Faruk Šehić: Prirodna poslanica

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nakon povratka iz ribolova imam osjećaj kao da sam odsustvovao iz civilizacije nekoliko godina. Nikako da pohvatam sve vijesti, i buku te bijes lokalnih i bjelosvjetskih događaja. Sve mi se to čini kao da se desilo i kao da se dešava u udaljenim galaksijama, ali novine užurbano i revnosno rade na tome da mi te galaksije budu blizu. Da me one u potpunosti zaokupe i da samo o njima mislim. Te galaksije su, uglavnom, građene od loših i najgorih vijesti. One su ljubomorne i narcisoidne. Žele da uvijek i svuda budu u centru vaših razmišljanja.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Evo gdje gledati regionalni derbi između Hrvatske i BiH

A ja sam hodao kroz visoku travu i divlje bilje pored Krivaje dok su livade, obronci, padine i šume pored ove čudesne rijeke bukvalno pulsirale od života. Razmišljao sam kako je priroda od maja do danas napravila nekoliko kvantnih skokova i ludo osnažila i ubrzala svoju volju za životom.

Veličanstvena misterija

Maj je period kada je priroda još ranjiva, mekana i osjetljiva. Sve miriše, zeleni se, raste, razvija se brzo ali ne onako kako je to vidljivo u junu. Sada je to već katarza u kojoj je život toliko bujan da za to mogu samo iskoristiti englesku riječ „overwhelming“.

Zaista sam bio zadivljen životom koji sam osjetio pod svojim stopama, u svojim rukama, u nozdrvama, na koži. Zašto ljudi pored svega toga prolaze kao da je to nešto sasvim normalno i zagarantovano zauvijek?

Neprekidno kruženje života u prirodi može jednom biti i prekinuto. Čovjek to radi otkad je postao: sistematski i nesistematski uništava planetu na kojoj je rođen. Život nije zagarantovana stvar, opet mi se engleske riječi upetljavaju u misli koje treba da izreknem u našem priprostom jeziku.

Dovoljno je reći da je snaga prirode koju sam osjetio pored Krivaje bila tolika da sam brzo shvatio kako je to oduševljenje nemoguće prevesti u bijedni sistem ljudskih znakova koje zovemo slova, alfabet. U riječi i rečenice. Toliko sam pisao o prirodi a opet nisam zagrebao ni jedan posto njene veličanstvene misterije i tajanstvenosti.

Dok sam gazio tu svetu trave, te biljke sa bijelim, plavim i žutim cvjetovima, shvatio sam kako bih volio imati zemlju koju niko neće gaziti. Koju niko neće uznemiravati stopama, motornim pilama, noževima, lopatama. Jednu oazu u kojoj će ljudskoj nozi biti zabranjen ulaz.

Treba napraviti apsolutni rezervat u kojem će se sve dešavati prema volji same Prirode. Ko hoće da vidi šta se dešava na zelenim višespratnim biljkama te moje imaginarne livade mogao bi to uraditi jedino bešumnim i sićušnim dronovima. Ali taj zvuk i njihovo prisustvo bi dodatno narušili harmoniju moje livade koju ne smiju gaziti ljudske noge.

Svaki korak je tu svetogrđe, zločin neoprostivih razmjera. Tako razmišljam o prirodi dok je stvarnost upravo suprotna mojim željama.

Za mene je Priroda veća od bilo kojeg umjetničkog djela, pred njom je sve smiješno i frivolno. Kakav osmijeh Mona Lize kad vidiš srebrene odbljeske krivajskog škobalja u plitkoj vodi. Kada sam pokušao mobitelom snimiti video da bih uhvatio (za sebe) to bjelasanja ribljih trbuha, samo sam na snimku vidio iskrenje. Kao kad u riječnom pijesku zaiskre grumenčići srebra.

To se niti može naslikati, niti se može uraditi skulptura koja će mi zamijeniti ugođaj gledanja kako se škobalj hrani. A on se okreće onda kada guta algu epifiton sa kamenja na dnu. To je ona alga koja čini kamen klizavim kada želite da pregazite rijeku kao što smo mi uradili, da bi pronašli dobro mjesto za hvatanje ribe.

Uputna bića

Priroda je takvo čudo da me to nekad prestravi. Zastanem ništavan pred takvim prizorom stvaranja svijeta iz jadnih ostataka koji ostaju nakon što Zima pređe preko naše polulopte. Sve što je nestalo, sakrilo se ili umrlo sada će da oživi, uskrsne, vaskrsne jače nego što je ikad bilo. To je taj „overwhelming“ osjećaj kada je ljepota i čudo prirode cunami visok nekoliko kilometara dok vi stojite i čekate da vas sve to preplavi.

Zato mi je jasan osjećaj da sam izbivao iz moderne civilizacije na nekoliko godina. Moć prirode je takva i ako joj pustite začas vas može odvesti na staze tuge, melanholije i žala jer ćete na kraju morati nestati s ovog svijeta. Ako se tome othrvate onda ćete moći uživati u njoj.

Ili se možete utješiti da ćemo svi na kraju postati dio ovog vječnog svijeta koji se komeša, pršti, zviždi od života.

Čitam tako vijesti i vidim da one pokušavaju da čitaju mene, ali ne mogu da me shvate, uhvate, niti razumiju. Dalek sam i stran za sve loše i najgore lokalne i bjelosvjetske vijesti. Ne uspijevaju da me uhvate u svoje kandže, iako sam ih čitao uz kafu cijelo jutro.

Pročitane riječi su samo prolazile kroz mene, ništa se tu nije zadržavalo, jer me Krivaja isprala kosmičkom centrifugom a deterdženet je bio od pet prirodnih elemenata.

Pokušavao sam da se kontaminiram „lošinom“, naviknut na overdoziranje crnilom i beznađem koji su nam postali kruh naš svagdašnji, ali nije mi polazilo za rukom.

Pokušajte nekad biti zadivljeni Prirodom dok hodate kroz visoko priobalno bilje, a zvizdan prži visoko na nebu. Još ako uhvatite nekoliko riba moguće da ćete osjetiti koliko je veliko i duboko prostranstvo sreće. Nekad ulovljenu ribu pustim, nekad ne. Ne volim tu ulogu u kojoj moram prekidati nečiji život taman on bio i riblji.

Izmolim duha ribe da mi oprosti, brzo je ubijem da se ne pati, očistim je i stavim u ruksak. Toliko je života i snage u njima da će se jednom desiti da ću prestati razmišljati kroz stomak i ulovljenu ribu ću vraćati u vodu.

To je pleonazam jer ne možeš vratiti nazad nešto što tamo organski pripada. Škobalj je vječan, kao i rijeka, kao i Priroda. Mi smo tu samo usputna bića.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba