Svetislav Basara: Matija je samo govorio ono što je Srbija htjela da čuje

Da je otac Tadej bio šofer, mirne je duše mogao reći: kakvi su ti putevi i saobraćaj, takav ti je život, uz napomenu da je srpski auto-saobraćaj po sili nužde – glava tu može da se izgubi, s mukom stečeni audi da se slupa – nešto bolji od srpskih misli i srpskih života.

Piše: Svetislav Basara, za Pobjeda.me

Hoću da kažem da se zbog pomenutih opasnosti, pravila u Srbiji najviše poštuju u auto-saobraćaju. U svim ostalim saobraćanjima ne važe nikakva pravila. Što ne znači da se i saobraćajna pravila poštuju u situacijama kad nema – ili kad se motorizovanim kabadahijama učini da nema – neposredne opasnosti, kad se baš ne mora i (naročito) kad niko ne vidi.

Trending

Godinama se čekalo: Izgradnja nove škole u Sarajevu konačno dobila zeleno svjetlo

Skrenuću ti pažnju na jednu saobraćajnu pojavu koja dosta govori o karakterologiji ovdašnjeg življa. Često ćeš u crnim hronikama ovdašnjih novina – od kojih su crnji samo urednici i novinari – naići na vijest: "Pješak oboren, vozač pobjegao s lica mjesta." To je pravilo, nikada se nije dogodilo (bar ne da znam) da je neki vozač koji je naletio na pješaka i teško ga povredio (ili ubio) "izmakao ruci pravde" – policija takve uvijek pronađe u roku od nekoliko sati – svejedno, uvijek, kad se tako nešto ponovi, u crnim hronikama pročitaš da je pješak oboren, a da je vozač pobjegao s "lica mjesta".

Tu imamo tri (prećutne) karakterološke značajke "srpskog roda": nespremnost da se prihvati odgovornost za postupke, nada da će se dogoditi nemoguće i užasavajuća bezosjećajnost. Pazi sad: ako se hit-and-run situacija dogodi noću, na nekom sporednom putu – kao što se često događa – pa ako udarnik pobjegne, udareni ponekad iskrvari i umre prije nego što ga pronađu, a možda ne bi morao umrijeti da se udarnik zaustavio i odvezao ga u bolnicu.

Srbija je sama po sebi saobraćajna nesreća dugog trajanja, njena historija je nasilnička vožnja u suprotnom smjeru. Da se u Srbiji vozi kako se vodi politika, bio bi to permanentni masakr, a da se pravila i zakoni u Srbiji poštuju bar kao u saobraćaju, bilo bi mnogo bolje. (Brišem "mnogo", pišem "donekle".)

Saglasili smo se, Miljenko, u jednom davnom pismu da je na putovanjima najbolje putovanje samo, dakle, vožnja od mjesta A do mjesta B i kratki predasi, kafe pauze na benzinskim pumpama… Automobil jeste krhka struktura od tankog (i sve tanjeg) lima i stakla, ali za mene je on psihološki najsigurnije mjesto u Srbiji, kapsula za spasavanje od meteža, pokretna izolacija od okolnog svijeta.

Kad vozim, imam utisak da sam aktivno prisutan u vremenskom toku, da idem u korak sa vremenom, da nisam pasivni objekat, koji prolaznost kruni kao figuru od peska.

To je, naravno, samo lijepa iluzija, ali šta je drugo ovaj svijet nego skup iluzija kojih, kao i holesterola, ima i dobrih i loših, razornih i integrativnih.

Imaš i sam iskustvo sa iskušenjima srpskog saobraćaja, imaju ga i svi koji će čitati ove redove, ništa se tu novo ne može reći, bolje da pređem na drugu temu.

Rekoh već da Veljko ima uredničku "žicu" (vrlo rijektu u današnje vrijeme). To znači da umije da odabere teme, tekstove (i autore) koji će privući pažnju i podići prašinu u javnosti. Zato Nedeljnik i Velike priče i jesu zanimljivi za čitanje – maltene kao davni Start i Duga (iz boljih dana) – za razliku od drugih publikacija – da ih ne nabrajam poimence, malo li je zle krvi – koje su suvoparni politički bilteni dvaju zavađenih beogradskih čaršija, carstva sumnjive pismenosti, dosade, zluradosti, repetitivnosti i samosažalijevanja.

U tom smislu Veljko je priredio potpuri odlomaka iz Bećkovićeve knjige inventivno naslovljene "Moj drug Đido", posvećene "kontroverznom" srpskom drugarstvu vijeka, jednom od značajnijih toposa beogradske cincarsko-kalburske mitomanije.

Ovako Veljko piše u uvodnom tekstu: "Kada je pre nekoliko godina, posle 30 godina, izašao nepoznati ‘Dnevnik Milovana Đilasa’, u kojem je jedan od glavnih aktera Matija Bećković, bilo je jasno da se čeka neka vrsta odgovora. I ona je konačno tu. Da stavi tačku na istoriju jednog doba, jednog prijateljstva, i jedne – zajedničke sudbine. Rekao bih svih nas…"

Veljko nije naivan, zreo je on, pronicljiv čovjek, zna on dobro da nikakvog odgovora i nikakvog stavljanja tačke na "historiju jednog doba, jednog prijateljstva i jedne zajedničke sudbine" neće biti. Ali Veljko nije historičar, još je manje isljednik, on je urednik, njegov posao je da privuče pažnju i da podigne prašinu.

I bogme se prašina podigla. Mogu samo zamisliti slinavljenja i preuranjene ejakulacije u "boljim beogradskim kućama" čiji su stanari vazda gladni recikliranja golicavih ogovaranja, razotkrivanja javnih tajni, raskrinkavanja nepostojećih i prikrivanja stvarnih zavera. Naravno da sam i ja pročitao te odlomke. Ali ni u jednom od tih odlomaka – sa izuzetkom jednog, o kome ću pred kraj – nisam naišao ni na šta što već nisam pročitao u neizbrojivim Bećkovićevim intervjuima.

Uprkos otrovnim strelicama koje s vremena na vrijeme odapinjem u Matijinom pravcu – o razlozima odapinjanja kasnije – Bećković je za mene bio (i ostao) simpatična (estradna) pojava, bezalkoholni boem, gamen, šarmer, starovaroški playboy i snalažljivac. Nikada na njega nisam mogao gledati kao na daždevnjaka, kao što gledam na njegove istomišljenike, intimuse i karajoldaše, opstipacijama izmoždene saloonske ljotićevce, poput Koštunice i Lompara.

To uopšte ne znači da Matiji nije mjestu u tom društvu, da je tu zalutao, daleko od toga. Tu mu je mjesto. Možda i prvo. Hoću samo da kažem da je Bećković najviši domet artikulisanosti neartikulabilne, smušene doktrine Srba svih i svuda.

Intimno mislim da je Bećković zakopao talenat i proćerdao potencijal da postane veliki pjesnik. Nagađam da se – kad se suočio sa mračnim dubinama bez kojih nema ni najviših uzleta (sa kojima se moraju susresti svi veliki pesnici) – uplašio i ustuknuo. Što se, uzgred, i meni dogodilo. I ja sam se uplašio, okanio poezije – čak i čitanje poezije sveo na minimum – i počeo pisati prozu.

Osim toga, Bećković je uvek težio da bude voljen, opštenarodnoprihvaćen, da vazda bude u centru pažnje, sigurnije mu je bilo da napoličarski obdelava ispošćenu nacionalnu njivu i mlati praznu nacionalističku slamu nego da se upušta u avanturu stvaranja velike poezije.

Za veliku literaturu se ne dobijaju aplauzi od "presovanog kavijara" (Mereškovski), ubuđale malograđanštine, nego se dobija ono što si ti dobio na fasadi (a neki su dobijali i gore).

Matiji duhovitosti nikada – ni pod starost – nije manjkalo. Što ga takođe izdvaja od njegovih karajoldaša koji su patološki dosadne osobe, lišene i trunke smisla za humor.

Đilas! Ponekad me poznanici pitaju zašto sam se toliko ispizmio na Đida, skraćivanja priče radi uvijek kažem "zašto da ne", ali to je netačan odgovor. Đilas se u ulozi negativca seljaka iz jednog u drugi moj roman isključivo zahvaljujući milozvučnosti njegovog prezimena.

Jedno je, naime, napisati "Đilas", sasvim je drugo napisati "Marko Orešković – Krntija" ili "Rodoljub Čolaković".

To je uzgred i razlog zbog koga Bećkovića – kad se pojavi u nekom mom romanu – ne zovem imenom i prezimenom nego opisno. Izgovoriti "ćk" mogu hiljadama puta, ali napisati ne mogu nijednom.

Inače sam prema Đilasu – koga nisam poznavao, niti sam ga ikad video – potpuno indiferentan. Kao i prema njegovim usponima u komunistička nebesa i padovima u komunistički Had. Ali i cenim njegovu smjelost i čvrstinu karaktera, koji su u Srbiji (a i šire) krajnje retki. Đilas je, uostalom, bio jedini stvarni disident u Srbiji. Svi su ostali "disidenti" bili puke marionete Udbe, koje su – za ajluk ili za zabašurivanje pizdarija – glumatale disidentstvo, a ponekad i "navlačile" naivčine Udbinoj mečki na rupu.

Puni su bili srpski zatvori takvih.

Kad smo već kod Udbe…

Odlomci reminiscencija na srpsko druženje vijeka nisu promakli ni Anti Tomiću koji je u pismu Draži Petroviću – eno ga (još je) na prvom mestu liste čitanosti Velikih priča – javno postavio jedno interesantno pitanje, koje se u potaji, off the record decenijama postavlja po beogradskim kafanama i saloonima. Evo šta piše (pita) Ante: "Čitajući njegove (Matijine) zapise o druženjima s najčuvenijim, a možda i jedinim pravim jugoslavenskim disidentom, upalo mi je u oko nešto čega u toj praznoj slami birtijskih priča nema, ili barem dosad nije objavljeno. Valjda će pisati u knjizi kad uskoro cjelovita izađe. Đilas je bio opasan, režim ga se bojao, osobito nakon što su njegove knjige na Zapadu počeli štampati u velikim tiražama. Netko je takav bio pod strogim nadzorom. Služba ga je dvadeset četiri sata prisluškivala i pratila, bilježila s kime se sastaje, i nije joj zasigurno ostalo nepoznato da ga njegov crnogorski zemljak Bećković povremeno posjećuje. Teško mi je zamisliti da autora ovih zapisa nije ispitao onaj tajanstveni drug koji na početku ’Balkanskog špijuna’ ispituje Iliju Čvorovića."

Nije to Udbi ostajalo nepoznato, moj Ante – beznačajnije joj (čak i komično beznačajne stvari) nisu ostajale nepoznate – apsurdno je pomislit da ga "tajanstveni drug" nije propitivao, ali kad Matijina knjiga uskoro izađe cjelovita, tvrd ti stojim da o tome ništa neće pisati, kao što garantujem – knjigu ću kupiti čisto da potvrdim garanciju – da ništa neće pisati ni o neuralgičnim segmentima druženja sa Đilasom (i Ćosićem), o kojima je Đilas ostavio svjedočanstvo u "Raspadu i ratu, Dnevniku 1989–1995", gdje je potanko, sa puno drugarske ljubavi, opisao kako amateri, Ćosić i Bećković sa pratećom poslugom, pripremaju teren – ponekad i na terenu – za rat u Jugoslaviji, koji će u određenom momentu preuzeti profesionalci pod čijom su diskretnom kontrolom obavljali zemljane radove.

Bećković je sopstveni konstrukt, konceptualistički low tech performer, sam svoj kostimograf, koreograf, dramaturg, PR menadžer, učitelj dikcije i scenskih pokreta. I takav kakav je, on je, da ponovim, najviši domet smušene srpske doktrine, mešavine tamjana i govana, najosvećeniji izraz biološkog kolektivnog nesvesnog, u koje nije smeo da zaroni da bi izronio kao veliki pesnik.

Avaj, uvek je to "osvešćenje" završavalo kao ona Seinova kokoška koja uzleti dva-tri metra uvis pa se stropošta natrag na đubrište da kljuca govna.

Otkako je detonirao bakalski bećarac o "Kosovu kao najskupljoj srpskoj riječi", Bećković je sve više "pojeftinjavao" dok konačno nije zabasao na teren stand up tragedije, karnevalizacije masovnih zločina i nekrofilskog urbanizma.

Mislim na rečenicu: "Jasenovac je najveći srpski podzemni grad."

Ta morbidna kafanska doskočica zadržava pravo na imunitet pjesničke slobode, ali to što ovdašnja "kulturna javnost" na to lupetanje nije reagovala onako kako bi reagovala javnost u Izraelu – a ti zamisli kako bi reagovala – kad bi neki tamošnji šeret odvalio da je Aušvic najveći jevrejski podzemni grad, govori dosta o fundamentalizmu beslovesnosti i otupjelosti ovog razvaljenog društva i donekle objašnjava rasulo i dezintegraciju koji ga pustoše.

Dok nisam pročitao genijalnu misao Latinke Perović – pravo otkrovenje – (parafraziram) da "Srbiju ne treba tumačiti djelovanjem Miloševića, nego da pojavu Miloševića valja tumačiti Srbijom" – bio sam sklon da većinski paket odgovornosti za sranja iz devedesetih pripišem Ćosiću i Bećkoviću, od tada naovamo odgovornost pripisujem Srbiji. Niko u Srbiji nije bio zaveden, niko nahuškan, Ćosić i Bećković su govorili/pisali samo ono što je Srbija htjela (još uvijek hoće i uvijek će htjeti) da čuje. Dakle: tražila je, neka gleda. Imaće šta vidjeti. Tačnije: već vidi. Samo se po običaju pravi luda pa odgovornost prebacuje na drugu polovinu sebe same.

Sve to naravno uopšte ne umanjuje ličnu Ćosićevu i Bećkovićevu odgovornost.

Ako se dobro sjećam, otrovne strelice na Matiju počeo sam odapinjati tek kad se Matija aktivno pridružio cincarsko-kalburskoj kampanji čiji je cilj bio sprječavanje nezavisnosti Crne Gore. Tad je već načisto pojeftinio i počeo po guslarskim skupovima ispaljivati ordinarne, neduhovite bedastoće poput "Crna Gora je nastala poslije mene, nestaće prije mene", "Crnogorci su narod koji nema đeda", i sl.

Propast pokušaja dripaca, predvođenih Koštunicom i svetosavskom ulemom, da na Crnu Goru nalijepe "srpska", da iz nalepnice izvuku zaključak da je "naša", tj. njihova, a ne ljudi koji tamo žive – bio je moj najveći trijumf XXI veka, a slika popišanog Koštunice i melem za moju dušu.

Koštunica je to veoma teško podnio, mada čisto sumnjam da je ikada kročio u Crnu Goru. Matiju je savršeno boljelo dupe. Ne mogu to dokazati, ali smio bih garantovati.

Ko bi rekao da ću se i ja pojaviti u sagi o drugarstvu vijeka. Doduše anonimno. U društvu pokojnog tasta, takođe anonimnog. Piše Matvej: "Jedan (gde je "čo’ek") mi je decenijama bio najbliži prijatelj. Znao je sve o meni i mom životu, ali me je pri kraju svog života olajavao i bolesno lagao. Jedino mu je povjerovao zet, koji je te bolesničke laži počeo da objavljuje. Aleksa mi je predlagao da ga tužim sudu, ali mislim da taj, i kad bi ubio čovjeka, ne bi odgovarao."

Sigurno prepoznaješ čo’eka i zeta.

Tačno je da mi je Brana pričao kojekakve pikanterije o Matiji, ali najmanje 90% svega što mi je ispričao znao sam odranije – znali su to i beogradski vrapci – dio toga je i Bećković sam pričao, pa valjda zaboravio.

No jednu od Bećkovićevih privatnih pikanterija nisam "objavio". Moje strelice su uvijek bile odapete na Matijine "istine", neduhovite bedastoće, na prvopotpisivanja – vjerovatno i pokretanja – kleronacionalističkih peticija, od kojih je jedna zastrašila javnog tužioca koji je odustao od priviđenja Koštunice na informativni razgovor na okolnosti ubistva Zorana Đinđića.

Ostaje nejasno za šta je tačno Aleksica "predlagao" Matiji da me tuži. Možda za onu epizodu u "Kontraendorfinu" zasnovanu na "činjenicama iz stvarnog života". Vidjet ću kad stigne tužba.

Vidjećemo se pre nego što ovo pismo izađe na večeru, pa ću te pozdraviti licem u lice.