ova priča nije o uvredi. Ovo je priča o provincijalizmu koji se prerušio u politiku. O malograđanštini koja se prodaje kao vrhovni nacionalni interes. O jednom mentalitetu koji ne može izaći iz seoske kafanske logike: ko nije sa mnom, neka promijeni ime. 

A akademik? Akademik je, u toj priči, samo kolateral. 

Jer akademik može biti bilo šta. Može biti Srbin, može biti Bošnjak, može biti Mustafa, može biti Dušan. Može misliti, sumnjati, kritikovati. To mu je posao. 

Ali Dodik? 

On ne može biti akademik. Ne može biti mislilac. Ne može biti slobodan čovjek u ideji. 

Može biti samo ono što jeste. 

Laktaška seoska varalica koja je vlast pretvorila u privatni posjed, identitet u političku alatku, a narod u publiku za sopstveni cirkus kojoj smeta kad ga u Srbiji zovu Bosanac. A Bosanac jeste koliko god se to meni kao Bosancu ne sviđalo i koliko god on to odbijao. 

I zato ova rečenica, koliko god bila uvredljiva, ima i jednu neočekivanu vrijednost. 

Ona razotkriva. 

Razotkriva koliko je ta Dodikova politika prazna. Koliko je krhka. Koliko zavisi od toga da niko ne postavlja pitanja. 

Jer čim se pojavi jedan akademik koji kaže nešto mimo scenarija, odmah slijedi presuda: nisi više to što jesi. Promijeni ime. A kad politika počne dijeliti imena, to znači da joj je ponestalo svega drugog. Argumenta. Ideja. Budućnosti. 

I tada ostaje samo jedno: buka.
A buka, znamo, nikad nije bila znak snage.
Samo znak panike. Moralne i političke.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.