Savez kolumnista / Faruk Šehić: Antiratna poslanica

15. 01. 2022. u 13:41:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bilo kakva paramilitarizacija i odustajanje od legalnih institucija ove države samo su novi koraci koji nas za jotu približavaju spirali destrukcije i rata. To je ono što ne želi većina stanovnika ove zemlje. Ukoliko ti je stalo do Bosne i Hercegovine suzdrži se, nemoj oblačiti maskirnu uniformu i defilovati po šumama i gorama.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Nema potrebe za tim čak i ako su ti namjere plemenite i ako samo želiš obilježiti godišnjicu bitke koja ti je i omogućila rođenje. Mi se jesmo borili za pravo na biološko postojanje ljudi rođenih u ratu i nakon njega ali nismo se borili da bi ti isti mladi ljudi sada priželjkivali novi rat, i da budu topovsko meso kakvo smo mi bili.

A topovsko meso smo bili, jer nas oni koji su nas politički vodili nisu naoružali ni pripremili za rat. Zato jer su bili nesposobni i pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. U frazi iz slenga američke policije - ljudi koji se nađu na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme za to plate vlastitom glavom.

Nažalost, mi smo tuđu nesposobnost i neprilagođenost istorijskom momentu plaćali svojim glavama.

Naše su glave bile žetoni u političkoj igri u kojoj su nas zastupali potkapacitirani, politički nepismeni ili polupismeni ljudi. Narod je tako izabrao na prvim demokratskim izborima 1990. Ispada da je „demokratska volja“ naroda bila da bude izručen na tacni svojim neprijateljima. I to se desilo na najgori mogući način. Kroz deportacije u logore, masovna ubistva, mučenja i etničko čišćenje.

Sada je kasno da se osvrćemo na takvu istorijsku propast koju smo doživjeli. Direktna posljedica te propasti jeste što smo u ratu izgubili najbolji i najkvalitetniji ljudski materijal i baš zbog toga smo tu gdje jesmo.

Nema undo kada se počnu kotrljati mrtve glave

Zbog toga nas je švecer cigaretama iz krajiške provincije doveo skoro pred svršen čin. Uz svesrdnu podršku nemalog broja glasača koji odobrava njegovu šovinističku, islamofobnu retoriku.

I Srbija koristi Srbe (od sjevera Kosova do RS-a) kao žetone u kvazi-imperijalnoj igri i proizvodnji nestabilnosti u regiji, da bi se njen predsjednik stalno pojavljivao kao vatrogasac vatre koju je sam zapalio. To je politika koju Aleksandar Vučić uspješno vodi godinama i na kojoj je zadobio simpatije vladajućih elita unutar Evropske unije. Takozvana stabilokratija je put koji će nas odvesti u nove ratove i klanja.

Zato nemoj oblačiti uniformu ako si mlad, rođen tokom rata ili nakon njega. Ne treba ti to jer nemaš pojma šta je rat, onda kada ga upoznaš neće biti mogućnosti da se stvari vrate unazad. Stvarnost nema opcije rikverc niti undo. Nema undo kada se počnu kotrljati mrtve glave.

Također je politički glupo i štetno na spomenutim marševima i obilježavanjima bitaka koristiti vjersku ikonografiju i vjerske pokliče, iako je tekbir u ratu bio samo bojni poklič. Ali hajde to objasni srpskim povratnicima u sredinama gdje su u manjini.

Bez obzira šta mi radili, na probosanskoj strani (kao da je biti probosanski stid i sramota) ona druga strana koja želi rat i secesiju će uvijek misliti isto. Nema ogavnije floskule od one da smo, eto, mi, najveći uzrok jačanja srpskog secesionizma i mržnje spram ove zemlje. Jer mi kao mrzimo RS, napadamo je, pljujemo i slično. Ne sjećam se da je velikosrpski fašizam i žudnja za secesijom bila išta manja kada bi ljudi govorili kako nemaju ništa protiv postojanja srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. 

Šta god mi govorili njihov cilj će biti i on jeste samo jedan: secesija i pripajanje Srbiji. Šta god budu govorili Dodik i njegova politička svita njihov cilj će biti i on jeste samo jedan: Velika Srbija.

Na ovu kristalno jasnu politiku ne može se odgovarati stvaranjem paravojnih formacija, niti se može ići u vaninstitucionalno djelovanje taman dogorilo do nokata. Ne smije se odustajati od države Bosne i Hercegovine ni po koju cijenu.

Jer je to njihova želja, tada im je vrlo lako izvršiti secesiju, jer imaju argument da ni mi ne želimo jedinstvenu državu za sve njene ljude. Ne može se pristati na bantustan. Bosna je jedna zemlja a mi nemamo rezervnu ni domovinu ni otadžbinu. Nismo došli ni iz čega i nemamo se nigdje vratiti.

U više navrata sam pisao o mojim ratnim iskustvima sa borcima 505. viteške motorizovane brigade. Pisao sam u novinskim tekstovima ali i u svojim knjigama, pogotovo u knjizi priča „Pod pritiskom“, gdje sam spomenuo rahmetli Asima Bajraktarevića Hamzu. Imao sam čast da sam ga poznavaoa i sreću da je mene i moje saborce spasio iz jedne teške situacije. Bilo je to 1993. kada smo se vratili sa linije prema takozvanoj Autonomiji. Stajali smo ispred kafićâ M i N i pili rakiju iz flaše. Pjevali patriotske pjesme, pušili cigarete halapljivo, i slavili vojnu pobjedu ali i činjenicu da smo bili živi.

Može li jače?

Nakon nekog vremena došao je kombi pun civilne policije, počeli su nas tući palicama bez ikakvog razloga i priveli u stanicu policije. Pritajeni autonomaši, policajci su nas optužili za pjevanje autonomaških pjesama.

Poslije su nas tukli u stanici. Mene je jedan lik udarao šakom u glavu. Stajao sam raširenih nogu, licem prema zidu, sa rukama na zidu, go do pojasa. Udarao me ali me ništa nije boljelo. Samo sam ga nakon svakog udarca pitao može li udariti jače? Bila je to duga i burna noć. Tada nas je spasio rahmetli Hamza.

Ostatak možete pročitati u knjizi „Pod pritiskom“.

Za nas su Bužimljani, borci iz bužimske brigade, bili heroji. Mi smo se njima divili i poštovali ih. Niko ne govori o njima kao anđelima, i među njima kao herojima i odličnim ratnicima bio je i pokoji ratni zločinac. Što ne može baciti ljagu na njihovu borbu. Ako bismo na nekom ratištu vezali liniju sa Bužimljanima znali smo da taj dio linije može pasti ali samo uz neko čudo. A čuda se u ratu ne dešavaju.

„Ja sam došo da ovdje poginem“

Sjećam se kada su napravili mostobran i popeli se na Kolajevac, gdje ih je lađama prevodio i moj otac Sead (čovjek koji je osnovao našu brigadu i koji je prvi postrojio brigadu Teritorijalne odbrane na smotri u Jezerskom ljeta 1992.), kako je jedan Bužimljan, na konstataciju nekog četnika da će svi Bužimljani izginuti, rekao: „Ja sam došo da ovdje poginem“.

Imali su teške gubitke u očuvanju mostobrana ali liniju nisu izgubili. Odlukom komande povučeni su sa mostobrana, jer akcije preostalih brigada nisu urodile plodom na drugom krilu napada prema Bosanskoj Krupi. Tada su jedinice moje brigade bile pod Grmečom, nadomak našeg grada.

U selima Veliki i Mali Radić, u zapaljenim srpskim kućama, vidio sam potpise ljudi iz Pančeva, Kraljeva, Niša... Ti vojnici su pisali prstima na čađavim zidovima kuća. Biva nije bila agresija a ljudi iz Srbije dolazili da spašavaju četničke linije koje smo mi pregazili.

Ne možeš pobijediti nekoga ko se ne boji smrti a pri tome nije bezumna budala, nego se staloženo i ustrajno brani, da se vratim na priču o Bužimljanima sa mostobrana Kolajevac.

Ili jedinica „Žuti mravi“ sastavljena od mladih vojnika koja je rasformirana zbog velikih gubitaka. Sreo sam jednog njihovog pripadnika na liniji prema hrvatskoj granici i taj mladi momak mi je rekao da mu je tu dosadno, jer je linija mirna i nezanimljiva.

Borimo se za mir

Bio sam sa Bužimljanima i u Gati Ilidži na banjskom liječenju. Logično, i tamo su bili najbrojniji. Družio sam se sa jednim plavokosim Bužimljanom, koji je bio teško ranjen u ruku. Imali smo zajedničku terapiju toplom i hladnom mineralnom vodom, za cirkulaciju ranjenih ekstremiteta. On se poslije vratio u jedinicu i poginuo.

Poznavao sam rahmetli Safeta Salkića i Hasana Durakovića, a s takvim ljudima bih stupio i u sami pakao. Bila su to gvozdena vremena u kojima smo se borili svom snagom; srcem, dušom i tijelom. Borili se i izborili pravo na život i postojanje.

Niko ne želi proći kroz sve to iznova. Strah od rata je bauk koji kruži ovom zemljom već godinama ali sada je taj bauk najveći i najstrašniji. Ne želite ratno iskustvo, ono vam ne treba, pod uslovom da preživite. Na tuđu mržnju nemojte uzvraćati revanšizmom.

Treba se radovati životu, svakom novom danu, novoj nafaki. Rat je zadnja stvar koja treba da se desi a pogotovo nama koji smo ga preživjeli i onima rođenim poslije njega. Jedna sekunda rata je dovoljna da se vratimo u kameno doba bez vode, struje ili hrane. Samo poniženje rata tolika je trauma da to ne želite doživjeti. Treba se boriti za mir. Alternativa je mizerija, patnja, patnja i smrt.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA