Dragan Bursać: Bijeli hljeb ili kako se politička kasta hrani dok narod gladuje

"U državi u kojoj radnik dobije otkaz i dobije savjet: "Snađi se". U državi u kojoj žena ostane bez posla i dobije biro. U državi u kojoj mladi završe fakultet i dobiju kartu u jednom smjeru – političar dobije bijeli hljeb. Da leži godinu dana i ne radi ništa za narodne pare. Pa neka narod još malo plati.”

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Postoje kolači koji se jedu viljuškom i oni koji se jedu šutnjom i sebično ne dijele nikome. Ovi drugi su slađi. Ne lijepe se za zube, nego za budžet. Ne dižu šećer u krvi, nego pritisak narodu. I ne ostavljaju mrvice po stolu, nego rupe u javnim finansijama. Taj kolač se zove famozni – bijeli hljeb. 

I nije to hljeb. Nemojmo se vrijeđati metaforama. Hljeb je ono što se zaradi, dijeli i zasluži. Ovo je kolač od nerada, šlag od privilegija, fondan od bahatosti, posut prahom "suzdržanosti". Poslanički desert koji se jede hladan, ali se brani vrućim obrazima. Traje godinu dana i ne kvari se.

Šta je zapravo bijeli hljeb?

Federalni parlament je i ove godine odlučio da se bijeli hljeb ne dira. Jer, kako bi drugačije? Nedostajala su, kažu, dva glasa. Samo dva. U zemlji u kojoj nedostaje dvije hiljade maraka za operaciju, dvije terapije za dijete, dvije stipendije, dvije plate za učitelja, dvije injekcije za penzionera – ovdje nedostaju dva glasa da se ukine privilegija onima koji već imaju sve.

Ali ta dva glasa nisu pala s neba. Ta dva glasa imaju imena, stranačke knjižice, karijere i planove. I imaju jednu zajedničku osobinu: nisu bili protiv. Bili su suzdržani. A suzdržanost u ovom slučaju nije neutralnost. Suzdržanost je kukavičluk s kravatom. Suzdržanost je politički sofisticirana verzija "ja bih, ali nemam hrabrosti". Suzdržanost je ruka u džepu građana – s rukavicama.

Da se razumijemo, Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je glasao ovako: 48 zastupnika glasalo je za ukidanje bijelog hljeba. Među njima su bili i ljudi iz vladajućih struktura. I to treba reći. Ali to nije vijest. Vijest je da je sistem preživio zahvaljujući onima koji su odlučili da im je vlastiti komfor važniji od principa. Da im je besplatni kolač draži od obraza.

Šta je zapravo bijeli hljeb? To je naknada koju bivši nosioci javnih funkcija primaju nakon isteka mandata, ako se – zamislite tragedije – ne snađu odmah u novom poslu. Naknada u visini pune plate. Do godinu dana. Godinu dana za "prilagođavanje". Za razmišljanje. Za oporavak od teškog nerada u parlamentarnim klupama. Za rehabilitaciju od glasanja, pauza, putnih naloga i konferencija.

U državi u kojoj radnik dobije otkaz i dobije savjet: "Snađi se". U državi u kojoj žena ostane bez posla i dobije biro. U državi u kojoj mladi završe fakultet i dobiju kartu u jednom smjeru – političar dobije bijeli hljeb. Da leži godinu dana za narodne pare. Jer on je, zaboga, radio za narod. Pa neka narod još malo plati.

I tu dolazimo do dijela koji najviše vrijeđa inteligenciju. Oni koji su ostali suzdržani znali su tačno šta rade. Znali su da će upravo ta suzdržanost oboriti inicijativu. Znali su da će se sakriti iza matematike, a sačuvati privilegije. Znali su da će sutra reći: "Pa nismo mi bili protiv". A nisu bili ni za. Oni su bili – za sebe.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

To je nova politička etika: nemoj glasati protiv građana, samo nemoj glasati za građane. Pusti da sistem sam preživi. Ili još bolje – da ostane netaknut.

I nije ovo pitanje jedne stranke. Ovo je pitanje čitave političke klase. Klase koja se bogati na razlici između riječi i djela. Koja govori o reformama, a glasa za privilegije. Koja se kune u socijalnu pravdu, a čuva vlastiti kolač. Koja pozira na panelima o odgovornosti, a bježi od odgovornosti kad se pali zeleno svjetlo za glasanje.

Posebno je cinično što se sve ovo dešava u trenutku kada se građanima poručuje da "nema para". Nema para za bolnice, ali ima za bijeli hljeb. Nema para za škole, ali ima za poslaničke apanaže. Nema para za socijalnu pomoć, ali ima za tranzicioni period političara koji nikada nisu ni izašli iz tranzicije.

Bijeli hljeb nije administrativna stavka

Dok se budžet krpa zaduženjima, dok se najavljuju novi dugovi i "nužne mjere", politička elita se drži za svoj kolač kao dijete za lizalicu. Jer znaju: vlast je prolazna, ali bijeli hljeb je siguran.

Zato ova priča ne smije stati. Jer svaki put kada se ova inicijativa obori – obori se i iluzija da imamo vlast koja razumije stvarnost i koja ima emoatije za građane. Svaki put kada "nedostaju dva glasa", zapravo nedostaje tona političkog morala.

I zato zapamtite: bijeli hljeb nije administrativna stavka. On je simbol. Simbol neradničkog sistema koji štiti sebe, a ne građane. Simbol politike koja se hrani javnim novcem, a gladuje za odgovornošću. Simbol elite koja ne zna šta znači pasti, jer uvijek ima mekanu podlogu.

U zemlji u kojoj se od građana traži stezanje kaiša, političari su odlučili da se kaiš ne dira – samo se kolač reže i servira. I to sebi.

Bijeli. Sladak. Poslanički.

I skup. Za sve nas.

Ko je oborio ukidanje bijelog hljeba

Protiv uvrštavanja tačke o ukidanju "bijelog hljeba", odnosno presudno suzdržani, bili su zastupnici SDP-a, NES-a, PDA i HDZ-a i jedan predstavnik Naše stranke.

Ovo nisu političke etikete. Ovo su činjenice zapisane u zapisniku.

A zapisnik, za razliku od savjesti, ne zna za zaborav.

* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba