Dokumenti kao dokaz: Kako su četnici sarađivali s nacistima

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Jedan od apsurda srpske političke strategije je taj da, usprkos obilju naučno dokazanih činjenica o kolaboracionističkom i zločinačkom karakteru četničkog pokreta u II svjetskom ratu, moderna politička i (kvazi)naučna elita Srbije i Republike Srpske uporno pokušava dokazati četnički - antifašizam.

Piše: Edin Subašić za Radiosarajevo.ba

Trending

Objavljen snimak "dječije igre" u Sarajevu, komentari: "Manje pucalo u ratu"

Izdaju se knjige, mladi historičari "otkrivaju" nam činjenice o bitkama četnika protiv nacista... itd. Vrhunac revizije historije bila je presuda Višeg suda u Beogradu kojom je 2015. godine rehabilitiran četnički vođa đeneral Draža Mihailović uz obrazloženje (u presudi) da 1946. godine "nije imao pošteno i fair suđenje"! Dakle, ne poriču se izdaja i zločini, nego se osporava procedura. Zašto je to potrebno modernoj Srbiji, ali i RS, gdje se također insistira na revidiranoj istini o četnicima?

Rehabilitacija srpskog nacionalizma

"Mi smo kao društvo odavno rehabilitovali i Dražu Mihailovića, i četnike. Ova rehabilitacija je došla da bi se srpski nacionalizam rasteretio stigme zbog zločina koji su počinjeni tokom Drugog svetskog rata i i zbog kolaboracije", rekao je historičar iz Beograda Milivoj Bešlin nakon presude.

Ključni razlog što sadašnja Srbija uopće poseže za četništvom je taj što u procesu obnavljanja države (nakon raspada SFRJ) ponovo kao predložak koristi isti velikosrpski projekat, a to podrazumijeva i četništvo kao bitan ideološki, mobilizacijski i metodološki model djelovanja.

Međutim, u novim uslovima bilo ga je potrebno "očistiti" od imagea kolaboracije s nacistima kako bi savremeni srpski nacionalizam bio prihvatljiviji na međunarodnom planu. Na Zapadu, i pored jačanja desnice, i dalje važe utvrđeni historijski fakti i moralni kriteriji za razlikovanje antifašista s jedne strane i fašista/nacista i njihovih saradnikas druge strane.

Nadalje, na unutrašnjem planu Srbija i RS nastoje dodatno homogenizirati naciju ukidanjem te podjele na partizane i četnike, ali to nailazi na otpor savremenih antifašista i sljedbenika partizanskog pokreta koji odbijaju prihvatiti izjednačavanje.

Iako državni organi Srbije i bh. entiteta RS gotovo svakodnevno daju legitimitet "novoj istini", teze o antifašizmu četnika vrlo teško opstaju obzirom da su naslijeđene ex-jugoslavenske i strane arhive pune dokumenata koji otkrivaju stvarnu prirodu, ciljeve i politiku četnika u Jugoslaviji.

Nova srpska "politička historija" insistira na tri glavne teze u dokazivanju antifašizma četničkog pokreta i Srbije u II svjetskom ratu, i to: (1) da su Srbi stradali od nacista isto kao i Jevreji, pa tako i nisu mogli biti kolaboracionisti; (2) da su se četnici borili protiv komunista i protiv Nijemaca i (3) da su spašavali anglo-američke pilote oborene nad Jugoslavijom pa su samim tim bili na strani Saveznika.

Međutim, dokumenti to rasvjetljavaju i opovrgavaju.

I Srbija je počinila Holokaust!

Stradanje Srba u NDH je nesporna činjenica. Ali, s druge strane, danas se nastoji zataškati da je po dolasku Nijemaca u Beograd u aprilu 1941. godine vlada generala Milana Nedića u Srbiji vrlo ažurno i brutalno sudjelovala u pogromu Jevreja – Holokaustu!

Beogradske vlasti su po Nedićevom nalogu najprije formirale logore u Zemunu na Sajmištu (Semlin Judenlager) i na Banjici, a zatim je upravo beogradska Specijalna policija internirala oko 8.000 beogradskih Jevreja i još oko 6.000 Jevreja iz unutrašnjosti u logore gdje su mučeni i pogubljeni.

Iz ovog faksimila vidljivo je da beogradske vlasti ustupaju objekat i sve resurse za tu namjenu. Naravno, u logorima su streljani i zarobljeni partizani i komunisti. Koliko su svoju rolu u Holokaustu srbijanske vlasti efikasno odigrale govori podatak da je već u augustu 1942. godine bilo likvidirano 94 posto predratne populacije Jevreja Srbije pa je general Alexander Löhr izvijestio lično Adolfa Hitlera da je Srbija "Judenfrei" (nacistički izraz za "očišćeno od Židova").

Današnja srpska politička elita, koja se oslanja na velikosrpstvo, uporno zataškava ove činjenice i fabrikuje image Srba kao isključive žrtve Holokausta istovjetne jevrejskima žrtvama nastojeći priskrbiti naklonost savremenog Izraela i jevrejskih lobija po svijetu.

Srbija zapravo nastoji odbaciti balast odgovornosti za učešće u Holokaustu i drugim zločinima upravo ljudi koje sada rehabilitira. Istini za volju, proces rehabilitacije Milana Nedića 2019. godine je zaustavljen, ali samo iz opreza aktuelne vlasti, a ne moralnih prepreka, budući da je i Nedić u javnom narativu već rehabilitiran i promoviran u "srpskog junaka".

"Spašavanje pilota" i američki orden

Druga teza jeste da su četnici "čitav rat spašavali oborene američke i britanske pilote te su samim tim bili na strani Saveznika".

Beogradski kreatori četničkog „antifašizma“ rado koriste detalj da je američki predsjednik Harry Thruman 1948. Mihailoviću dodijelio orden Legije zaslužnih radi spašavanja pilota. To odlikovanje već strijeljanog Draže Mihailovića (!?) bilo je tek formalni čin zahvalnosti SAD. Zanimljivo je da je držano u tajnosti, jer je Amerikancima tada bilo mnogo važnije da finansijski, tenkovima i humanitarnom pomoći podrže Tita pred narastajućom prijetnjom iz Moskve.

Osim toga, dokumenti američke službe OSS pokazali su da su spašavanju oborenih pilota znatno više doprinijeli partizani (2.000 spašenih), nego četnici (350), a i da su motivi četnika bili daleko od stvarnog savezništva sa Saveznicima.

Nadalje, drugi dokument ukazuje da su se četnici u spašavanje pilota uključili tek početkom 1944. godine, kada su im Saveznici već bili otkazali pomoć, a i poraz je bio izvjestan pa su se tako pokušavali rehabilitirati. Prema podacima iz Zbornika dokumenata i podataka o NOR-u pohranjenim u Vojno istorijskom institutu u Beogradu, do 1944. su četnici oborene pilote po pravilu zarobljavali, pljačkali, ubijali ili za novac predavali Nijemcima !

Pomenuto američko odlikovanje pronađeno je naporima srbijanske diplomatije i tek 2005. godine uručeno Mihailovićevoj kćerci Gordani, ženi u dubokoj starosti i nesvjesnoj zbivanja, a koja se još u ratu kao partizanka bila odrekla oca.

Kako je dodjela ordena 1948. bila formalni politički gest SAD, tako je i njegovo uručenje poslije šest decenija bilo politička predstava u režiji tadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. Samo dva dana nakon te skromne ceremonije beogradski Viši sud je dosudio rehabilitaciju đenerala Draže Mihailovića.

Razotkrivanje kolaboracije s nacistima

Zapadni Saveznici dosta dugo su tretirali četnike kao borce protiv Nijemaca, iako su britanske misije u štabovima Josipa Broza i Draže Mihailovića mogle imati uvid u stvarno stanje. Postoji teza da su rojalistički i antikomunistički nastrojeni dijelovi britanske vojske i establišmenta svjesno zadržavali podatke o kolaboraciji četnika sa Nijemcima kako bi pogodovali Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini čiji je formalno nadređeni lider kralj Petar Karađorđević tada bio u Londonu. Zanimljivo je kako je došlo do konačnog odustajanja Britanaca od četnika i potpunog zaokreta prema Titu i partizanima.

Sve se razotkrilo kada su saveznički dekripteri uspjeli dekodirati šifre Wehrmachta te su od sredine 1943. godine američka OSS, britanska SOE iz presretnutih njemačkih depeša saznali sve o kolaboraciji četnika i Nijemaca.

Preko pukovnika Balea, britanskog oficira za vezu u Glavnom četničkom štabu u maju te godine traženo je od đenerala Mihailovića da se iz Bosne prebaci u Srbiju, na Kopaonik i započne ofanzivnu borbu protiv Nijemaca. Umjesto toga Mihailović je nastavio sarađivati sa Nijemcima, boriti se protiv partizana i provoditi etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u Sandžaku i Podrinju prema konceptu Stevana Moljevića.

U decembru 1943. godine od četnika je traženo da izvrše dvije diverzije na željezničkom mostu i pruzi Skoplje-Beograd kako bi se presjekao transport njemačkih trupa iz Grčke. Bio je to posljednji test Dražinog "antifašizma".

Diverzije na pruzi nikad nisu izvršene. Štaviše, četnici su spriječili majora Rothama da on sa britanskim oficirima izvrši te akcije! Uslijedilo je napuštanje Dražinog štaba i oprezno povlačenje Britanaca prema Crnoj Gori uz pratnju četnika. Članovi misije nikad nisu stigli u uvalu Valdanos, gdje ih je čekala podmornica. Tek nekoliko godina poslije rata njihove ostatke u jednoj pećini pronašla je jedinica KNOJ-a koja je bila u potjeri za preostalim bandama.

Premijer Velike Britanije Winston Churchil 17. februara 1944. donio je formalnu odluku o povlačenju podrške Mihailoviću, a zatim je sva britanska i američka pomoć preusmjerena partizanima. Ovo je bila ključna odluka jer se tada drastično promijenio tok rata i odnos snaga. Ovaj trenutak vrlo bitno utiče i na našu historiju 90-tih godina i danas.

Brijanje i puštanje brada

Naime, to je bio period "brijanja brada" i omasovljivanja partizanskih redova.

U jedinice NOV mogli su stupiti "svi koji nisu okrvavili ruke". To i nije bilo tačno, ali je odgovaralo svima u tom prijelomnom periodu rata. Na taj način su prošli bez kazne mnogi koji su oživjeli i četničku ideologiju i praksu četiri decenije kasnije, kad je velikosrpskim nacionalistima zatrebalo novo puštanje brada.

Upravo iz tog perioda datiraju i famozne četničke akcije spašavanja oborenih pilota čime je Draža Mihailović pokušao bezuspješno povratiti povjerenje Saveznika. Međutim, danas su te akcije savezništva iz očaja i beznačajni orden postali temelj revizije historije koju se ozvaničava sudskom amnestijom, davanjem "boračkih" prava i četnicima, muralima i slavljenjem ovovremenih četnika poput Ratka Mladića te nategnutim kvazinaučnim teorijama o "antifašističkom" karakteru tog pokreta.

Štaviše, Srbija i RS se danas sve otvorenije odriču stvarnog antifašističkog, partizanskog pokreta. Ipak, mora se reći da ta revizija historije ne ide glatko ne samo zbog otvaranja arhiva sa kompromitirajućim činjenicama. I stalni protesti u javnosti i otpori takvom nametanju izvrnutih etičkih vrijednosti ipak ukazuju da je ljudima na ovom prostoru i dalje jasno ko je u cijeloj priči bio i jeste na prav(edn)oj strani.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba