Jasna Diklić: Zemljotres

Tuga, suze, nevjerica, psi, hitna, poginuli, srušeni domovi i snovi, djeca, nemoćna starost bez suza, ranjeni, trčanje...

Slike razornog zemljotresa u Petrinji i okolnim mjestima Hrvatske su ovih udarna vijest. 

Sjećam se, moj prvi profesionalni glumački angažman dobila sam u septembru 1969. u Narodnom pozorištu Banja Luka.

Došla sam s dvadeset i tri godine, sretna jer ću imati priliku da osjetim teatar iznutra i da provjerim svoju zrelost, živeći odvojena od porodice koja je bila u Sarajevu.

Dočekana sam s puno simpatija od već etabliranih glumaca, a tu su bili i mladi glumci, moji vršnjaci s kojima sam i do danas ostala u prijateljskim odnosima. Dodatno sam imala želju da počnem svoj profesionalni put baš u banjalučkom pozorištu u kojem je i moja majka počela kao glumica.

A onda, samo mjesec dana nakon mog dolaska i upoznavanja sa gradom i ljudima, 26. oktobra u 16:35 desio se jak zemljotres. 

Sjećam se, tadašnji gradonačelnik je donio mudru odluku, zabranivši povratak građana u stanove i kuće, pretpostavljajući da će se zemljotres ponoviti. Bila sam zatečena ovim dešavanjima i pokušala da slijedim uputstva. Svi smo izašli na livade i parkove, uplašeni.

Nas grupa mladih glumaca i reditelja odlučili smo pred jutro da se ipak odmorimo u jednom zajedničkom stanu. Sa nama je bio i mladi reditelj iz Skoplja koji je već doživio razorni zemljotres u tom gradu. 

Sljedeći dan, 27. oktobra, u 8:53 se desio katastrofalni zemljotres, osam stepeni po Merkalijevoj skali, a 6 po Rihterovoj. Epicentar je bio u Banjaluci i to 20 km ispod grada.

Zemljotres nas je zatekao u stanu. Kolega Makedonac je u paničnom strahu skočio kroz zatvoren prozor. Stan je bio prizeman, na sreću, ali je on bio izubijan i izranjavan.

Kada gledam scene iz Petrinje, prisjećam se davne 1969. kada je za nekoliko minuta nestao jedan cijeli grad.

Poginulo je 15 Banjalučana. Bilo bi ih mnogo više, ali je mudra odluka gradonačelnika spasila mnoge živote. Materijalna šteta je bila ogromna.

Moje novo prebivalište postala je prikolica u dvorištu privatne kuće. Tu sam stanovala godinu dana, dok me nisu prebacili u jednu izgrađenu baraku. Za sve kojima su stradale kuće i stanovi, baraka je bila novi dom. Stanovala sam sa mojom dragom kolegicom Džemilom Delić još godinu dana do povratka u Sarajevo. 

Bila sam mlada i mogla sam sve izdržati sa sviješću da je to još jedno životno iskustvo.

Za dvije godine moga angažmana u Banjalučkom pozorištu, nisam igrala na sceni tog pozorišta jer je bilo devastirano, ali sam zato stekla iskustvo koje razumiju samo oni koji su doživjeli ovakvu katastrofu. Ansambl je putovao po gradovima Jugoslavije i igrali smo naš repertoar. A u ljetnom periodu igrali smo predstave u Banjaluci, pod cirkuskom šatrom. Jedinstveno iskustvo.

Ovih dana mii se vraćaju slike uplakanih lica, nevjerice i nemoću da se suprotstavimo hirovima prirode.

U takvim dešavanjima prestaje nacionalno, političko i svako drugo opredjeljenje. Ostaje samo misao - kako preživjeti.

Kada se smire bolne emocije, kada život napravi ravnotežu, u ovim izranjavanim gradovima igrat će se neka nova djeca.