Faruk Šehić: Tajne sakupljača hakarata

0
Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Tajne sakupljača hakarata
Foto: DOK / Zeleni otoci kod Bosanske Krupe

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Postojale su neke riječi u djetinjstvu čije porijeklo nisam znao, ali sam znao njihovo značenje. Bile su to izmišljene, neknjiževne riječi. Neologizmi koje smo sami domišljali, ili ih je neko smislio prije nas, a do nas su došli jezičkim predajom s generacije na generaciju.

Piše: Faruk Šehić za portal Radiosarajevo.ba

Jedna od tih mističnih riječi, koja može značiti sve ili gotovo ništa, je hakarat. Tu riječ sam upoznao, sreo se s njom u dijelu grada koji se zvao i zove se Mahala. Mahala je gradsko naselje na platou iznad centra. Lijevo od nje, kada ideš prema Lipiku je Donja Mahala, a desno je Mustajbegovo i Nova cesta, te druga novija naselja, koja su sada već pofino ostarila.

Ispod Donje Mahale je velika dolina kojom teče naša "rezervna" rijeka Krušnica, čije vrelo je jedno od najizdašnijih i najdubljih u ovom dijelu svijeta. Navodno su češki ronioci zaronili preko sto metara ali nisu našli dno. Njeno vrelo liči pomalo na vrelo rijeke Bune.

Tajanstvene riječi

Krušnica protiče kroz zelenu i pitomu dolinu, te se nakon šest kilometara ultra-hladnog toka, na Sastavcima, ulijeva u jedan krak Une. Zapravo se na Sastavcima taj krak, Unadžik, ulijeva u Krušnici, da bi se na kraju Adâ ova rezervna rijeka ulila u jedan od glavnih tokova naše glavne rijeke. Odmah ispod Krušnice u Unu se ulijeva potok Kutanja, gdje su nekad zalazile vidre, i živjeli potočni rakovi.

Na Sastavcima je dugo bio jedan segment sivozelenog pontona, koji je naš neprijatelj koristio kako bi forsirao rijeku i pokušao nas otjerati iz dijela grada koji smo vojno kontrolisali. Neuspješno je nekog tjerati iz njegovog grada, jer želja za povratkom je bila tolika da smo se i vratili u naš grad u jesen 1995.

Gotovo je nemoguće pričati o Bosanskoj Krupi a da rat ne iskoči taman i kada mislite da to nije moguće. A ovo nije ratna priča, nego priča o tajanstvenim riječima, kojima ne znamo porijeklo, ni tačan smisao.

Nije moguće ni pisati o ovom gradu a da se ne spomenu njegove rijeke, jer to je vodeni grad, nastamba na rukavcima rijeke što se baš u centru razlijeva u brojne tokove i glavne struje.

Do nekih dijelova grada možeš doći lađom prije nego nogom. Ja mogu od svoje kuće, na obali Unadžika, lađom doći do Zelenih otoka ili Malih ada, kako se nekad taj niz riječnih ostrva zvao. A na Zelenim otocima onda mogu vezati lađu i piti kafu u jednom od dva kafića koja se tu nalaze. Kada pijem kafu onda gledam vodu kako teče. I to je magija koju samo ljudi rođeni na rijekama u potpunosti razumiju.

Hakarat je riječ koja ima značenje predmeta koji se ne koriste, ili se rijetko koriste, ili su malo van funkcije ali i dalje su vrijedni. Hakarat je nešto što vuče na aparat, ali to mogu biti bilo kakve drangulije, od staklenih do metalnih, bitno je da se radi o sitnijim predmetima. Te hakarate smo skupljali i onda pravili tajna odlagališta, gdje smo ih čuvali. Kada bi ih se poželjeli vadili smo ih iz skrovitih skloništa i vršili inventar predmeta, koje smo voljeli na dječije čudan način.

Tu su mogli biti lokoti, ključevi, metalna zrna iz kuglagera (sjećam se da su kuglageri bili na cijeni, ne znam zbog kojih razloga), pa razni magneti, stakleni klikeri, male čakije, privjesci, značke, ziherice ili špenadle, strani kovani novac, plastične drangulije, neki predmeti za koje nismo znali čemu služe, i mnoštvo sitnijih stvari od metala, čak i od drveta. Na cijeni su bili sjajni metali, rostfrajni predmeti, jer su sijali i vlaga im nije mogla ništa. Skrovište za hakarate je obično bila rupa u zemlji ili neko teško dohvatljivo mjesto u memljivim podrumima punim paukovih mreža kao u horor filmovima. Odlagali bi ih u najlonske kese ili platnene vreće, kartonske kutije od adidaski ili puma.

U neka doba, kako to biva tokom odrastanja, prerasli smo hakarate, zaboravili na svoje sjajne i magične predmete, te na užitak kolekcionarstva koje je jedino za nas imalo smisla. Doduše, svako kolekcionarstvo ima smisla samo za kolekcionara, izvan njegovog uma mnogi sakupljeni predmeti drugim osobama mogu biti apsolutno besmisleni. Samo pravi kolekcionari cijene ovu strast koja je na granici sa fetišizmom i drugim psihičkim sjenkama.

Ja sam propali kolekcionar skupocjenih satova jer sam pisac, a pisanje nije unosan posao taman kada pišeš za Real Madrid. Kolekcionar sam, više od svega, trenutaka koji su nestali, to jest otišli su u drugo vrijemeprostor, i moj glavni posao je da ih kroz pisanje vratim u nama znane dimenzije. U tom procesu često se dešava da sam kreiram nestale, zaboravljene momente pune događaja, slika, mirisa, boja, zvukova, ili opisâ prirode. A često se dešava da ne znam šta sam izmislio a šta sam uspio povratiti iz drugih dimenzija sjećanja.

Ljudskost i dobrota

Znam da su hakarati zaista postojali. Moglo bi biti da je to riječ koju je izmislio neko dugovječan; stara žena koja je skovala metaforu za novotarije kojima nije bila sklona. Ili je plod slučajne "afazije": kada želiš da kažeš neku riječ, a u umu ti uskrsne druga. Svejedno ti misliš na prvu riječ koju objašnjavaš onom riječi koja ima sasvim treće značenje.

Hakarat je mrtva riječ, ona koja nema mogućnost da se proširi i da iz oblasti neologizma postane riječ koja će kolati ljudskim jezikom. U svom originalnom značenju ona je riječ koja predstavlja skrajnute, marginalne, oštećene predmete. Zato je sada posebno cijenim, jer ako imaš samilost prema takvim predmetima sigurno ćeš imati samilost i empatiju za slične ljude.

Ako želite da zaradite vječne rajske vrtove budite dobri i saosjećajni prema najugroženijim grupama društva. Znam da je ova moja želja utopijska, jer je naše društvo ogrezlo u nasilje i mržnju spram svega što je drukčije od nekakve nametnute slike i norme. Idealna osoba ovog društva je nasilnik, lopov i prekonoćni bogataš.

Hakarat je metafora za ljudskost i dobrotu. Za iščezle stvari koje imaju emotivni naboj. To je unutrašnje bogastvo. Masterkard od riječi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije