Faruk Šehić: Katalog destrukcije i naša sramota

Ukrajinski gradovi se svakim danom više pretvaraju u prah i pepeo. Ukrajinski vojni i civilni otpor je previzašao svačija očekivanja, ali ovdje se ne radi o nama nego o nestanku jedne zemlje. U takvoj situaciji svi smo krivi čak i ako nema nikakvog načina da direktno pomognemo borbi protiv destrukcije gradova, kulture; unikatnog i bitnog dijela naše civilizacije.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

U tekstu, napisanom nekoliko dana prije agresije, razmišljao sam kako ćemo nazive ukrajinskih gradova pamtiti kao nazive za ratišta i bitke. I kako će ljepota ukrajinskog jezika biti zasjenjena zlogukim ehom koje će izazivati riječi poput: Harkov/Harkiv, Kyiv/Kijev, Hostomel, Žitomir, Lavov/Lviv...

Trending

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Bio sam oprezan da ne ispadnem glup prorok, ali ispao sam apsolutno u pravu. Nazivi ukrajinskih gradova će nadživjeti smrt i razaranje koje donose ruski vojnici iz Rusije i Bjelorusije, čak i ako sada situacija ne izgleda sjajno s obzirom na stalni napredak ruskih kažnjeničkih trupa.

Neki putevi prema Kijevu i okolnim gradićima izgledaju kao prava groblja tenkova, oklopnih i logističkih vozila. Ogromna masa metala je uništena. Otpor ukrajinskih vojnika, teritorijalne odbrane i civila već postaje legendaran.

Herojski otpor

„Ruski brodu, jebi se!“ – rečenice poput ovih postaju opštepoznate. Djeca se rađaju u kijevskom metrou. Ukrajinski sportaši svaku pobjedu posvećuju svojoj zemlji i zarađeni novac šalju kao pomoć za ukrajinsku vojsku. Nisam nikad vidio ovakav stepen jedinstva koji pokazuje jedna nacija. U poređenju sa početkom našeg rata mi smo pokazali grandioznu političku i istorijsku smušenost i naivnost. I naš otpor je bio herojski, ali su ga se mnogi naši građani i stidili. I naša armija je bila herojska ali se i dan-danas mnogi stanovnici ove zemlje stide armije koja ih je odbranila.

Naš otpor se zaista i čuo do neba, samo je nebo ostalo nijemo. UN je ostao nijem, Evropska unija je okrenula glavu od nas; saveznika nismo imali na bacanje. SAD su se kasno probudile, genocid je već bo izvršen i trauma je počela zaposjedati naša srca i umove. Nešto s čime se odlazi u grob.

O našoj borbi se nisu snimali filmovi, ni dokumentarni ni igrani, osim onih pravljenih za stranu publiku i filmske nagrada. Nisam vidio nijedan film koji se bavi borcima Armije Republike BiH. Nijedan film o ratištu, o ratu, o svemu onome što naši ljudi i danas poriču.

Bosna – najskuplja riječ

Zašto je tolika sramota činjenica da smo imali svoju vojsku i da smo se, uz velike žrtve, uspjeli odbraniti, i kao ljudska bića i kao stanovnici ove zemlje, koju smo isključivo mi održali. Riječ Bosna, zemlja Bosna i država Bosna nisu nestali samo zbog nešto više od 200 hiljada boraca ove vojske. Opet, stid je to što opisuje naš odnos prema našoj vojsci.

U osam dana rata u Ukrajini primjećujem samo ponos Ukrajinaca prema svojim vojnicima i borcima. Nema stida, nema poricanja, samo uzdignuta glava. Da smo mi imali ovako inteligentnog predsjednika, borbenog i punog energije, vjerujem da bismo imali manje gubitaka i više teritorije prilikom pregovora u Daytonu.

Ali mi smo imali jednog umornog starca na rubu života, koji nije bio borben i kojeg je zanimala izgradnja nacije na vjerskim osnovama. Pogrešna osoba na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Izgleda da nam je takav bio usud.

Borili smo se za to da tajkunski džipovi i hamviji, okićeni u naopake državne zastave, krstare centrom grada kao najveći izbačaj bh. patriotizma. Ako je to najbolje što znamo i umijemo onda mi se to istinski gadi. Sva ta šarada oko obilježavanja 1. marta je jadna, tužna i degutantna.

Možda će i ukrajinska revolucija/borba na kraju završiti na sličan način, ali trenutno ne izgleda tako.
Ali taj „naš“ stid, ta sramota što smo imali uniformu Armije Republike BiH je nešto što mi neće dugo izaći iz glave. Kao da krijemo činjenicu da smo se oružano digli na odbranu prava na postojanje i sada nas je sramota toga?!

Ta želja za „nezamjeranjem“, ali šta ima da se zamjeriš nekome zato što si se borio za vlastiti život? Otkad je borba za život predmet kolektivne sramote, poricanja i guranja naše borbe pod tepih?

Pa ja poznajem masivan broj ljudi kojima sam se divio u ratu. Poznajem prave heroje, samo je problem što niko ne zna za njih. Nije sad da oni treba da budu na džambo plakatima kao pjevači masnih bradurina, ali neki prikaz tih ljudi je trebao da se desi u mejnstrimu ovog društva, samo što se nije desio.

Muradif i Ragib

Sudbina običnih heroja ostala je nepoznata širim građanskim masama, vjerovatno i zbog ukorijenjenog kulturasizma po kojem su papci napadali naše gradove, a prava raja ih je (od)branila. Činjenica kaže da su i „papci“ isto branili gradove, i da su najžešći borci dolazili iz redova omrznutih Sandžaklija, Fočaka i drugih ljudi iz istočne Bosne. Ali oni su papani, prljavi i ružni grmalji, pa onda jebeš njih. Nisu fotogenični, jer samo je urbani otpor pravi otpor.

Ne mogu Muradif ni Ragib biti heroji. Vidi im glave i imena. Vidi kako „seljački hodaju“. Vidi im ramena i „telećih pogleda“.

Zato treba snimati filmove o tome kako smo mi smiješni i glupi Bosanci, koji su, eto, biva, nekako, uz svu svoju smotanost preživjeli četiri ratne godine. Autostereotipizacija je ugodna boljka, ali i profitabilna.

Koliko god su uspješni u borbi protiv kilometarskih kolona tenkova i oklopnjaka tako Ukrajnici znaju kako uspješno da vode i propagandni rat. I to je vrsta umijeća koje je itekako bitno za biološki opstanak.

Na stranu što Rusija upražnjava sve ono što su nama radili Karadžićevi Srbi daljinski upravljani iz Beograda. To je taj poznati niz: lažne vijesti, dehumanizacija, rat i na kraju genocid kao kruna ratnih zločina. Sve isto se ponavlja i u Ukrajini. Možda se neće desiti sudski dokaziv genocid, ali civili svakog sata ginu u Ukrajini a ukrajinski gradovi bivaju sravnjeni sa zemljom.

Ruska vojska koristi rakete punjene klaster bombama, vakumske bombe i termobarične rakete. A ova oružja nakon što budu upotrijebljena iza sebe ostavljaju samo ruševine i zgarišta.

Nekoliko sati prije početka agresije, u gluhom dobu noći, 24. februara htio sam napisati na Twitteru: „Ne želim se probuditi u novoj stvarnosti.“

Moje želje nisu uslišane. Pakao se otvorio nad Ukrajinom u vidu raketa i krstarećih projektila i avionskih napada. Zlo je pušteno s lanca i možete koliko hoćete govoriti kako ste za mir, ali to nije dovoljno. Trebate reći da ste protiv agresije i rata koji je Rusija provela protiv svojih prvih komšija Ukrajinaca i njihove zemlje. Kao razlog za ovu demonsku agresiju Putin, Lavrov i drugi zvaničnici iz Kremlja navodili su «genocid» nad stanovnicima Donjecka i Luhanska.
Pod istim izgovorom su i nas napali 1992., biva da preduprijede genocid koji su očekivali da mi izvršimo nad njima. Svako ko agresiju i napad na drugu zemlju opravdava navodnim genocidom obično uradi genocid nad nenaroužanim narodom koji napadaju.

Krvavi Isus

Jednom smo nosili ranjenog saborca kilometrima dok ga nismo iznijeli do šume gdje su bila ambulantna kola. Dok smo ga vukli na nosilima granatirali su nas i gađali PAM-om. Morali smo pretrčavati sa ranjenikom, koji nije bio nimalo lagan. Prije toga smo ja i on ležali jedan do drugog na paletama i odmarali. Zadužili smo novi donji veš, majice dugih rukava.

Moj drug je bio desno od mene u momentu kada sam čuo eksploziju i na stropu vidio oblak prašine. Onda sam vidio kako je granata od minobacača od 120 mm pala mom drugu na desnu butinu. Baš u konzervu od mesnog nereska koju je on pretvorio u pepeljaru. Uzeo sam granatu i odložio je podalje od nas. Strgao novu majicu i podvezao mu nogu iznad rane. Granata mu je izbila nogu iz kuka. Vidio sam meso koje je izgledalo kao meso teleće šnicle. Mislili smo da smo bili sigurni u ovoj velikoj kući, u kojoj je prije rata bio smješten diskont neke robe.

Granati je bio izvađen osigurač tako da nije ni mogla eksplodirati. Ona je probila krov, jednu betonsku i jednu montažnu ploču.

U kombiju naše brigadne bolnice gledao sam kako moj prijatelj umire. Držao sam ga za ruke koje su bile ledene kao sante leda. Koža je bila bijela poput papira. Ispod njega smo stavili najlonsku prostirku da krv ne prolazi kroz nosila. Ta prostirka je bila puna krvi. Rastao sam se s njim u brigadnoj bolnici. Hodao sam kroz selo gdje je bila smještena komanda i logistika naše brigade. Imao sam jaknu na golom tijelu, a prsa su mi bila puna skorene krvi. Krv se zavukla i pod nokte. Hlače su mi bile krvave.

U to sam sreo svog stričevića i još jednog borca. Oni su bili pijani k'o letve. Gledali su me krvavog, bez majice, u jakni zavrnutih rukava i umirali su od smijeha. Uzalud sam pokušavao da im kažem šta mi se desilo.

Osjećao sam se kao glumac koji glumi Isusa na setu filma Pasija Mela Gibsona, dok Gibson sjedi kraj Isusa krvavog lica (na glavi mu je trnova kruna) i nešto mu objašnjava a Isus smireno, sav u ranama, sluša svakodnevno obučenog i nekrvavog režisera.

Tako se mi svi osjećamo kada gledamo snimke i fotografije iz pakla Ukrajine. Krvavi smo i u ranama, ali nam i dalje niko ne vjeruje. Priča „preživitelja“, naša priča, to nikog ne zanima.

Ono što smo mi preživjeli sada Evropljani, logično, ne žele doživjeti. U Ukrajini se brani dostojanstvo, smisao ljudskosti i mnoge velike riječi, ali se brani i evropski strah od smrti.

Mi smo onaj krvavi Isus iz filma Pasija Mela Gibsona. Suosjećamo sa patnjama Ukrajinaca, razumijemo ih. Sjedimo na tribinama, krckamo košpice, a niz ruke nam se cijedi tamnocrvena krv.