Faruk Šehić: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“

7
Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“
Foto: Arhiva/ Radiosarajevo.ba / Ratno Sarajevo/ Faruk Šehić

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Sjećam se kad sam došao u Sarajevo, još dok su padale granate po Čaršiji a sa Kovačića ručnim bacačem gađan tramvaj pun ljudi, kako mi je uvijek bilo čudno s kolikom ravnodušnošću ljudi prihvataju činjenicu da postoje restrikcije vode.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Ne bih to mogao nazvati saburom, jer trpljenje loših i očajnih životnih uslova je prije mirenje sa sudbinom nego strpljenje i izdržljivost sabura. Nisam tada (a i poslije vrlo rijetko) nikad čuo da se treba pobuniti i tražiti bolje vodosnabdjevanje.
Pravdao sam to time što je grad kao glavni grad bio pod najdužom opsadom u povijesti modernog ratovanja. I time da su ljudi ubijeni u „pojam“ (u bukvalnom i tragičnom smislu s obzirom na broj poginulih civila, posebno djece), pa im problem vode nije bio na prvom mjestu.

„Samo nek' ne puca“

Možda ne razumijem ustrajnost sarajevskih saburaja, ali na nestašice i restrikcije vode nikad se nisam i nikad se neću privići. Da grad vode neki sposobniji ljudi, koji imaju neke vizionarskije politike onda bi počupali i zamijenili svu vodovodnu mrežu i zauvijek riješili pitanje vode u ovom gradu. Ili ako je u nečemu drugom problem, onda bi ga pronašli i izbrisali sa lica zemlje.

Ono čuveno „samo nek' ne puca“ u Sarajevu ima svoj puni smisao, ali nije daleko ni od mazohizma ostatka Bosne i Hercegovine.

Pucalo se u decembru 1995. u Sarajevu ali vode uporno nije bilo, ili je dolazila samo povremeno, ali noću su cijevi i pipe bili suhi.

Hladnoća je bila problem od sekundarnog značaja ali najveće iznenađenje smo doživjeli kada smo vidjeli da se drva prodaju u vrećama brašna iz humanitarne pomoći. Kupiš vreću-dvije i ložiš vatru samo kada trebaš nešto ispeći i usput se još i ogriješ. Utile et dulce.

Tako sam kod očeve tetke Dike, na Koševskom brdu, gledao kako se peć loži na komade kartona. Karton brzo plane i razvije visok plamen, obasja peć, radost narasta dok to gledaš, ali plamen sprinterski nestane, unutrašnjost peći začas posivi.

Grijanje je bilo kratkog daha, ipak dovoljno da se pristavi kafa i da se barem taj veličanstveni užitak ispijanja kafe u tišini i hladnoći može mirno nastaviti. Tišinu bi nekad prekidale vijesti sa radija ili televizije. Električne energije je bilo u većim količinama nego vode i toplote. A ta zima 1995. nije bila kao ove današnje zime koje me podsjećaju na frivolnost i komičnost današnje mode za muškarce. Tanke zime imamo zahvaljujući globalnom zagrijavanju zbog gladi kapitalističkog svijeta za većim profitom.

Naša mala apokalipsa

Kod tetke Dike je bilo ugodno čak i kada je bilo hladno. Kafe je bilo, i šećera i soka na razgađanje, a, bogami, i baklava i drugog slatka. Tetka je bila pametna žena starinskog kova ali modernih životnih shvatanja. Najbolji izdanak gradske muslimanske žene kakvu je iznjedrila socijalistička Jugoslavija.

Ona je bila jedna od onih žena zbog kojih sam vjerovao da je bh. društvo moguće kao napredna i organizovana supstanca. I dalje ima takvih osoba u mnogim bh. gradovima ali sve manje vjerujem u tu supstancu, jer je ona u velikoj mjeri uništena, i iščezla je tokom naše male apokalipse – našeg „omanjeg rata“.

Najveća tragedija ovog rata, pored ljudskih gubitaka, od kojih se još nismo oporavili, jeste nestanak građanskog društva u kojem je svaki posao, zanat cijenjen i pošteno plaćen. U obezvrijeđenom društvu ništa nije cijenjeno ni poštovano, jer je brza i laka zarada društveni ideal.

Kćerka tetke Dike, koju zovemo Cuna, bila je i jeste nastavljačica tradicije gradskih (ne odnosi se na kulturrasističku oznaku), modernih žena i naš porodični ljekar za sve bolesti, iako je po zanimanju specijalista školske medicine.
I sam sam bezbroj puta od nje tražio i dobio pomoć koja mi je nužno trebala, čak i kada bih je preuveličavao. Mislim na preuveličavanje zdravstvenih problema, što je česta pojava kod ljudi koji su skloni pretjeranom razmišljanju o svemu potrebnom i nepotrebnom. Medicinari bi takvu osobu okarakterisali hipohondrom.

Moj PTSP, na moju žalost, nije bio hipohondrija iako sam još kao mali dječak umislio da imam drugi stadij sifilisa koji se zove „sifilistične gume“, a nakon njega dolazi treći stadij u kojem ti se raspadaju rubni dijelovi tijela, nos, prsti...

Tada sam čitao o sifilisu, ko bi znao zašto, i pošto mi je memorija radila na warp pogon svaka riječ bi dugo ostajala u mozgu. Tamo bi se riječi krčkale na vatri mnogih pitanja i nedoumica.

Otud su se rađale ideje o sifilističnim gumama. Možda je sve to bio plod moje mašte koja se hranila knjigama iz 19. vijeka a tada je sifilis bio neizlječiva bolest dekadentnih evropskih gradova, lumpenproletarijata i svekolikih avanturista života.

Olimpijska poslanica

Danas ne padaju granate. Uglavnom i ima vode. Nema gladi kao tokom ratnih godina. Osim u centru, ulice grada su i dalje prljave, mnoge su i smrdljive. Smeća i ruševina ima na pretek, pogotovo u rubnim dijelovima grada. Stanarina i režije su u Sarajevu najskuplje u odnosu na ostatak države. Smog je poseban benefit života u ovom gradu i on vam omogućava odlazak u prijevremenu smrt kao što odlazite u prijevremenu penziju. Samo što je penzionerski život i dalje dosta bolja opcija od prijevremene smrti.

Doba je sjećanja na ZOI u Sarajevu iz 1984. Osim zimske olimpijske depresije u ovom gradu nije ostalo puno stvari za razonodu.

Zato je povratak u bolju prošlost za starije stanovnike imperativ. Možda najbolja slika današnjeg Sarajeva jeste ona na Trebeviću, prije stepenica za ulazak u zgradu žičare, gdje noću treperi (svježe postavljen) znak ZOI '84. ali samo dva olimpijska kruga svijetle. Invalidnost naše stvarnosti je vidljiva na svakom koraku. Možemo to poricati koliko hoćemo ali mi živimo u tom „blatu“.

Lica ljudi u opkoljenom Sarajevu su bila vedrija, sretnija i nasmijanija nego lica današnjih (smrknutih) građana ovog grada.

Ima i onaj stih koji često koristim kako bih samog sebe ohrabrio u vjeri u ovaj grad: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“. Nisam više siguran čak ni u to.

Život će nas, to je definitivno, sviju nadživjeti. Život nadživljuje i gradove i civilizacije. Život biljaka, insekata, gljiva, divljih zvijeri. Pogotovo one režime i civilizacije, poput našeg režima/društva koji toliko malo vode brigu o ljudskim životima.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (7)

/ Povezano

/ Najnovije