Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Trideset godina Dejtona i ista stara laž iz Beograda

Ovih se dana navršila trogodišnjica smrti istoričarke Latinke Perović (1933–2022), jedne od sasvim sigurno najdosljednijih kritičarki srpskog nacionalizma, poslije koje nije ostala praznina, već jedna cijela njena škola sjajnih istoričarki i istoričara, poput Dubravke Stojanović, Milivoja Bešlina, Olge Manojlović Pintar, Petra Žarkovića i drugih, neka mi ne zamjere zbog izostanka nabrajanja.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Iz intervjua Latinke Perović sa Tamarom Nikčević 2013. godine za ovu priliku izdvojio bih sljedeće detalje:

Trending

Povratak kultnog pirata: Sandokan se vratio žešći, brži i privlačniji nego ikad!

Negdje 1987. sam razgovarala sa tadašnjim potpredsjednikom SANU Antonijem Isakovićem, sa kojim sam se, inače, do tada povremeno viđala. Odmah je krenuo da mi objašnjava kako Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju i kako je konačno došlo vrijeme da i Srbija riješi svoje pitanje…

"Izvini", prekinula sam ga, "vi to hoćete rat?"

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Da", potvrdio je. "Ali, on neće biti vođen na teritoriji Srbije… Poginuće nekih 86.000 ljudi!"

"Ali, kojih to 86.000 ljudi, pobogu?! Čijih glava?!", pitala sam.

I onda kažu – rat je došao iznenada. Pa, nije! I sa takvom hipotekom je nemoguće prosto okretanje lista istorije. Ta se cijena mora platiti.

U ovim danima, kada se obilježava 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog u Parizu, podsjećanje na svjedočenje istoričarke vraća nas na činjenicu da se rat nije "dogodio", kako se to često kaže. A tako se kaže kako bi se, naravno, relativizirala agresija na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i na kosovske Albance. Jer nije rat poplava, uragan ili zemljotres pa da se tako sam od sebe "dogodi". Niti je rat posljedica neke kafanske svađe po principu "Ko nas, bre, zavadi?", kako se takođe s ove strane Drine među "običnim ljudima" cijela režirana golgota tumači.

27.11.25. 08:01

Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: "Sarajevo safari" se nastavlja, samo je oružje promijenjeno

"Poginuće nekih 86.000 ljudi!", lijepo kaže pokojni Antonije Isaković, jedan od tvoraca Memoranduma SANU i predsjednik te ratnohuškačke institucije u ključnom periodu od 1980. do 1992. godine. Kad to čovjek pročita, može lako da zamisli scenu u kojoj akademski "matematičari" sjede u prostoriji punoj dima, loču viski, drže mapu Jugoslavije pred sobom i određuju ko će sve poginuti. U toj sceni možemo vidjeti Mihaila Markovića, Dejana Medakovića, Dušana Kanazira, Radovana Samardžića, Pavla Ivića, Miroslava Pantića i druge "nacionalne bardove". Recenzent je, naravno, Dobrica Ćosić, poznatiji kao "otac nacije", pisac najogavnijih pasusa ne samo o drugima već i o svom srpskom narodu. Dobrica je, kao i svaki zadrti nacionalista, najviše od svega prezirao sopstvenu naciju, jer se nije uklapala u njegovu viziju savršene nacije. Dobrica, ime koje se u italijanskom kontekstu može politički prevesti kao Benito. Svaka sličnost je namjerna.

No, akademici su očigledno precijenili svoje matematičke sposobnosti pa je na prostoru Jugoslavije ubijeno više od 130.000 ljudi jer se izvršiocima akademskih zadataka na terenu svidjelo masovno ubijanje. Rat se, fakat, nije vodio na teritoriji Srbije, što je Slobodan Milošević neprestano ponavljao: "Srbija nije u ratu". Sve do 1999. godine, kada je svijetu konačno bilo dosta da gleda etnička čišćenja, masovna silovanja i genocid pa su bombardovali Srbiju.

Jer za rat je potrebno štošta: tajna i javna vojska, tajna i javna policija, novac, sve pod pokroviteljstvom države. Ali je prije svega ovoga potrebna ideja da se u rat krene, da se on ideološki osmisli. Naravno, oni koji se bave osmišljavanjem ratnih zločina ne mare niti za ljudske živote, a naročito ne mare za posljedice i za cijenu koju jedna država mora platiti nakon što je odlučila da postane agresor.

Riječima Latinke Perović 2013. godine: "Cijena je sadržana u slomu u kome se Srbija danas nalazi: i političkom, i ekonomskom, i kulturnom, i obrazovnom… Ako tako nešto uopšte postoji, onda je ovo božja kazna za veliku laž o tome šta se na prostoru bivše Jugoslavije dogodilo krajem XX veka". Nemoguć je, dakle, intelektualni i moralni oporavak jednog društva koje uporno, saučesnički, ne želi da se pogleda u ogledalo. Zbog toga su se, zakonito, radikali i Miloševićevi nacionalsocijalisti vratili na vlast 2012. godine. Uzrok tome nije samo kukavičluk vlasti koje su srušile Miloševića. Uzrok tome je što je i ubjedljiva većina u toj vlasti bila nacionalistička. Nije njih brinulo to što je Milošević ratovao, već to što je pogubio ratove. Zbog toga će i Dačić i Šešelj često ponavljati da se "čeka drugo poluvrijeme".

Srbija, dakle, vidimo to danas kristalno jasno, nije odustala od ideje hegemonije na postjugoslavenskom prostoru. Juče se to zvalo "Velika Srbija", danas se zove "Srpski svijet".

Latinka Perović je podsjećala i da je pravnik i istoričar Slobodan Jovanović (1869-1958) govorio da u Srbiji, osim nacionalizma, nema druge tradicije: "Nemate socijalnu, monarhijsku, nemate ni veliku kulturnu tradiciju. Srbiju je, dakle, razorio nacionalizam; iz njega je izašao Slobodan Milošević. I, da mi Srbi nismo bili takvi, ne bi bilo ni Miloševića. Šta hoću da kažem? Hoću da kažem da me ni onda, a ni danas, nisu mnogo zanimali pojedinci; zanimali su me procesi", navela je Latinka Perović.

A procesi kažu da je prioritet srpske politike, od 19. vijeka do dana današnjeg, bio da se stvori velika srpska država u kojoj će živjeti cio srpski narod. Nevažni su za takve ideologe racionalni argumenti da su u Jugoslaviji "svi Srbi živjeli u istoj državi". Nevažno je i to što bi "svi Srbi živjeli u istoj državi" da je Srbija zaista željela u Evropsku uniju. Podsjeća Latinka Perović i na riječi radikala Nikole Pašića: "Misleći na Evropu, Nikola Pašić kaže: 'Uzećemo njihovu nauku i tehniku, ali nećemo njihov duh'". Ali, bez tog duha nema ni nauke i tehnike! Zbog toga se postavlja pitanje da li je Srbija ikada i bila u Evropi ili je to iluzija, koju je opisao Hitlerov adorant, vladika Nikolaj Velimirović, da se Srbija "sa Evropom samo graničila".

Riječ je, dakle, o kontinuitetu, ne o nečem što su smislili neki miloševići, šešelji i vučići. Riječ je o procesima dugog trajanja. Isto tako, u očima srpskih nacionalista, Jugoslavija je uvijek bila shvaćena kao kukavičje jaje velike Srbije, a Srbija kao hegemon nad ostalim narodima koje je "oslobodila". Samim tim, riječ je uvijek bila o unitarističkom shvatanju države Južnih Slovena, u kojoj drugi narodi imaju da slušaju Srbe i nemaju pravo na nacionalnu emancipaciju. To je bila tempirana bomba u temeljima obje Jugoslavije. Jugoslavija, naročito ona druga, socijalistička i emancipatorska, bila je incident a ne pravilo u povijesti Srbije.

"Srbija nije prespavala pad Berlinskog zida. Nažalost, na tu epohalnu promjenu Srbija je reagovala vraćanjem na svoj devetnaestovjekovni san: brutalnim ratom koji je dugo pripreman", govorila je Latinka Perović. Drugim riječima, dok se Istočna Evropa oslobađala sovjetskog jarma, Srbija je donijela konsenzualnu odluku da se ispiše iz historije. Zbog elite koja je gora od rulje, riječima Mirka Kovača. Ukratko, bio je to – i ostao – permanentni sukob sa realnošću.

U procese dugog trajanja ubraja se svakako i "fenomen" takozvane Srpske napredne stranke. Ta je partija suštinski duboko ukorijenjena u srpskoj tradiciji. "To je ista ona Narodna radikalna stranka koja se u Srbiji stvara još od nezavisnosti. Riječ je o političkoj partiji koja odbacuje zapadnu Evropu, insistira na narodnoj državi, na narodnom jedinstvu, na dovršenju nacionalnog ideala, na prihvatanju evropskih ustanova koje prazni od evropske suštine i koje joj služe više kao etiketa", objasnila je Latinka Perović. Dodajmo da je posebno cinična činjenica što su radikali za sebe u 21. vijeku odabrali naziv "naprednjaci". Politička ubistva, linčevi, prebijanja, prisilna protjerivanja, lokalni "narodni sudovi"…, sve su to bila oruđa odmazde poznate pod jezivim nazivom "Veliki narodni odisaj", a koja su koristili u zločinima koje su počinili upravo radikali nad naprednjacima krajem 19. vijeka. Današnja represija je, dakle, logičan slijed: SNS nije greška u sistemu, ona je sistem.

I ne, ovdje ne pišemo o prošlosti, nego o sadašnjosti koja uporno odbija da postane budućnost. Dokle god se nacionalizam u Srbiji smatra sudbinom a ne izborom, vrata budućnosti ostaće zatvorena. Ne zbog svijeta, ne zbog zavjere – nego zbog istine od koje se bježi. Društvo koje odbija da raskrsti s idejom koja ga je upropastila - ne ide naprijed, ono se samo vrti u krug. Društva ne propadaju zato što izgube ratove. Propadaju zato što nikada ne priznaju zašto su ih planirali.

Uzimajući u obzir činjenicu da se studentska i građanska pobuna danas u Srbiji vode po principu stvaranja jedinstvenog, ideološki veoma heterogenog fronta, jer je to, pragmatično gledajući, jedini način da se mafijaško-zločinačka hobotnica na vlasti razvlasti, važno je da mladi ljudi – za dan poslije Vučića – budu svjesni opasnosti koja se krije iza procesa dugog trajanja kojima dominira nacionalizam.

Ako prihvate tu fatalističku konstrukciju da Srbija ne može imati drugu tradiciju osim nacionalizma i populizma (to jest, narodnjaštva, kako se to ovdje zove), moraju biti svjesni da time odustaju i od vlastite budućnosti.

A takva svijest zahtijeva političku hrabrost.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba