Faruk Šehić: Pravo na život i sjećanje

NA: Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Zadnje pretpandemijske godine bio sam na jednom književnom festivalu u Njemačkoj, gdje sam upoznao pjesnike iz Armenije. Nismo se nešto pretjerano družili, ali su mi bili zanimljivi svojom pojavom i onim što su pričali na stejdžu.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Poznati bh. ilustrator oduševio objavom nakon pobjede Bosne i Hercegovine nad Hrvatskom

Bili su tihi i nenametljivi. Pjesnik je bio visok, uvijek u zimskom kaputu a na njegovoj fizičkoj pojavi isticao se dugi savijeni nos, dok je pjesnikinja bila lijepa, otmjena s gustim tamnim obrvama. Kada bi pričali činilo mi se kao da šapuću. Onda sam ih slušao na bini. Pričali su o tragediji koja ih je zadesila početkom 20. vijeka. Spominjali su genocid nad njihovim narodom. Izgledalo je da je to tema kojom se bave i nakon 100 godina od strašnog istorijskog događaja. Kao da im je trauma stara više od stoljeća postala temelj identiteta.

Ono što je mene zanimalo bilo je pitanje koje sam sebi postavio. Hoćemo li i mi nakon sto godina i dalje pričati i pisati o genocidu koji se desio na našim leđima? To pitanje mi se upalilo kao lampica u mračnoj sali teatra u Magdeburgu gdje smo imali čitanja i razgovore.

Najstrašniji zločin

Sjetio sam se svega ovoga kada sam skoro na Twiteru vidio kako neko spominje neke knjige negatora genocida u Srebrenici i Miloševićevog intimusa Petera Handkea. Počeo sam čitati te tvitove i komentare i shvatio sam, ono što sam znao i prije čitanja tih tvitova, da u svijetu postoje ljudi kojima je Handke vrhunski pisac i koje nimalo, nikako, ni pod razno, ne zanima njegova zločinačka uloga u opravdavanju, relativiziranju najstrašnijeg zločina nakon Holokausta u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Znao sam da postoji masa ljudi koji Handkea kao pisca i dalje cijene. To je logično. Svejedno me to iznenadilo na neki način, jer, mi, ljudi koji su osjetili na svojoj koži posljedice fašističke politike Slobodana Miloševića i lažne Jugoslavije, drukčije gledamo na stvar.

Nismo nužno zatvoreni u svoju traumu i bol kako su tematski i identitetski bili zatvoreni armenski pjesnici u razgovoru na stejdžu u Magdeburgu. Ali opet nekako i jesmo unutar nje, jer nam je naša trauma bitna.

Sjećanje na nju nam je itekako važno. Negacijom naše traume i genocida čini se novi zločin. Svi mrtvi, ranjeni, preživjeli, nestali, svi ljudi napaćeni ratom ponovo bivaju poniženi, popljuvani, dehumanizovani, jer se sve što su preživjeli negira i to čak do tog nivoa da se angažuju istoričari stručnjaci iz Izraela.

Formiraju se komisije koje "znanstveno", na hiljade stranica, dokazuju kako se nama ništa nije desilo u ratu. Ili ako se već desilo onda je to bilo u interakciji sa našim neprijateljom. Da parafraziram radijskog reportera iz Foče iz aprila 1992. koji je na tadašnjem Radio Sarajevu govorio kako se ne zna tačno, ali se čini da jedni pucaju na druge. Ergo, nije bilo genocida nego je on reakcija na "naše zločine".

Onda sam se čudnom putanjom sjećanja vratio u 1992. i sjetio se kako smo pretraživali napuštene kuće u kojima su nekad živjeli naši sugrađani srpske nacionalnosti. I kako smo u tim kućama nalazili oružje, municiju, vojnu opremu, ali ono najfascinantnije bio je proglas o spskom referendumu. U njemu su bili stihovi kletve iz Kosovskog ciklusa epskih pjesama.

Kratkovidost plaćena glavama

Činjenica da sam to našao u srpskoj kući, u podrumu, ispod nagomilanih nekoliko metara iscijepanih drva je bilo ono što me fasciniralo. Neko je to sakrio kao najstrožiju tajnu. Pritisnuo cjepanicama. Trebalo je kopati sat vremena da bi se proglas našao. Običan list papira sa pjesmom koja poziva na svesrpsko jedinstvo.

Bio sam razočaran tim svojim ulovom. Štos je bio pronaći pušku, bombe, municiju ili pištolj, koji je bio najveći mogući ulov.

Nisam razmišljao o ukućanima koji su taj proglas stavili pod stotinu kilograma težine, na dnu memljiva podruma. Nisam razmišljao o tome koliko je tzv. druga strana bila pripremljena, opremljena i naoružana do zuba, dok smo mi sjedili pred kafićima slušali muziku, bivali bezbrižni i pili pivo. Svako ima pravo na istorijsku glupost jedanput, drugi put bi bilo i zadnji put.

Iako ja nisam bio istorijski glup jer sam već studirajući u ratom zahvaćenoj Republici Hrvatskoj znao i 1991. da će se rat neminovno preliti i u BiH, činjenica je da je većina ljudi u BiH bila kratkovida. To se, nažalost, plaćalo mrtvim glavama.

1992. nisu postojale dvije strane, nego samo jedna strana koja je bila vođena planovima i sistematičnom željom da ostvari svoje naume a ti naumi su bili zločini i genocid.

Sjećanje je naše ljudsko pravo

Negatori genocida i svih ostalih ratnih zločina govore o "zaraćenim stranama", "građanskom ratu". Mi, preživjeli, znamo kolika je to kosmička laž. Zato moje stalno čuđenje tamo nekim finim ljudima kojima je Handke i dalje nepomućena literarna veličina. To je stoga jer im on nije učinio ništa nažao. Nije negirao njihovu bol i patnju, kao što našu jeste. Može cijela planeta biti na njegovoj strani, ali ja ostajem na svojoj strani. Ne želim biti poput onih armenskih pjesnika, ali imam samopoštovanje i vlastitu ustrajnost, volju za životom.
Ko će se baviti našom memorijom ako nećemo mi sami? Neka se i drugi njome bave, to je univerzalno pravo jer zločini su baština sjećanja svih normalnih ljudi, ali naše je pravo da se borimo protiv onih koji žele da nam oduzmu sjećanje, našu prošlost, kompletno biće. Žele da nam uzmu ono što nas čini ljudskim bićima. A to neće moći ni pod koju cijenu. Jedini razlog zbog kojeg sam ja živ je moja memorija.

Kada radim na rukopisu uvijek imam sveske, notese, listove papira gdje zapisujem sve što mi može biti korisno za buduću knjigu. Nekad su to samo pojedinačne rečenice ili pasusi. Bljeskovi misli i ideja. Krhotine nečeg što tek treba postati skladna cjelina.

Tako sam u jednom notesu gdje su skice za novi roman napisao: "Pravo na sjećanje će biti posljednje ljudsko pravo". To se odnosi na stvarnost ljudi u izmaštanom postapokaliptičnom svijetu. Mi naš svijet tokom rata nismo imali potrebe izmaštavati jer je on bio sasvim autentično postapokaliptičan. Samo što to tada nismo znali. Sada znamo. Sjećanje je postalo naše ljudsko pravo.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba