Savez kolumnista | Jasmin Medić: Prijedor 1992. godine, narativ bez težine 

Ovih dana, kada se u Prijedoru, uz obilježavanje Dana bijelih traka, podsjeća i na nekoliko drugih godišnjica početka zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, ali i nad pojedinim Srbima koji su se suprotstavili politici SDS-a te pripadnicima nacionalnih manjina, ponovo su se u javnom prostoru oglasili različiti revizionistički glasovi.

Piše: Jasmin Medić, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju

Takva činjenica dodatno potvrđuje da se radilo o sistematskom nasilju usmjerenom ne samo protiv nesrpskog stanovništva, nego i protiv svih onih koji se nisu uklapali u projekt etničke homogenizacije, političke poslušnosti i uspostavljanja kontrole nad prostorom Prijedora.

Trending

Saobraćajna nesreća kod Mostara: Motocikl sletio s ceste, ima povrijeđenih

Na društvenim mrežama, ali i u pojedinim medijskim istupima, revizionisti su ponovo pokušali nametnuti narativ u kojem se zločini iz 1992. godine dovode u vezu s Drugim svjetskim ratom. Takvim pristupom, direktno ili indirektno, nastoji se proizvesti moralno neprihvatljivo opravdanje zločina kroz tezu o historijskoj osveti.

Opasna logika

Međutim, takva logika ne samo da je historijski neutemeljena nego je i duboko opasna. Kada bi se ona prihvatila kao legitimna, onda bi, po istoj izopačenoj logici, neke buduće generacije Bošnjaka za petnaestak godina mogle tvrditi da imaju pravo na osvetu zbog zločina počinjenih devedesetih godina. Upravo zato je nužno jasno reći da nijedan zločin iz prošlosti ne može biti opravdanje za novi zločin, niti se zločin može relativizirati pozivanjem na patnju iz nekog ranijeg historijskog perioda.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U pokušaju da opravdaju ili relativiziraju ono što je počinjeno 1992. godine, revizionistički autori često se pozivaju na iznuđene izjave logoraša, date pod prijetnjom smrću i u okolnostima potpune fizičke i psihičke nemoći. Riječ je o iskazima koje su zatočenici morali davati onako kako su njihovi isljednici zahtijevali. Ti su dokumenti kasnije arhivirani, a danas se u revizionističkim tekstovima i publikacijama predstavljaju kao navodni "primarni izvori". Međutim, korištenje takvih izvora bez kritičke analize konteksta, bez razumijevanja okolnosti u kojima su nastali i bez provjere njihove vjerodostojnosti, predstavlja ozbiljno metodološko odstupanje.

Izuzimanje konteksta iz analize historijskih događaja, kao i selektivno korištenje dokumenata, ukazuje na odsustvo naučnog aparata. A rad bez naučnog aparata, bez metodološke dosljednosti i bez kritičkog odnosa prema izvorima ne pripada prostoru nauke, nego prostoru pseudonauke. Takvi tekstovi, ma koliko bili politički korisni onima koji ih proizvode ili podržavaju, ne prolaze ozbiljne akademske recenzije niti imaju stvarni uticaj u relevantnoj naučnoj zajednici. Upravo je to, u suštini, najveći poraz njihovih autora, ali i politike koja iza njih stoji.

Osuđenici u akciji

Negatorima bijelih traka, uz otvorene prijetnje i uvrede, nakon Aleksandra Knjeginjića prošle godine, ove se godine pridružio i Damir Došen, nekadašnji stražar u logoru Keraterm. Došen je, međutim, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju priznao krivicu i, kroz suze, uputio izvinjenje žrtvama.

Njegovo priznanje, kao i priznanja drugih osuđenih počinilaca, ove su godine odštampana i javno predstavljena tokom obilježavanja Dana bijelih traka. Time su postala vidljiv podsjetnik na činjenice koje se ne mogu izbrisati ni naknadnim poricanjem ni politički motiviranim pokušajima relativizacije.

Ta priznanja će, sasvim sigurno, doprijeti i do onih prijedorskih Srba koji još uvijek odbijaju prihvatiti činjenicu da je u ovom gradu ubijeno 3.176 civila, među njima žene, djeca i starci, samo zato što nisu pripadali "poželjnoj" etničkoj zajednici ili se nisu uklapali u tadašnji politički projekt. Uprkos naknadnoj promjeni retorike Došena i njemu sličnih, njihova priznanja ostaju historijska i sudski utvrđena činjenica. Od tih činjenica ne mogu pobjeći ni oni koji su ih izrekli, ni oni koji bi danas najradije željeli da takva priznanja nikada nisu ni postojala.

Upravo zato su ta priznanja posebno neugodna za revizioniste. Ona razaraju narativ u kojem se zločin pokušava predstaviti kao odbrana, osveta ili historijska nužnost. Pred priznanjima počinilaca, pred presudama međunarodnih sudova i pred imenima ubijenih, revizionistički narativ ostaje ono što zapravo jeste: politički motivirana konstrukcija bez naučne utemeljenosti, moralne težine i historijske vjerodostojnosti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.