Faruk Šehić: 21. april 1992.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Neki datumi se u vas upišu snažnije nego bilo kakva tetovaža. Unatoč tome, bio sam zaboravio da je 21. april jedan od tih crnih datuma i godišnjica. Možda i jedan od najvažnijih u mom životu i životu mojih sugrađana iz Bosanske Krupe. Tada je napadnut naš grad sa položaja koje je iskopala bivša JNA, a ona je taj atribut zaslužila već tokom agresije na Hrvatsku i kompletnog uništenja Vukovara.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Bećiragić nakon poraza od Hrvatske: "Razlika od 13 koševa ništa ne znači u ludnici u Skenderiji"

Cinični zaplet ili zla sudbina kaže da nas je uništavala vojska i oružje u koje su naši roditelji decenijama ugrađivali vlastiti radni trud i znoj. Decenijama smo živjeli ni ne sluteći kako naši roditelji svojim radom finansiraju zvijer, koja će nam ovog kobnog datuma skočiti za vrat.

Kao pomoć vojnicima JNA bile su tu falange SDS-a, razni dobrovoljci, srpski veterani rata u Hrvatskoj, i sav ostali ljudski šljam, white trash ili kako se to nekad govorilo: lumpenproletarijat, koji se odjednom povampirio i pretvorio u đavolske orke. Ti orci su željeli naše živote, naše kuće, stanove, zlato i novac. Bašiboz(l)uk uvijek teži da opljačka one kojima zavidi.

Kako je propala moja pljačka

Tako sam u kućama, u srpskom selu Veliki Radić, u jesen 1994., kada smo vojno zauzeli ta sela nadomak našeg grada, imao tu čast da sam spavao u kući koja je bila krcata escajgom, čašama, kristalom, tepisima i namještajem iz našeg grada. Vrijedni domaćin se kvalitetno napljačkao i namirio, ali sve to je palo u naše ruke. Tada smo izvodili svakodnevne akcije i napade na okolna brda pa nije bilo vremena da detaljnije razgledamo ukradene stvari. Moguće da ih je poslije neko od naše vojske re-ukrao.

Na taj način lične stvari putuje iz ruke u ruku, mijenjaju svoje vlasnike u skladu s odnosom vojnih snaga na terenu.

Ja sam upljačkao neke iznošene leviske, nekoliko kristalnih čaša i jedan kasetofon Sanyo, takozvani dvokasetaš. Pošto sam crnog 21. aprila postao izbjeglica i izašao iz grada u leviskama, koje sam, nekoliko mjeseci poslije, prodao gazdi kafića West u Cazinu, jer nam je zafalilo para za piće. Skinuo sam farmerke i dao ih momku koji se zvao Siniša. On mi je dao otprilike 120 miliona dinara (ili sličnu sumu), a to je tada bio ekvivalent za 120 njemačkih maraka.

Mislim da je jedno pivo bilo jedan Tito, a Tito je bio pola miliona dinara.

Ali, nisam imao sreće sa "upljačkanim" stvarima, jer sam ih dao rođaku koji je bio vezista, a on ih je strpao u kamion voda veze. Poslije će taj kamion biti pogođen navođenom raketom, maljutkom. Tako mi je neslavno propala "pljačka", jer smo u kući pili vodu iz galona a imao sam kopiju leviski sa kojih su otpale dugmadi, pa sam ih vezao žicom da ne spadnu. Doduše, kasetofon mi je zaista dugo trajao, sve do 2008. kada sam ga tokom selidbe sa Soukbunara na Skenderiju bacio u kontejner. Poslije mi ga je bilo žao, jer je bio relikt moje ratne prošlosti. S jedne strane je bio blago istopljen, kasetofon-invalid, koji je iz zapaljene kuće spasio moj predratni komšija. Ali na ratištu je trajala borba za pravo na vlasništvo, pa smo došli do zaključka da je kasetofon "moj", a da ću ja komšiji zauvrat dati šteku cigareta kad dođemo s linije.

Tako je napadnut naš grad, iz čista mira, dok smo sjedili pred kafićima pili svoja pića i slušali muziku. I zanavijek ću se sjećati da sam na sebi imao pernatu jaknu, pomenute leviske (koje tada ne znaju kako će kasnije biti prodane), adidaske (moguće crvene ili sive boje). Ne sjećam se kakvu sam majicu nosio. Bilo je proljeće i moglo se sjediti na terasama kafića. Život je bio velikodušan prema nama još samo taj dan.

Mali Pariz

Bosanska Krupa, razvijen grad sa trgovinama i dobrom industrijom, ubrzo će se vratiti u kameno doba. Grad koji su nekad zvali Mali Pariz postaće smrvljeno stanište biljkama, životinjama i nesretnim civilima.

Naše najjače oružje je bila želja da se vratimo u svoj grad. Čekali smo nešto manje od četiri godine ali smo dočekali i taj datum, koji, po svom značaju, ne može zasjeniti onaj datum iz aprila 1992.

Loše vijesti putuju brže, a loši događaju se pamte duže.

Mi, udarni vojnici naše 511. slavne brdske brigade, nismo imali tu čast da uđemo u grad koji smo oslobodili jer smo se uklinili iza neprijateljskih leđa, s druge im je strane bila Una, pa su u panici napustili i predali grad bez borbe. A mi smo nastavili dalje gaziti njihova sela, mjesta i uporišne tačke. Tek nakon mjesec dana neprekidne borbe prvi put sam ušao u svoj grad. Taj datum ne pamtim, ali sam sâm ulazak opisao u Knjizi o Uni.

Osjećao sam se čudovišno velik u uniformi, dok sam silazio niz Varoš prema svojoj zgradi. Htio sam da vidim svoju ulicu, balkon, sobu u kojoj sam proveo cijeli nestali predratni život. Ulica je bila pusta. Kroz prozore su lepršale zavjese. Sve je bilo sivo, jadno i strano. Ipak, osjećao sam kako mi srce radosno kuca. Nisam se mogao othrvati osjećaju kako su se moja ulica i moj grad smanjili, a kako je moje tijelo naraslo. Guliverovski i nadrealan osjećaj. U ratu sam na silu morao odrasti. Morao sam snositi odgovornost za ljudske živote, jer sam bio komandir voda a na samom kraju rata sam vodio i čitavu četu od 130 boraca.

Ustao iz pepela

U Knjizi o Uni sam napisao kako je moj junak povratio kada je nakon četiri godine izbjeglištva prvi put vidio svoju ulicu, zgradu i stubište. U stvarnosti se nije tako desilo. Ne znam šta sam radio kada sam završio sa safarijem svoje ulice i zgrade. Možda sam prije završetka safarija ušao u naš stan i tamo zatekao „pustinju stvarnog“. Stan je bio apsolutno prazan. Ničega u njemu nije bilo. Ni lista papira, nikakvog predmeta koji bi u mom umu mogao oživjeti naš spepeljeni život.

Možda sam zbog toga i postao pisac da pokušam riječima izgraditi sve ono što je nestalo: civilnu stvarnost, kuću, stan, rijeku Unu, grad, ljudski život. Uništen grad može uskrsnuti (i izvan književnosti), ali poginuli ljudi ne mogu.

I obnovili smo naš grad iz temelja, tačnije iz pepela. Često smo za njega koristili metaforu ptice Feniks koja se opetovano rađa iz vlastitog pepela. Tako se naš grad iznova rodio a i mi sa njim smo se počeli preporađati. Koliko je to bilo moguće nakon rata kao omanje apokalipse.

Ovaj grad i rijeka Una će postojati dok je vijeka i naše memorije. Crni datum kao teška tetovaža unutar naših tijela i duša ostaće u nama zauvijek. Čak i kad se ne želimo sjećati on je tu. On nas opominje na krhkost naših života i ljudske civilizacije. Iako je uzaludno treba napisati: da se više nikad nikome ne ponovi.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba