Izvještaj s koncerta Guns N' Roses
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Jedan od razloga zašto mi je muzika bitna, i ne samo meni, jeste to što ona u sebi sadrži sjećanje na prostor i vrijeme koji više ne postoje. Sadrži u sebi potencijal iskre koja može da osvijetli zabačene i mračne kutke memorije. Dovoljan je početak pjesme, neki atmosferski intro, klavirsko prebiranje, akord na gitari, i to je to. Sjećanje može početi. Kao da je ono ikad i prestalo.
Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba
Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara
A moja sadašnjost od prije nekoliko dana, koja je neumitno prestala biti sadašnjost i začahurila se u memoriju, i moje sjećanje su vezani za jedan kafić i jedan stadion. Udaljenost između njih je nekoliko stotina kilometara, pet do šest sati vožnje autom.
Vremenska udaljenost između njih je višestruko veća od ove prostorne, jer kafić Amru i stadion Ernst Happel dijeli vrijeme od trideset dvije do trideset tri godine.
Faruk Šehić: Tajne sakupljača hakarata
Velika je to vremenska distanca, a svijet i mi u njemu smo bili mladi, bezbrini, crni i bijeli. Berlinski zid će se brzo srušiti. To rušenje ću dočekati u vojnoj mesari, koja je opskrbljavala mesom i ribom cijelu splitsku vojno-pomorsku oblast bivše JNA.
"Appetite for Destruction"
Dok su puhali "vjetrovi promjena" ja sam dizao veliku kalajisanu sataru, s dvije ruke, i njenu oštricu svom snagom spuštao na kosti prednjih i zadnjih goveđih četvrtina. Kosti su pucale kao od šale, onda bih posebnim mesarskim nožem rezao meso i odvajao ga od kostiju. Da sam htio mogao sam postati mesar nakon služenja vojnog roka, ali bio sam student veterine u Zagrebu i to će biti pravac mog životnog djelovanja.
Ili bih ribao komore u kojima bih na kuke vješao meso i onda ga duboko zamrzavao. Komoru si morao otvoriti, ugasiti hlađenje, čekati da se krvavi led počne topiti. Obući debeli kožun i uzeti ribaću četku. U ušima su slušalice walkmana, u njemu je Rattle and Hum album, poslije će biti i Appetite for Destruction, s kojeg je svako najviše volio pjesmu Rajski grad. Biće tu i Green album R.E.M.-a.
Istovarao sam nekad i po pet tona svježeg i smrznutog mesa. Junetina bi uvijek dolazila u prednjim i zadnjim četvrtima od koje su neke težile i do 120 kg. To si trebao skinuti sa kuke na kolicima i onda hodati do vage, stati na vagu, izmjeriti težinu, od nje odbiti težinu svoga tijela i zapisati težinu juneće partije.
Prije toga vratiti junetinu na kuku kolica i paziti da se ona ne prevrnu, ako nisi dobro rasporedio meso na ostalim kukama. Zatim kolica guraš do komora i opet svaki komad mesa (prosjek težine je devedeset kila) skidaš sa kuka i nosiš ih do pravilnih redova kuka komore i vješaš ih stenjući.
Faruk Šehić: Sljedbenici vode
Smrznuti jedino dolaze štange svinjskih kotleta, piletina, lignje i riba. Ribe se ne sjećam nešto, ali sam komade lignji krišom davao mornarima i zastavnicima sa barkasa (drveni brodići) kako bi mogli imati mamce za ribolov. Zastavnici s ovih barkasa su u penziji ili pod zemljom, dok su mornari sada ljudi u srednjim godinama, ukoliko su preživjeli ratove nakon raspada Jugoslavije.
Očigledno nam je apetit za razaranjem bio povelik i nikad nismo vidjeli vrata zamišljenih raskih gradova osim u tekstu pjesme stadionskog benda. Doduše, svi ti naši gradovi i gradići mogu imati rajske oreole ako ih uporedimo sa današnjom sveopštom zapuštenošću.
Nije prije bilo bolje, nego je sada toliko loše da jedino ljudi koji vole život kao disciplinu preživljavanja mogu naći svoju sreću u ruinama bivših socijalističkih republika, današnjih nazovi država. Svaka prošlost je zlatna, samim tim jer je nema više, i postoji samo na fotografijama, videosnimcima, dokumentarnim ili igranim filmovima, u knjigama.
Kafić Amra
I, kao kruna, ona živi u ljudskim glavama.
Gadno je kada ljudi zaglave u prošlosti i nikad iz nje ne izađu. Onda im je sadašnjost tegoba i mučno otaljavanje životnog vojnog roka. Meni je prošlost zrcalo, magična kugla, kristalni zdenac u kojem mogu vidjeti buduće događaje. Ona je za mene i ono što je konstantno; neprekinut niz naših životnih događaja do tačke kulminacije. A ona se desila onda kada je za svakog od nas intimno počeo rat. Tada se nije moglo nazad.
Tako smo sjedili ispred kafića Amra, koji je bio naslonjen svojim krajnjim zidom, kao i cijela kuća na jednu veliku stijenu. Pretpostavljam da je Una nekad tekla ulicom i naseljem koje zovemo Pazardžik, a ne iskvareno Pazadžik ili Pozadžek. S kraja osamdesetih ovda su tekle rijeke ljudi na dva gradska stadiona, na kupanje, na Ade, ili samo do kafića koji je nazvan prema njegovoj šefici Amri.
Faruk Šehić: Prirodna poslanica
Nismo znali da će se vrijeme u kojem smo slušali album Appetite for Destruction pretvoriti u bukvalno oličenje ovog naslova.
Dok se to ne desi mi smo ispred Amre na drvenim klupama. Sjedimo na naslonjačima klupa a kose su nam duge. Imao sam fotografiju na kojoj Merso Šertović i ja tu statiramo i obojica imamo plave kose u prirodnim loknama, Mersina čak baca i na crveno.
Možemo biti tadašnja omladina u bilo kojem gradu, Glasgowu ili San Franciscu. Ali, mi smo u Bosanskoj Krupi i mir još traje nesmanjenom žestinom. Tu je i Hari, on ima kratku kosu, ili ga se ne sjećam s dugom. I njegova kosa je plava, ima i plave oči, pljunuti Švabo (kako se nekad govorilo), malo licem baca na Axl Rosea. Ima istetoviran logo G'N'R-a na desnoj nadlaktici ili je to bilo lice Axl Rosea.
Hari je nizak rastom, ali kompaktan i zgodan, i oličenje je čovjeka koji živi muziku koju sluša. Pijemo pivo i slušamo muziku. Kada dođe rat sva trojica ćemo biti u uniformi.
Jedna stisnuta šaka
Sad je još mir i iako slušam drugu vrstu muzike od one koju svira G N' R, u njihovom prvom i najboljem albumu nalazim veliko zadovoljstvo. Ogromnu energiju, brzinu, melodičnost, ljepotu i sićušnu melanholiju.
Brzo pritisnem tipku fast forward i već sjedim na tribinama stadiona Ernst Happel i slušam početak pjesme Mr. Brownstone sa prvog i najboljeg albuma grupe, koja će tri sata svirati s velikom energijom pred pomalo uspavanom bečkom publikom. Kartu za koncert mi je kupila prijateljica koja živi u Vienni, u svom multiverzumu. U Beču živi i radi i Hari, ali nisam imao njegov kontakt pa mu se nisam mogao javiti.
Osjetio sam veliko zadovoljstvo već pri prvoj pjesmi na setu, a druga me je vratila u prošlost i radost mi je ispunila oči. Četrdeset hiljada ljudi je osjećalo slično ili isto kao i ja.
Prije koncerta sam kupio majicu sa logom, gdje su na poleđini ispisani gradovi turneje 2022. Karta za mjesto na kojem sam bio je koštala 147 eura i vrijedila je svaki cent. Kupio sam i kolu koja je došla u čvrstoj plastičnoj čaši sa logom grupe, koju sam zadržao kao suvenir, jer je cijena čaše uračunata u cijenu kole.
Rajski grad sam vidio tokom nekoliko minuta koliko je trajala druga pjesma na setu. Tokom cijelog koncerta naslućivao sam obrise tog grada. Ne radi se tu samo o muzici. Nešto puno veće od toga je bilo u zraku.
Događaji od prije trideset godina i sadašnjost na stadionu su se spojili u jednu tačku. Jednu stisnutu šaku. Cjelovitost. Pokušaj brisanja naše prošlosti i nas samih nije uspio. Preživjeli smo mi i naša memorija. I uvijek ćemo.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.