Faruk Šehić: Ja sam na strani Ukrajine

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Napisao pitanja za intervju s mladim, poznatim ukrajinskim piscem prije 16. februara kada su Sjedinjene Američke Države (SAD) najavile da će Ukrajina biti napadnuta. Taj dan je prošao ali najavljivanog napada nije bilo. Što je poslužilo trolovskom podsmijevanju portparolke Ministarstva vanjskih poslova Rusije kako su pobijedili Zapad bez ispaljenog metka.

Piše: Faruk Šehić za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Ivica Puljić tvrdi: Odgođeno glasanje o rezoluciji o Srebrenici

Nisam vojni strateg, ali sumnjam da bi neko napao na tačan datum koji je obznanjen u svjetskim medijima. Jer kako ćeš napasti ako to svaka baba na kugli zemaljskoj zna.

Sjećam se kako je u ratu, prije naših napada, važilo pravilo da se o akciji ćuti, jer bi rodbina boraca putem satelitskih telefona govorila rodbini u inostranstvu kada i gdje se planira napad. Ili bi saopštavali gdje su tačno padale granate i rakete kojima je gađana naša vojna industrija. Prisluškujući te razgovore krajiških kona, neprijatelj je bez problema mogao ažurirati preciznije koordinate za nišanske sprave. Toliko o bosanskoj sposobnosti čuvanja tajnosti vojnih akcija.

Miris historijskog događaja

Činjenica je da je Rusija najveća zemlja i zemlja-trol na svijetu. Njihova propaganda je majstorska, jer lako je vjerovati u laž kada je ona odavno, za njih, postala istina. Čini mi se nekad kao da su dobro prostudirali one pasuse Dobrice Ćosića gdje u oduševljenju slavi laž kao vrhunsko načelo srpske istorije. Ali, naslijepo pretpostavljam da tako ogromna zemlja, jezik i kultura imaju puno jače gigante od jednog običnog gedže.

Nisam ni sekunde razmišljao, davno prije puzajućeg početka agresije na Ukrajinu, koja iz dana u dan postaje uspravnija i sve manje puzajuća, na čiju ću se stranu svrstati. Ja sam na strani Ukrajine.

Kada čitam vijesti i članke o dešavanju u ovoj velikoj zemlji u oči upadaju vrišteće sličnosti sa početkom našeg rata 1992. Samo Rusiju zamijenimo Srbijom i sve postaje gotovo identično. Od propagande i dehumanizacije do fabrikovanja monstruoznih laži u kojima Ukrajinci već vrše genocid u odmetnutim istočnim regionima Donbasa. Te tvrdnje iznosi niko drugi nego predsjednik Ruske federacije.

Pisao sam po Twitteru, prije puzajućeg početka rata, kako zrak miriše na veliki istorijski događaj i kako se nadam da to neće biti miris zapaljenog benzina, miris gorućih gradova, ljudskih domova, miris mrtvih ljudskih tjelesa. Nadao sam se unatoč tome što sam osjećao ono što nadolazi. A taj osjećaj me nikad ne bi prevario.

Mi, koji smo preživjeli rat kao apokalipsu, koji smo preživjeli genocid, mi "preživitelji" (kako sam skovao ovu riječ u novom rukopisu) teško možemo omanuti kada se pojavi taj miris u zraku.

Miris koji lapi između novinskih redova, s videosnimaka iz zaraćenih područja istočne Ukrajine gdje su formirane dvije potencijalne republike srpske.
Jednom kada suverenitet dijelova zemlje preneseš na ovakve (na zločinima i agresiji stvorene) entitete, onda dobijaš političku situaciju u kojoj se BiH nalazi od Daytona naovamo. Situaciju koja vremenom eskalira i u kojoj je istorija prekrojena a zemlja pretvorena u „zemlju mržnje“ u vizuri secesionista iz Banje Luke. A kao "zemlju mržnje" onda je najbolje da se ona podijeli.

Da li će sve jači vojni pritisak Rusije na Ukrajinu rezultirati ukrajinskim pristajanjem da se odreknu dijelova svojih teritorija to ćemo vidjeti, ali sumnjam da će se to desiti čak i uz velika ratna razaranja.

Ne želi niko imati ovakvu državu kao što mi imamo. Mi smo u bukvaru svjetskih država, u kojem postoje lekcije kako da neka država ne postane ovako blokirana i nemoćna.

Da li će Kijev postati ratno Sarajevo?

Svaki dan raste broj granata koje padaju po položajima ukrajinske vojske. Svaki dan ruska propagandna mašinerija izbacuje nove neistine o tome kako civili ginu od ukrajinskih granata. Ta mašinerija pravi pretekst za sveobuhvatni napad na Ukrajinu, u kojem slučaju će meta biti i Kijev. Već su u blizini ukrajinske granice raketni sistemi sa raketama srednjeg dometa kojima se može gađati i Kijev.
Da li će Kijev postati novo i hiljadu puta gore ratno Sarajevo? Čak i Edward Snowden smatra da će u slučaju opsežnog napada na Ukrajinu Kijev doživjeti mnogostruko goru sudbinu od Sarajeva, jer je mnogostruko i veći grad od našeg glavnog grada. Snowden se sjetio ruža na sarajevskom asfaltu i zapitao se kakva to gorka sudbina očekuje glavni ukrajinski grad, koji je trenutno vibrantan i pun života, bez naznaka bilo kakve panike i straha.

Činjenica jeste da je Ukrajina trenutno najhrabrija zemlja u Evropi.

Vidio sam kako se Ukrajinci bodre na Twitteru tako što stavljaju fotografije ratnog Sarajeva na kojima se vidi otpornost i nesalomivost građana opsjednutog grada. Pogotovo legendarnu fotografiju Toma Stoddarta na kojoj Meliha Varešanović, perfektno obučena i dotjerana, prolazi kraj vojnog punkta osiguranog vrećama pijeska, visoko uzdignute glave. Fotografija koja je postala simbolom otpora građana Sarajeva spram fašizma koji je dolazio s brda iznad grada.

Zlo se uvijek dešava – tamo negdje

Nadam se da se slične scene neće ponoviti na ulicama ukrajinskog glavnog grada. Krhka nada je jedino što trenutno imamo, ali ona može biti zgažena u bilo kojem nadolazećem trenutku.

"Landrover se spretno kretao između ruševina kuća, zgrada i ljudskih života. Između izobilja smeća i raslinja, koje se nakupi dok rat bjesni i radi svoj posao. Na džipu je bio instaliran veliki zvučnik i iz njega su dopirale sljedeće riječi: 'Dragi sugrađani, rat je završio!'

Ma hajde, zaboravili smo kada je i počeo.

Jer ovdje se ratovi slažu kao arheološki slojevi nekog grada kojeg je napravila nestala prastara civilizacija, naprednija od nas. Slojevi tipičnog drevnog grada pokazuju da ponekad naiđe jedan crni sloj. To je onaj vremenski period u kojem je grad gorio. Crnilo odaje garež i pepeo zamrznute u vremenu.

Arheološki slojevi naših prostora su većinom crni. Vrlo malo je slojeva koji odaju mirne periode života.

Uvijek se razvija ista priča, niko ne vjeruje da će rat početi, svi govore: "Ma neće biti rata, jer tek je onaj prošli završio".

Ali, dešava se suprotno, ljudi tvrde jedno, ali skrivene mašine rade svoj posao.
Sjajnocrne Singer mašine štekte; makaze neumorno sijeku, razboji izbacuju platno, nečije ruke precizno štrikaju. Konac i igla plešu iznad naših uspavanih glava, naprstak od srebra sija kao generator budućih oluja, prst diriguje šivanjem događaja koje nikad nećemo razumjeti. Mrak pada i strah raste. Paranoja se uzgaja u kućama. Raste kao pamuk. Crna svila u koju će nas rat zaviti."

Ovaj odlomak iz rukopisa pokazuje ljudsku nehajnost spram nadolazeće katastrofe. U svim vremenima i prostorima većina ljudi ovako reaguje. Nevjerica je sasvim ljudska. Zlo se uvijek dešava tamo negdje, nekim strancima. Ne vrijedi upozoravati ljude, jer oni ne žele vjerovati svojim očima. Znamo kako je to izgledalo u proljeće 1992. u Sarajevu i ostatku BiH.

Gledao sam i slušao videosnimak iz područja Novoluhanska. Naselje obično, socijalističko, kao neki kompleks za odmor radničke klase; parkovi kakvih i kod nas ima napretek. Čempresi, iza njih plavetnilo rijeke Luhanske. Čini se kao da je more u blizini, što opravdava prisustvo čempresa i pejzažu daje jadranski izgled. Razmišljao sam koliko ljepote i nježnosti ima u nazivima ukrajinskih gradova i mjesta, regiona i rijeka, te kako će te sve riječi ući u naše uši i memoriju kao nazivi za poprišta bitaka. Kako će te riječi postati sinonimi za razaranje naše civilizacije i epohe. Želim vjerovati da se to neće desiti. Ukoliko se to desi, cmizdrenja s početka pandemije kako svijet više nikad neće biti kao nekad dobiće svoje istinsko značenje.

Jezik, nazivi ukrajinskih gradova i rijeka su ljepši od vojno-političke stvarnosti u kojima se nalaze. Nadam se da će biti i izdržljiviji od pakla koji na njih može biti pušten.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba