Dinko Gruhonjić: O, kako režim bole slike mladosti koja pješači iz Novog Pazara do Novog Sada

Podsmijavanje vjerskim simbolima muslimana, uvrede poput "islamisti", "islamski ekstremisti", "islamistički fanatici", "zabrađeni hamasovci", "antisrpski ekstremisti", rečenice kao što su: "Palestinske zastave i simboli Sandžaka koji se vide među novopazarskim blokaderima šalju jasnu poruku - otcijepiti Sandžak, a Srbiju optužiti za genocid u Gazi", ili "ekstremistička manjina koja hoće da zapali Rašku oblast"… samo su neke od fašističkih bljuvotina koje ispadaju iz usta režimskih propagandista u Srbiji.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za Radiosarajevo.ba*

Uperene su protiv mladih ljudi - studenata iz Sandžaka - koji već sedmicama pješače do Novog Sada, da bi se sa svojim kolegama 1. novembra poklonili ubijenima pod nadstrešnicom željezničke stanice u glavnom gradu Vojvodine.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

Pljačkaši grobova

Režimskim ratnim propagandistima od bjesnila prosto curi pjena, jer im se pred očima (konačno) raspada šovinistički nesvijet koji su izgradili. Taj nesvijet su sagradili da bi, poput pljačkaša grobova, nezasito krali i bogatili se, na račun onih koje su ubili i na račun onih koji su samo prividno živi, a zapravo su zombiji.

"Svjesni smo u kojoj državi živimo i reakcije na ovo vjerovatno neće biti nikakve. Nažalost, pravdu ćemo morati sami tražiti, ali ne u institucijama. To je naša tužna sudbina, ali iz perspektive vlasti logično je da se služe takvim metodama, jer se već decenijama na našim prostorima koriste razne podjele. Ali su nas svojim postupcima natjerali da te podjele razbijemo - i naravno da ih to boli!", rekao je novinarima student iz Novog Pazara Inas Hodžić.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Ubij Turčina"

Riječ je, dakle, o istom onom režimskom narativu koji je prethodio masovnim ratnim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. O istom obrascu kojim se sada pokušava proizvesti sukob u Crnoj Gori, pod parolom "Ubij Turčina".

I taj otrov u Podgorici - jasno je i pticama na grani - dolazi iz iste kuhinje beogradskog režima. Kojekakvi Mandići i Bečići samo su izvršioci, sprovoditelji zločina u pokušaju. Riječ je, dakle, o istom tom sumanutom "srpskom svetu", toj malignoj ideji koja cijelom regionu truje i ubija život evo već bezmalo četiri decenije.

Narativ tih krvoločnih režimskih medijskih kanalizacija, tih dobrovoljnih davalaca tuđe krvi, jeste govor mržnje i, naravno, ciljano opasan po studente iz Novog Pazara i Sandžaka. Oni im doslovno crtaju metu na čelo. A zašto to rade? Kao što neko reče - jednostavno zato što su gadovi. I zločinci.

I šta ako sad neko tim mladim ljudima, koji sedmicama pješače prema Novom Sadu, priđe, udari ih, naleti automobilom na njih? Pa, ništa. Odavno je ovaj kompleksaš koji umišlja da je nekakav "vođa" rekao: "Sto muslimana za jednog Srbina!"

Ljudi dočekuju Ljude

Ali, dok pacovi iz svojih klimatiziranih studija i partijsko-bezbjednosnih ćelija pljuju i vatru bljuju, mladi ljudi hodaju. Hodaju i razbijaju strah, razbijaju mržnju, kroz kišu i kroz maglu, noseći poruku veću od sebe samih: da Srbija može biti zemlja u kojoj su Novi Pazar i Novi Sad na istoj strani historije, na strani ljudskosti.

I gdje god se pojave, dočekuju ih kao oslobodioce. Jer to i jesu. Dočekuju ih uz vatromete, uz pjesmu, uz hranu, uz toplinu doma u koji ih smjeste. Rječnikom etnonacionalista: Srbi uz veselje dočekuju Bošnjake! Davno zaboravljenim ljudskim jezikom: Ljudi dočekuju Ljude. Ljudi se raduju Ljudima. Kao da su se probudili iz višedecenijskog mamurluka koji su im u amanet ostavili roditelji.

Studentski hod, tih nekoliko stotina kilometara, te hiljade koraka - to je metafora za svaku borbu protiv nepravde u ovoj zemlji: sporu, bolnu, ali istrajnu. Oni ne idu samo prema Novom Sadu, nego prema nekoj drugačijoj Srbiji, onoj koja se više neće plašiti i stidjeti svog odraza u ogledalu. U tom ogledalu vidi se istina o zemlji koja je decenijama uzgajala i širila strah i mržnju. U tom ogledalu sada, najzad, vidimo djecu koja joj govore:

"Ne, mi nećemo tako." Da, i sami to kažu: prvi put u svojim mladim životima Srbiju osjećaju kao svoju zemlju.

To nije ona Miloševićevsko-Šešeljevska Srbija iz devedesetih, kada je Novi Pazar bio opkoljen tenkovima. Kada se nad Bošnjacima Sandžaka sprovodio svakodnevni i svakovrsni teror. To nije ona Srbija čiji su simboli Štrpci i Sjeverin. To nije ni ona Srbija koja se, poput vampira, vratila 2012. godine jer nije bilo hrabrosti da se, nakon pada Miloševića, pogleda u ogledalo, umjesto da pravi kompromise s masovnim ubicama. Ne, ovo je ta generacija koja gradi svijet za sebe.

Kad se studentica iz Beograda zagrli sa studentom iz Novog Pazara, kad zajedno stanu pod zastave Srbije i Bošnjačkog nacionalnog vijeća, tada pucaju sve režimske laži, kukavičluk i zločini. Kada su im u Kragujevcu onomad prostirali ramazansku sofru ili kada su proljetos studenti iz Novog Pazara došli u Beograd da zamijene na blokadi RTS-a svoje kolege kako bi mogli s porodicama obilježiti Uskrs, tada je ljudskost postala otpor.

Ko se krsti, a ko klanja 

Sve to bi možda nekome iz "normalnije" zemlje bilo nešto što se podrazumijeva. Nama se, nažalost, donedavno podrazumijevalo jedino to da se prebrojavamo ko se krsti, a ko klanja.

I zato su svi ovi mladi - i oni iz Pazara, i oni iz Kragujevca, i oni iz Niša, i oni iz Beograda, i oni iz Novog Sada - zapravo najteži poraz Vučićeve Srbije. Jer su pokazali da se ne može beskonačno vladati lažima kad se istina pojavi puna žuljeva, na asfaltu. Taj prizor mladih ljudi nijedna Pink-laž ne može zamazati.

Zato će oni biti još žešće napadani. Biće proglašavani izdajnicima, agentima, islamistima, separatistima… Ali istina je jednostavna: oni su samo normalni, mladi, lijepi ljudi koji ne žele na svojoj grbači nositi mržnju koju su im natovarili očevi i djedovi. I to je ono što režim ne može podnijeti - ljudskost. Jer oni su se, taj režim, ako ćemo već o otcjepljenju, odavno otcijepili od ljudskosti.

A kad sve ovo prođe, kad se u nekom novom vremenu budu pisale hronike o propasti sumanute ideje prebrojavanja krvnih zrnaca, negdje će u fusnoti stajati: Početak kraja bio je kad su studenti iz Novog Pazara krenuli pješice prema Novom Sadu. U toj historijskoj hronici neće biti mjesta za one koji su vrištali s ekrana, s pjenom od bjesnila na poganim ustima, niti za one što su kovali laži po tabloidima. Njih će progutati tišina istine. A biće mjesta za te mlade ljude, one koji su išli pješice, noseći samo ruksak, zastavu i vjeru da Srbija može biti normalna zemlja. Oni nisu hodali da bi osvojili vlast, nego da bi nam vratili moral i dostojanstvo.

Njihove noge su umorne, ali im je pogled čist. A to je ono čega se režim najviše plaši: da će ga, na kraju, srušiti ne oružje, nego čista savjest.

*Autor je ugledni novinar, aktivista i profesor na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.