Subašić: U BiH neće biti rata, ali su mogući sukobi niskog intenziteta

5
Radiosarajevo.ba
Subašić: U BiH neće biti rata, ali su mogući sukobi niskog intenziteta
Foto: Dž.K./Radiosarajevo / Vježbe MUP-a RS na Jahorini

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Najdramatičnija dilema u razmatranju mogućih razvoja aktuelne, najveće krize u Bosni i Hercegovini nakon Daytona sadržana je u pitanju – može li izbiti novi rat!

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Odgovor, svakako, ovisi o političkom epilogu trenutnih pregovora i od njihovog toka, od efekata specijalne sjednice Narodne skupštine RS (NSRS) i naknadnih reakcija... Mnogo je faktora tako da eventualni oružani sukob može biti posljedica određenih političkih rješenja, ali i sredstvo pritiska da se do nekog rješenja dođe. Svi akteri u Bosni morali bi biti svjesni da je negdje već spreman prst na okidaču. Ima nekoliko scenarija kako bi se to moglo desiti – od sitnih provokacija preko ograničenih incidenata do eskalacije i strane intervencije. Sve zavisi od epiloga „igara moći“ na mnogo višoj, globalnoj geopolitičkoj razini.

Strateški interesi su drugdje

Za razumijevanje bosanske drame bitno je znati pozicije i interese stvarnih i velikih igrača te da su domaći političari i trećerazredni diplomatski establišment koji s njima „pregovara“ tek niže rangirani izvršioci na terenu.

Epicentar konflikta je u odnosu Rusije i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), a tu je još vrlo bitno učešće Kine, Europske unije (EU) i Velike Britanije. Ukratko, strateški interes Rusije je, što je i definirano kao glavna tema sastanka Putin – Biden, da se zaustavi širenje NATO-a na istok tj. na Ukrajinu. U paketu s time je i međunarodno priznanje aneksije Krima. Vidljivo je da pitanje Krima više niko ne spočitava Moskvi osim Kijeva. Međutim, osim toga Rusiji je od ključne važnosti i da cijelu Ukrajinu zadrži izvan NATO-a kako bi na svojoj granici imali vojno inferiornu tampon-državu, a ne NATO.

Taktika kojom to postiže je destabiliziranje država u kojima NATO, odnosno dominantno Sjedinjene Američke Države, imaju interes i tako ta globalna utakmica postaje i naš problem. Meta intenzivnijeg hibridnog, obavještajnog i subverzivnog ruskog djelovanja i uticaja posljednje dvije do tri godine su Crna Gora, Makedonija, BiH (bh. entitet RS). Otvoreno podsticanje i vođenje vojne pobune imamo u Ukrajini. Dakle, Bosna je godinama talac borbe dvije super-sile za sfere uticaja.

Na regionalnom, zapadnobalkanskom nivou ovaj proces se poklapa sa neovisnim, nikad zaustavljenom realizacijom velikodržavnih projekata Zagreba i Beograda, opet kreiranih uglavnom u Londonu i Parizu.

Za Moskvu je to zgodan alat za saplitanje američkih interesa i poslovično nerazrađenih američkih projekata. Ukratko, ukoliko Moskva ne dobije šta želi u Ukrajini (odustajanje NATO-a od ove zemlje) vrlo je moguće da će podstaknuti dalju destabilizaciju u Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji korištenjem nacionalističkih, desničarskih snaga na koje ima uticaj, a čiji lideri imaju svoje već pomenute velikodržavne ciljeve, koji su osnov za podaničko savezništvo sa Moskvom. Tu su nadalje i neke evropske vlade koje imaju svoj ekonomski interes za više-manje tajno savezništvo sa Moskvom, kao na primjer, Njemačka.

Zaokret u Londonu

Tome suprotstavljeni američki koncept konačnog redefiniranja Balkana (cjelovita BiH, država Kosovo u punom međunarodnom kapacitetu, zaokružen NATO prostor) te novi i zasad nejasan koncept Velike Britanije. Čini se da London pravi zaokret (?) u pristupu zapadnom Balkanu – umjesto ranije podrške velikosrpskom projektu i podjeli Bosne, zauzima suprotnu poziciju, daje podršku opstanku bosanske države suprotstavljajući se nacionalistima, to jeste proruskim saveznicima u redovima dijela političke elite bh. Srba i Hrvata.

Naravno, i taj „probosanski“ zaokret samo je dio novog pozicioniranja Velike Britanije na globalnoj sceni, kao redizajnirane velike sile.

EU je u cijeloj situaciji, nažalost, sasvim inferiorna po svim pitanjima, uključujući i nemoć u postupanju protiv destruktivnih političkih lidera Dodika, Izetbegovića i Čovića i odgovoru na sigurnosne prijetnje. I zato je sasvim na mjestu bojazan i pitanje - šta možemo očekivati na terenu?

Radikalan scenarij nije vjerovatan

Najopasniji pravac djelovanja je da se akcijama MUP-a RS onemogući djelovanje SIPA-e, DKPT-a i OSA-e BiH te da se „opkole i blokiraju kasarne OS BiH“, o čemu je Milorad Dodik već lamentirao. Ovakav scenarij ima najveći potencijal da dođe do potezanja oružja, a zatim do vrlo brze i dramatične eskalacije koja bi išla u pravcu raskola u vojnim i državnim policijskim jedinicama, a onda i do uspostavljanja linija sukoba, vjerovatno duž entitetskih linija. Već u narednim satima i danima razotkrilo bi se kakvim snagama u rezervi i pozadini koja strana raspolaže. Dakle, tad bi se već govorilo o “stranama u sukobu“ i nezadrživom sunovratu u raspad zemlje.

Međuentitetska granica na Dobrinji - undefined

Arhiv: Međuentitetska granica na Dobrinji

No, kako je i sam Dodik već reterirao od prijetnji ovog tipa („Nećemo nikog napadati, vodićemo političke bitke“), a strani faktori shvatili da ni sami ne smiju dozvoliti takav razvoj te poduzeli preventivne akcije (dvije vježbe demonstracije vojne spremnosti NATO-a u BiH, doprema američkih helikoptera, finansijske i logističke injekcije oružanim i državnim policijskim snagama...) objektivna je procjena da je ova radikalna opcija manje moguća.
Nosiocima separatističke politike je jasno da su vojska i državne (i entitetske!) policijske agencije sada pod pojačanom pažnjom stranih faktora, prvenstveno obavještajnih struktura EUFOR-a i kompetentnih zapadnih agentura. Zato se ne očekuje atak na njih, jer bi to moralo izazvati konkretnu reakciju NATO-a što Milorad Dodik, Aleksandar Vučić (Srbija), i iznad svega Moskva, svakako žele izbjeći.

Međutim, ostaje rizik da već instalirani pojedinci unutar OS BiH izazovu ozbiljan incident, sukob na međunacionalnoj osnovi, diverziju, sabotažu na vojnim sredstvima ili objektima, a što bi bila dodatna argumentacija za „neodrživost“ zajedničke vojske i neophodnost formiranja VRS.

Sitnih provokacija, verbalnih incidenata u OS BiH već je bilo, a završavali su se blagim disciplinskim mjerama i pristupom „ne talasaj“! Pa i pored toga Oružane snage BiH su najizgrađeniji državni sistem i integrativni faktor u zemlji što je razlog konstantnog podrivanja preko eksponenata separatističke politike iz RS, a kojih ima u MO i OS BiH. U ovom trenutku bi prioritet vojnih sigurnosnih i kontraobavještajnih organa morao biti pojačan nadzor i osiguranje najosjetljivijih segmenata vojske – skladišta naoružanja i municije, posebno najbitnijih borbenih sredstava, sistema veze i relejnih čvorišta...!

Paravojske, „humanitarci“ i grupe „van kontrole vlasti“

Stoga je u slučaju dalje eskalacije političke krize (npr. suspenzije državne legislative u RS odlukama NSRS) vjerovatniji drugi scenarij – djelovanje paravojnih i „nekontroliranih grupa“ i pojedinaca. Iskustvo nas uči da samo nekoliko fingiranih „razbojničkih napada“ ili otvaranje vatre na slučajne prolaznike u vozilima, nekoliko ilegalnih punktova, gdje bi naoružana NN lica sa fantomkama legitimirala i pretresala ljude, mogu stvoriti psihozu rata, a, također, i biti prilika za oružanu reakciju druge strane.

Prema ovom scenariju najranjiviji su povratnici u sredinama gdje su etnički manjina. Ne samo Bošnjaci u RS, nego i Srbi u FBiH! Posebno snažan propagandno-psihološki efekat, kao argumentacija teze o „nemogućoj državi“, imao bi incident gdje bi oštećeni bili srpski povratnici u Federaciji BiH.

Zato ne treba isključiti ni ovaj oblik subverzije. Očekivane reakcije bile bi postavljanje straža, patrole naoružanih „civila“, lokalno iseljavanje iz „opasnih područja“ preko entitetske linije itd. Sve su to efekti koji zapravo podržavaju i zaokružuju separatističku politiku stranaka iz RS, a koja se upravo nastoji legalizirati kroz odluke NS RS.

Takvu politiku uvijek prate nezvanične, ali od režima čvrsto kontrolirane militantne snage. Tako je bilo i 90-tih godina i radi se o staroj taktici velikosrpske politike koja za prljave poslove koristi upravo tu vrstu formacija. U RS danas postoji razvijena mreža Četničkog ravnogorskog pokreta sa oko 32.000 članova u vojno ustrojenoj organizaciji sa jasnom vojnom hijerarhijom. Većina je i sasvim legalno naoružana budući da je MUP RS članovima ČRP-a maksimalno pojednostavljivao proceduru nabavke ličnog i lovačkog oružja. Također, kroz lovačka udruženja naoružano je i preko 100.000 sportskih lovaca i to modernim poluautomatskim puškama.

Ovome treba dodati i pripadnike ruske militantne grupe „Noćni vukovi“ i sa Moskvom povezane srbijanske „Srbske časti“ koji odavno djeluju u RS. Njihovo aktiviranje moguće je ukoliko razvoj događaja na rusko-ukrajinskom žarištu ugrozi ruski interes i Moskva procijeni da je potrebno pritisnuti SAD i NATO na njihovom terenu - u Bosni.

S druge strane, među probosanskim patriotskim snagama polako raste napetost i spremnost da se spriječi raspad zemlje svim sredstvima pa i silom, i to je već situacija koja ukazuje da se uslovi za konflikt bar niskog intenziteta polako stvaraju.

Posljednji trenutak za akciju probosanskih snaga

Mnogo toga će ovisiti o budućim političkim potezima separatističkih snaga iz RS (ne treba nasjedati na priču da se radi o političkoj borbi za „izvorni daytonski ustav“!), ali i ishoda pregovora koje u Sarajevu vode predstavnici EU, SAD-a i lokalnih nacionalističkih stranaka SDA, HDZ i SNSD bez efektivnog učešća opozicije, građana.

To se čini sasvim izvan zakona i pravnih principa koji važe u civiliziranom svijetu. Mogući okidač konflikta je i rastuće nezadovoljstvo javnosti, posebno u FBiH, koja ponašanje domaćih „pregovarača“, konkretno Izetbegovića i Čovića, konačno shvata kao njihovo učešće u projektu izdaje i podjele države. Njihovi posebni interesi i uloge u tome su posebna priča. Ali treba znati da je njihov aktuelni domet tek izvršavanje naputaka „odozgo“ iz centara moći čija strategija također podrazumijeva podjelu države.

Tako je za pozitivan ishod krize neophodan hitan angažman snaga čija strategija podrazumijeva opstanak cjelovite države Bosne. Među aktuelnim akterima to su sada, (nadajmo se) Velika Britanija i „probajdenovski“ dio Američke administracije, koja je na pitanju Bosne i kroz djelovanje Escobara i Palmera pokazala opasno nejedinstvo i pristranost srpsko-hrvatskom pristupu budućnosti Bosne i Hercegovine.

Dakle, vraćamo se na početak i suštinu priče, da će sudbinu BiH odrediti odnos snaga i interesi velikih. Ali, dolazimo i do posljednjeg trenutka kada probosanske snage konačno moraju zaustaviti domaće aktere destrukcije države i aktivno se uključiti u događaje. Svim legalnim sredstvima.

O autoru

Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima. )

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (5)

/ Povezano

/ Najnovije