Sejo Sušić | Bonska ovlaštenja: Posljednja brana de facto raspadu Bosne i Hercegovine

Bez izvršnih mehanizama Visokog Predstavnika, secesionistički projekti Milorada Dodika i Dragana Čovića ne bi imali institucionalne prepreke. To nije teorija — to je empirijska realnost trideset godina nakon Daytona.

Svaki put kada se u međunarodnoj zajednici otvori rasprava o zatvaranju Ureda Visokog Predstavnika (OHR) ili ukidanju takozvanih Bonskih ovlaštenja, isto se dogodi: destabilizacijski akteri u Bosni i Hercegovini posegnu za smjelijom retorikom, a institucije države zamru u još dubljoj paralizi. Ova korelacija nije slučajna. Ona razotkriva temeljnu istinu o bosanskohercegovačkoj državnosti — bez međunarodnog nadzora s izvršnim mehanizmima, država kakvu poznajemo prestaje biti funkcionalna cjelina.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Sejo Sušić | Bonska ovlaštenja: Posljednja brana de facto raspadu Bosne i Hercegovine

Bonska ovlaštenja nisu nikakav kolonijalizam nametnut izvana. Ona su logična nadgradnja Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine — dokumenta koji su potpisale same strane u sukobu i koji je međunarodnoj zajednici izričito povjerio civilnu implementaciju mira. Kada je 1997. godine u Bonnu odlučeno da Visoki Predstavnik dobije ovlaštenja za donošenje zakona i smjenu dužnosnika koji ometaju mirovni proces, to nije bila samovoljno proširena nadležnost. To je bio odgovor na empirijsku činjenicu da domaće institucije nisu bile u stanju ili volji provoditi ono što je Daytonom dogovoreno.

Dodik i Čović: Dva projekta, jedna destrukcija

Da bismo razumjeli zašto su Bonska ovlaštenja i danas neophodna, moramo precizno dijagnosticirati prijetnju. Milorad Dodik i Dragan Čović ne predstavljaju puku politički opoziciju unutar sistema — oni predstavljaju projekte koji sistem kao takav žele ukinuti ili temeljito preoblikovati.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dodikov projekt je eksplicitno secesionistički. Sistematsko povlačenje Republike Srpske iz državnih institucija — od Oružanih snaga do Agencije za istrage i zaštitu, od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća do Porezne uprave — nije politička taktika pregovaranja. To nije niz izoliranih političkih poteza, već dosljedan proces demontaže državnih institucija i nadležnosti. Dodikova vizija podrazumijeva entitet koji bi faktički djelovao izvan ustavnog okvira Bosne i Hercegovine, sa vlastitim sigurnosnim aparatom, strateškim osloncem na Beograd i Moskvu te secesijom kao konačnim političkim ciljem.

Bez OHR-a, ne postoji ni jedan jedini međunarodni akter s pravnim ovlaštenjem da proglasi ništavnim odluke koje razaraju državu Bosnu i Hercegovinu iznutra.

Čovićev projekt je subtilniji, ali jednako destruktivan. On ne traži secesiju u klasičnom smislu — on traži rekonfiguraciju Federacije BiH koja bi Bošnjake de facto eliminisala kao konstitutivni narod u vlastitoj državi. Stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta kroz izborni inženjering, blokada provedbe presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci, i uspostava paralelnih institucija — sve su to koraci prema podjeli koja bi Bosnu i Hercegovinu pretvorila u trijalizovanu tvorevinu bez ikakve vezivne snage.

Može li Bosna i Hercegovina danas opstati bez Bonskih ovlaštenja?

Pitanje nije apstraktno. Možemo zamisliti konkretan scenarij: Skupština Republike Srpske usvoji deklaraciju o nezavisnosti. Bez OHR-a, nema međunarodnog aktera s pravnim ovlaštenjem da tu odluku proglasi ništavnom i izvanrednom. Ustavni sud BiH nema izvršni mehanizam. U situaciji kada su državni organi blokirani, međunarodne osude same po sebi ne predstavljaju prepreku jednostranim potezima ako iza njih ne stoje efikasni mehanizmi za njihovo zaustavljanje.

Ključni slučajevi primjene Bonskih ovlaštenja:

• Uspostava Državne graničke službe (2000) — blokirana od entitetskih vlasti, nametnuta Bonskim ovlaštenjima. Bez intervencije visokog predstavnika, uspostavljanje jedinstvene državne kontrole granica vjerovatno bi bilo odgođeno na neodređeno vrijeme.
• Reforma visokog obrazovanja (2007) — dugotrajne političke nesuglasice onemogućavale su usvajanje zajedničkog okvira, pa je intervencija visokog predstavnika pomogla uspostavljanju jedinstvenih standarda kvaliteta, akreditacije i priznavanja diploma u cijeloj BiH.
• Smjena Nikole Poplašena s funkcije predsjednika RS (1999) zbog opstrukcije mira.
• Nametanje Zakona o državnoj imovini (2006) — blokirano godinama, provedeno putem OHR-a.
• Odluke RS o povlačenju iz državnih institucija (2022–2024) — Ustavni sud BiH proglasio je neustavnim deklaracije i zaključke kojima je najavljeno povlačenje Republike Srpske iz zajedničkih institucija, dok je OHR upozorio da takvi potezi podrivaju ustavni poredak države.

Svaki od navedenih slučajeva pokazuje istu logiku: tamo gdje domaće institucije nisu mogle ili htjele funkcionirati, OHR je bio sigurnosna mreža koja je spriječila urušavanje. Bez te mreže, svaka od navedenih kriza imala bi sasvim drugačiji — i po svemu sudeći tragičniji — ishod.

Argument o suverenosti je selektivan

Protivnici Bonskih ovlaštenja često ističu da ona predstavljaju ograničenje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Bonska ovlaštenja zamišljena su kao instrument za potpunu implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma i zaštitu ustavnog poretka, s krajnjim ciljem da odgovornost za upravljanje državom bude u potpunosti prenesena na demokratski izabrane institucije Bosne i Hercegovine.

Još je problematičnije to što se argument suverenosti često koristi selektivno. Kada međunarodna zajednica djeluje u okviru Dejtonskog sporazuma, to se predstavlja kao miješanje u unutrašnje poslove države. Međutim, kada političku podršku pružaju Beograd ili Moskva, ista načela suverenosti nerijetko se stavljaju u drugi plan. Takav pristup ne odražava dosljednu odbranu suvereniteta, već njegovo tumačenje u skladu s trenutnim političkim interesima.

Alternativa postoji — ali nije ukidanje

Pristalice ukidanja Bonskih ovlaštenja često smatraju da njihovo dugotrajno postojanje potvrđuje neuspjeh međunarodnog nadzora. Međutim, takav zaključak nije nužno logičan. Činjenica da Bosna i Hercegovina i dalje ostaje suočena s ozbiljnim institucionalnim i političkim izazovima može se tumačiti i kao dokaz da razlozi zbog kojih su ta ovlaštenja uvedena nisu u potpunosti nestali. U takvim okolnostima, pitanje nije da li zaštitne mehanizme treba ukinuti, već kako ih učiniti djelotvornijim u zaštiti ustavnog poretka i stabilnosti države.

Postoji jasna alternativa: reformisati OHR u smjeru veće transparentnosti i demokratske odgovornosti, vezati Bonska ovlaštenja uz konkretne, realistične uvjete i rokove te intenzivirati euroatlantski integracijski pritisak kao pozitivnu polugu. Implementaciju odluka Evropskog suda za ljudska prava potrebno je postaviti kao nužni prioritet koji doista nema alternative. Posebno zabrinjava činjenica da građani Bosne i Hercegovine do danas nemaju zvaničan prevod Dejtonskog mirovnog sporazuma na bosanski jezik — temeljni pravni i politički dokument države već gotovo trideset godina postoji bez službeno potvrđene verzije na jednom od njenih službenih jezika. Ono što nije alternativa jest ukidanje Bonskih ovlaštenja u momentu kada su institucije najslabije, polarizacija najdublja, a geopolitički kontekst — s ruskim utjecajem na Balkanu — najopasniji od završetka rata.

Za razliku od drugih evropskih država, Bosna i Hercegovina svoj ustavni okvir nije dobila kroz unutrašnji politički konsenzus, već kroz međunarodni mirovni sporazum kojim je zaustavljen rat. Upravo zbog toga stabilnost njenog ustavnog poretka i danas djelimično zavisi od međunarodnih garancija. Tvrdnja da je vrijeme za potpuno povlačenje tih garancija zanemaruje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljni politički izazovi koji dovode u pitanje funkcioniranje države. Dok god takve tendencije postoje, Bonska ovlaštenja ostaju, uprkos svim svojim manama, jedan od ključnih mehanizama zaštite dejtonskog poretka i institucionalne stabilnosti Bosne i Hercegovine.

* Tekst je analitički komentar namijenjen javnoj raspravi. Stavovi izneseni u tekstu argumentirani su na osnovu javno dostupnih izvora i relevantne akademske literature iz oblasti međunarodnih odnosa i ustavnog prava.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba