Faruk Šehić: Licâ i zemlja apokalipse

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U pjesmi Fotografija poljski pjesnik Herbert opisuje dječaka u travi pravog kao elejska strijela i kaže da s njim nema ništa zajedničko osim datuma rođenja.

Taj dječak je pjesnik sam, prije Drugog svjetskog rata. Herbert prijeratnog sebe doživljava kao stranca.

Trending

Sumnjiče se za organizovani kriminal: Danas suđenje u predmetu Delimustafić i drugi

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Tako je pisao pjesnik sa iskustvom Varšavskog ustanka, Holokausta i svih užasa Drugog svjetskog rata. Zapamtio sam ovaj citat i doslovno sam ga se sjetio neki dan kada sam od prijatelja fotografa primio tridesetak fotografija, koje je on uslikao kao izrađene fotografije i na taj način ih iznova oživio.

Radi se o fotografijama Envera Kapića sa vjenčanja mojih prijatelja Nune i Mace, kojima sam tada bio kum, plus nekoliko fotografija s druženja u nečijem stanu, gdje sjedimo u uniformama, pijemo pivo i pušimo. Tada je to bilo luksuz: imati cigarete i alkoholno piće.

Radi se o vremenu nakon što smo vojno oslobodili svoj grad i ušli među zgrade i kuće fantomski tihog i srušenog gradskog jezgra. Bio je to oktobar i novembar 1995.

Kako smo bili sretni, mladi, lijepi, puni života i optimizma...

Na vjenčanju smo u uniformama, svi osim Manuele Mace i još kojeg civila. Lica su nam sretna, vesela; puna života, ljepote i mladosti. Znam da nisam imao para da kupim prsten ali prsten se nekako našao i ja sam ispunio svoju dužnost kod matičarke. Poslije smo slavili u stanu Alije, Macine mame.

Odavno sam htio imati ove fotografije koje su Nuno i Maca dugo vremena držali ispod stakla što stoji na stolu u njihovoj dnevnoj sobi. I htio sam da ih refotografiše Dino Isakovića, fotograf Une, ronilac i moj drug još iz vremena mira. Čovjek koji poznaje rijeku, i zna naš način života na rijeci tokom ljeta, jer kod nas, u Krupi, samo se ljeto pikalo kao godišnje doba. Ostatak godine je bio uvertira za ljeto i vodene radosti u kojima smo uživali čak i u ratno doba, krijući se u raslinjem obraslim skrovitim rukavcima Une u Pašalićima, u centru grada.

Kad ugrije sunce život je kupanje, ribolov, vozanje lađom. Ovdje ribari nose bijele košulje kada se laganom lađom otisnu sa svojih brodova (pristaništa) i kliznu nizvodno do slapapreko puta Zjakića broda, jer je tu kraj zabrane i početak ribolovne zone. Kao što radi Halim Malkoč, jer mu je slap sto metara daleko od mjesta gdje veže lađu, odmah ispod Drvenog mosta.

Ali ovo je o ratnim fotografijama za kojima sam žudio godinama. I dalje mislim kako je to najveća moguća vrijednost koju mogu imati iako volim posjedovati skupe stvar, poput luksuznih satova. Samo jedna ratna fotografija prevazilazi vrijednost svih satova ovoga svijeta. Tako mjeri skala vrijednosti unutar moga svijeta.

Kad sam dobio fotografije mojoj sreći nije bilo kraja. Htio sam da ih pošaljem svima i da im napišem: «Evo, vidite kako smo bili sretni, mladi, lijepi, puni života i optimizma. Kako smo bili mladalački naivni, zagledani u budućnost pred nama. Kako nam ratna trauma nije mogla ništa, jer smo pobijedili smrt i razaranje materijalnog svijeta. Vidite li kako je naša ljepota netaknuta i veća od života?» Nešto tako sam htio napisati ali sam fotografije i ove riječi sačuvao za sebe. Poslao sam nekim dragim ljudima dvije fotografije, koje su mi bile upečatljive i to je bilo sve.

Nastavio sam misliti o fotografijama, o našoj nevinosti i oduševljenosti vlastitim životima, iako je rat još trajao a tijela su nam bila obmotana maskirnim šarama.

Nakon nekoliko dan sam došao do zaključka kako i dalje volim svoje ratne fotografije i lica na njima, ali moj doživljaj se neminovno počeo mijenjati od inicijalnog oduševljenja do pada u neke druge emotivne nijanse.

Čemu sam se divio na našim ratnim fotografijama?

Mladosti i iskričavoj nevinosti naših tijela, punih života. Svemu tome i činjenici da smo kroz rat prošli neuprljani. Naša lica su svijetlila više nego sva nebeska svjetlila za jasne ljetne noći. Sve zvijezde i galaksije u sebi nisu imali takvu životnu radost i vitalnost. Blistali smo u jednom razrušenom i utvarnom gradu, koji je tek trebao biti ispunjen ljudskim životima.

Preživjeli smo, bila je to naša najveća pobjeda

Divio sam se sili života, koja je bila u nama. Nepokolebljivoj sili života koja se nalazi i u najmanjoj vlati trave podjednako kao i u našim  mišićima. To je bilo ono nešto što ne možeš uništiti, izbrisati, ma koliko se neko trudio da nam sve to uradi. Preživjeli smo i to je bila naša najveća životna pobjeda. Preživjeli smo kao jedan sićušni klan ljudi sličnih pogleda na život, družili smo se kad god smo mogli. Pili, smijali se, jeli (uglavnom gladovali), vrištali od smijeha ili bivali tužni kada bi nam neko drag poginuo. Izvan toga ratovali smo posvećeno i strastveno.

A možda su mi te fotografije bile beskrajno važne jer sam onda imao materijalni dokaz da je naša ljepota i snaga bila jača od njihove ružnoće i zla? Jer ko je još vidio lijepu sliku zločinaca kako šutaju ljudska tijela ili muče nevine ljude. Naše fotografije su stajale kao kontrapunkt užasu čovječanstva kojem smo svjedočili na našoj koži, time je naša pobjeda nad smrću i zlom bila značajnija i veća.

A možda sam ih cijenio jer sam onda imao nepobitan dokaz da nekom svom poznaniku ili prijatelju strancu pokažem fotografije i kažem: «Vidiš, mi nismo nikakvi užasni barbari, samo smo bili normalni ljudi koji su slušali new wave ili grunge. To smo mi, isti ljudi kao i u Leedsu na koncertu The House of Love ili Cocteau Twins. To smo mi isti kao bilo koji ljudi svoje generacije u svijetu prije nego je velika željezna zavjesa rata odvojila naše živote od ostalog civilizovanog svijeta. To smo bili mi, izbjeglice u Cazinu, i nismo imali ništa od svoje prijeratne odjeće pa smo onda jedva čekali da Osman-Oće dođe iz Bihaća jer je on imao dosta prijeratne garderobe. Čekali smo ga jer nam je on bio metafora svega onog što smo izgubili. Oće ušminkan kakav je dolazio, bio je podsjetnik da smo i mi bili ista takva ljudska bića, a ne izbjeglice u dronjcima iz Crvenog krsta.»

Možda zato volim ove fotografije kao monete iz izbrisane prošlosti, kao rimske novčiće našeg privatnog Rimskog carstva.

Da se nikome nikada ne dogodi...

Nakon nekoliko dana moj odnos prema fotografijama se promijenio. Neka vrsta melanholije i male tuge se uselila u moj pogled na fotografije. Morao sam se nekako zaštiti od zadivljujuće ranjivosti naše mladosti i ljepote. Onda sam se sjetio Herbertovog citata, a on je spadao u grupu pjesnika koje su zvali zaraženim smrću, i tvrdnje kako mu je strano njegovo lica prije apokalipse Drugog svjetskog rata.

Sjetio sam se i citata L. P. Hartleya koji kaže: «Prošlost je nepoznata zemlja, tamo vladaju drugi zakoni».

Iako sam sebe i svoje prijatelje počeo pomalo gledati kao drage strance iz nepoznate zemlje, osjećao sam zadovoljstvo jer sam ovim fotografijama potvrdio svoje pravo na tu nepoznatu zemlju i njene neobične zakone.

Onda sam se sjetio rečenice koju sam na engleskom rekao urednici iz The Calvert Journala, koju ne mogu prevesti jer je bolja na engleskom: «War erases everything. How else can I claim my past except through stories?»

Tako me pisanje spasilo po ko zna koji put. Fotografije su na sigurnom. Naša prošlost je na sigurnom, ona ima vlastiti život. Ponekad kad pišem spustim se u to carstvo, uz pomoć memorije, kao kroz neki tunel. Onda izronim. I utopijski poželim da to što se nama dogodilo više se nikome nikada ne dogodi.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.