Savez kolumnista | Gruhonjić: Život i smrt u Dubrovniku kojeg su htjeli učiniti "starijim i ljepšim"

Festival ljudskih prava ZNA-DU (Zbor navodne avangarde – Dubrovnik), koji je obilovao vrlo zanimljivim projekcijama filmova, promocijama knjiga, razgovorima o ratu, traumi, propagandi, pravima žena, migracijama i svijetu koji opasno liči na onaj iz prošlog vijeka, završen je teatarskim remek-djelom, predstavom Smrt u Dubrovniku.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Predstava je to crnogorskog reditelja Petra Pejakovića i dramaturškinje Anje Pletikose, u izvedbi dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice i u produkciji Akcije za ljudska prava iz glavnog grada Crne Gore.

Trending

Mnogi su ih koristili: Ovi stari mobilni telefoni danas se prodaju za više od 60.000 KM

Riječ je o dokumentarnom teatru, predstavi koja je nastajala godinama i koja je zasnovana na arhivskim materijalima i živim svjedočanstvima onih koji su iz Crne Gore mobilisani ili su se dobrovoljno prijavili da bi napali Dubrovnik, pljačkali i ubijali po dubrovačkoj okolici.

Nastajala je iz intervjua s više od trideset učesnika ratnih dešavanja iz svih krajeva Crne Gore i sa nekolicinom iz Dubrovnika. To što su izveli glumci Slaviša Grubiša, Pavle Prelević, Pavle Novaković, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović jeste emotivno i energetski vrlo zahtjevno. Pošlo im je za rukom da - baš u Dubrovniku - podignu publiku na noge i na pozive na bis.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Otvorene rane – da bi zacijelile

Lokalni dubrovački mediji nakon predstave u kinu "Sloboda" objavili su da je riječ o komadu koji otvara rane da bi zacijelile, koji otvara prostor za suočavanje s prošlošću i podsjeća na važnost kulture sjećanja. To je, kažu, snažna poruka zagovornika mira sveprisutnoj i rasprostranjenoj (ne)kulturi zaborava jer nesuočavanje s prošlošću otvara put njenom ponavljanju.

Smrt u Dubrovniku, dakle, na površinskom nivou govori o prošlosti, ali još i više o našem današnjem odnosu prema njoj, o selektivnom zaboravu, o guranju trauma pod tepih koji je za ovih 35 godina narastao do nivoa planine. Govori i o transgeneracijskoj traumatizaciji ljudi koji tada nisu bili ni rođeni, ali koje su roditelji zadojili mržnjom ili šutnjom.

I o tome kako se to politički zloupotrebljava i dan-danas, 35 godina nakon napada na jedan od najljepših svjetskih gradova. Bez sumnje, ova je predstava važna, prije svega za crnogorsko društvo, pa bi, da ima političke hrabrosti, bilo lako zamisliti je i na redovnom repertoaru crnogorskih teatara i kao obavezno "štivo" i za mlade i za stare. 

"Napravićemo još ljepši i stariji Dubrovnik"

Ali, nije ona važna samo za crnogorsko društvo. Na primjer, tokom predstave glumci izgovaraju citate šovinističkih političara i intelektualaca iz tog sumanutog vremena. Među njima je i izjava ratnog gradonačelnika Trebinja, notornog Božidara Vučurevića:

"Ako bude trebalo, napravićemo još ljepši i stariji Dubrovnik."

Tu čuvenu budalaštinu Vučurević je izrekao krajem 1991. godine. Kasnije, kada je bio uhapšen, neko je ostavio komentar: "Izaći će iz zatvora još stariji i još ljepši".

Vučurević je bio uhapšen 2011. u Srbiji po zahtjevu Hrvatske, ali je – očekivano – "pobjegao" pa mu nikada nije bilo suđeno. Nije mu bilo suđeno ni za to što je govorio da Dubrovnik treba "sravniti sa zemljom", niti za to što je za Dubrovnik govorio da je to "vjekovni srpski grad".

Ali ni za to što je izdavao "propusnice" nesrpskom stanovništvu, da se može "skloniti iz Trebinja i iznijeti svoju pokretnu imovinu". Prije toga su morali potpisivati potvrde da se "dobrovoljno" odriču svojih kuća i imanja.

I u ratu srušenih trebinjskih džamija. Bio je gradonačelnik i u vrijeme kada je u centru Trebinja, u blizini policijske stanice, kundacima pušaka i čizmama vojnika Vojske Republike Srpske ubijen heroj Srđan Aleksić. Srđana su ubili jer je od smrti uspio spasiti svog komšiju Alena Glavovića. Alena su htjeli ubiti samo zato što je bio Bošnjak.

Božo Volan, kako su ga zvali jer je iz kamionskog sjedišta u ime Karadžićevog SDS-a zasjeo u fotelju gradonačelnika Trebinja, tako je ostao "nevin". Za razliku od ekipe koja je radila predstavu o odgovornosti Crne Gore za napad na Dubrovnik, ne sjećamo se da je iko ikada iz Trebinja napravio predstavu o njihovom napadu na Dubrovnik. Umjesto toga, u kolektivnoj (ne)svijesti Vučurević je ostao "upamćen" kao "čovjek iz naroda", guslar, "pjesnik zemlje Hercegove". Dakle, jedan u nizu "heroja", počasni predsjednik Asocijacije "Stvaraoci Republike Srpske". Čega se pametan stidi…

Kolone na Ivanici

Od cijele priče o "srpskom Dubrovniku", međutim, danas je ostala činjenica da Trebinjci u 6 ujutro, 16. marta ove godine, dakle prije nego što je turistička sezona i počela, stoje u kilometarskim kolonama na graničnom prelazu Ivanica, kako bi stigli u Dubrovnik na posao. Ili epizoda sa konobarom iz Trebinja koji nas, donoseći nam kafu, pita odakle smo pa kad kažemo da smo iz Srbije, zavjerenički nam šapuće: "Lijepa naša Republika Srpska".

Šta je u glavi tom čovjeku? I koliko je njih iz te kilometarske kolone na Ivanici pucalo na Dubrovnik prije 35 godina? Šta li misle, čemu li se nadaju?  

Crnogorsko-hercegovački napad na Dubrovnik trajao je devet mjeseci, tokom kojih je Grad bio 240 dana u pomorskoj i zračnoj blokadi. Dubrovčani su 138 dana bili bez struje i vode. Poginulo je 116 civila i 194 branitelja, dok je više od 33.000 ljudi prognano. U Gradu i danas postoji mapa sa precizno ucrtanim mjestima na koja su padale granate.

Predstava počinje omažom Milanu Milišiću, dubrovačkom književniku koji je bio prva civilna žrtva napada na Grad, a koji je poginuo od granate u vlastitoj kući. Potom se radnja nastavlja tako što se prepliću naracije o proglašenju Crne Gore "ekološkom državom" i šovinističkim izjavama crnogorskih političara i srpskih intelektualaca iz tog vremena (Momir Bulatović, Milo Đukanović, Novak Kilibarda, Dobrica Ćosić, vladika Atanasije, Ljubomir Tadić, Radovan Samardžić…), koje kulminiraju tezom Svetozara Marovića da je napad na Dubrovnik zapravo "rat za mir".

Glumci dočaravaju i pijanu, i ludačku, i kukavičku, i pljačkašku atmosferu u vojnim redovima. Neki se mobilisani vojnici kolebaju, al im očevi stavljaju pištolj na sto i poručuju: "Ako ne odeš, jedan od nas dvojice se ujutro neće probuditi!"

Ubistvo Krsta Đurovića

Tu su i priče o ljudima koji nisu htjeli učestvovati u razaranju Dubrovnika, poput kontraadmirala JNA Krsta Đurovića, koji je rekao da nijedna granata neće pasti na Dubrovnik dok on komanduje. Nakon toga je ubijen. Postoje sumnje da ga je ubila vlastita vojska, upravo zato što nije htio paliti Dubrovnik. Čula se i priča o nepoznatom vojniku ili oficiru zahvaljujući kojem se fosforne granate nisu aktivirale kada su pale na Grad. Da jesu, Dubrovnik bi izgorio.

U predstavi se tematizuju i zvjerska ubistva, poput onoga kada čovjeku ubiju sina, a on stane da proklinje ubice, koje se potom ustremljuju na njega. Nesretni čovjek danima nakon toga ne može da umre, iako su ga u potpunosti unakazili.

"Napravili su od čovjeka kašu pa onda vino, da se ne sjeća…", kako se kaže u predstavi.

Dio predstave fokusiran je na strahote logora Morinj u Crnoj Gori i sistematsko poricanje da se taj logorski zločin ikada dogodio. "Ne!", uzvikuje crnogorska "javnost", svjedočanstva bivših logoraša o batinanju, ponižavanju i prisiljavanju na pijenje vlastite mokraće su "laži!"

Glumci u predstavi svoja tijela pretvaraju u medije kroz koje progovaraju agresori i žrtve. Muškarci-vojnici, muškarci-žrtve u predstavi se pojavljuju i goli, pokazujući stražnjice i genitalije, rugajući se tako mačističkom pogledu na svijet, pljujući na svijet militarizma. Jedina ženska uloga je stalno na sceni, ali je pasivna i uglavnom nijema, sem u ključnim momentima. Ona sve vrijeme drži tešku saksiju sa maslinom zasađenom u njoj. Baš kao i žena tokom rata.

Vrhunac predstave jeste stradanje mladog dubrovačkog fotografa Pava Urbana, koji je s početkom rata postao ratni fotoreporter u rodnom Gradu. Na tom zadatku je i poginuo, 6. decembra, prilikom granatiranja Straduna, u blizini Crkve svetog Vlaha, palače Sponza i kipa Orlanda. Njegovo pismo stiže njegovoj ljubavi Mari Bratoš u Ameriku 20 dana nakon vijesti o njegovoj smrti.

U pismu joj je obećao da će "ostati živ i biti mudar", zbog njihove ljubavi.

"Sjeme vam se zatrlo"

Predstava Smrt u Dubrovniku je zaista vrlo hrabar krik više generacija koje guše od valjanja u zataškavanju prošlosti, mržnji i lažima. O tome svjedoče i riječi reditelja Petra Pejakovića, koji je kazao da vlast u Crnoj Gori ne gleda ovu predstavu, već se i ona, kao i velika većina društva, "pravi mrtva". "Nastupali smo u četiri grada, u ostalim nam je zabranjeno pa predstavu igramo više izvan Crne Gore nego u Crnoj Gori", ispričao je Petar Pejaković.

Tokom predstave glumci uključuju i publiku u nekoliko navrata. Na primjer, od publike pojedinačno traže odgovor na pitanje koje liči na pismene sastave iz osnovne škole: "Zašto volim svoju domovinu?". Neki su zbunjeni pitanjem, neki odgovaraju "zato što je lijepa", a neki pak tvrde da nemaju domovinu otkako su kleronacionalisti ubili Jugoslaviju.

Zanimljiva je bila i opaska jednog gledaoca o kletvi "Sjeme vam se zatrlo" onoga izmučenog čovjeka kojeg su "pretvorili u vino" nakon što su mu prethodno ubili sina. Golo ljudsko tijelo, po sudu tog gledaoca, jeste zapravo potpuno razgolićavanje u svrhe "odklećivanja". To jest, pokušaj da se kroz prikaz te vrste "sramote nagog muškog tijela" oslobode od kletve kroz priznanje i kroz proces suočavanja sa sramnom, zločinačkom prošlošću.

I zaista, šta li misle i čemu li se nadaju oni koji su prokleti?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba