Faruk Šehić: Mačke, grad, rat i život

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta se dešava s kućnim ljubimcima tokom rata? Dok je trajao rat nisam o tome razmišljao. Nije bilo vremena, a i drukčija su bila doba, jer kao društvo nismo imali svijest o zaštiti životinja kao što je sada imamo. Evidentno je da smo kao društvo/civilizacija barem u nečemu napredovali. U mnogim stvarima idemo unazad. Ratovi cvjetaju u tisuću cvjetova, nažalost.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

UNSA donio odluku: Ostaju pri ranije donesenim zaključcima u vezi izbora rektora

Početak rata u našem gradu bio je munjevit pa nismo ponijeli mačke sa sobom u izbjeglištvo. A imali smo dva mačka, jedan se zvao Jugo, a drugi Miš. Oni su bili potomci pramačka mog djetinjstva Fifija. Njega sam spominjao u kratkoj priči Greta i u romanu/noveli istog naziva. A možda nisu ni bili njegovi potomci ali su dijelili isti životni prostor; stubište, podrume i okolinu naše zgrade u ulici Maršala Tita 89.

Zelena revolucija

Sada je naš stan i dalje u istoimenoj ulici ali smo na broju 3. Prvo je, nakon rata, naziv ulice izbrisan i stavljene su nove ploče, zelene. To je i priličilo stranci koja je najrasprostranjenijuboju u prirodi prisvojila za sebe. Protivpravno, kao što je tako prisvojila množinu komadića postratne stvarnosti. Od industrije do ratnih zasluga.

„Zelena“ stranka je proglasila nulto vrijeme, jer vrijeme uvijek počinje od „revolucionarnih trenutaka“, pa je Tito nestao ali nije prošlo dugo kako se vratio na ploče ušarafljene u fasade zgrada i kuća.

Zelena revolucija je, kao što to znamo, pojela svoju djecu. Ovo je zemlja i država za njih a nije za nas. A ko smo to mi? Pa mi smo ljudi koji imaju dugu memoriju, i nikakva revizija istorije ne može uništiti bogatstvo s kojim moja memorija raspolaže.

Ako zaronim u nju onda vidim Jugu i Miša kako ostaju iza nas u gradu koji počinje da liže džinovski jezik rata. On miriše na dim zapaljenih krovova, na dim zapaljenih dnevnih soba; miriše na benzin ratnih mašina, na strah i na smrt. Na šta bi drugo takav jezik i mogao da miriše, tačnije da smrdi. Njegov zadah će ostati u našem gradu dugo nakon što rat formalno završi svoj život.

Nismo tada imali kutije za nošenje kućnih ljubimaca, jer onda bi ih mogli i ponijeti sa sobom, ali Jugo i Miš su bili slobodni mladi mačci. Nisu bili pravi kućni mačci. Stalno su bili napolju, samo su se hranili kod nas i komšinice Grete. Možda bi za hladnijih dana dijelili s nama topli životni prostor.

Izmaštao sam ih u drugom izdanju romana Greta. U prvom izdanju sam ih bio zaboravio, ali nikad nije kasno kada knjiga započinje svoj dugotrajni i tajanstveni život. U knjizi sam napisao da je Miš bio strašljiv i kako mu je stomak dodirivao pod kada bi brzo hodao, jer je bio nepovjerljiv prema svemu. Onda sam Mišu dao mogućnost da je preživio rat tako što se pridružio pacovima iz naših podruma, koji su harali čak i po metalnim kantama za smeće kakve se više ne proizvode.

U ratu su mogući i najneobičniji savezi, čak i između takvih bioloških neprijatelja kakvi su mačke i miševi. Miš je mogao proći jer je i imao nadimak prema svome plijenu. Taman je bio nešto veći od razvijenog pacova. U stvarnosti, kućni ljubimci podivljaju, počesto brzo i uginu. Stvarna Miševa sudbina nam je ostala nepoznata. Drugi mačak zvani Jugo, koji se u 1. izdanju Grete zove Smjerni, jer mu se nisam tokom pisanja mogao sjetiti stvarnog imena, također je nestao u ratu. U fikciji sam ga oživio i on je suprotnost Mišu, i njegovom koaliranju sa neprijateljskim pacovima.

Sestra mi je rekla da se Smjerni zvao Jugo, i onda sam to naknadno popravio za novo izdanje. Štošta se uvijek može dopisati za nova izdanja, ali jednom se mora i stati na loptu. Ne možeš jednu knjigu pisati cijeli život. Iako sve što pišem i što ću napisati samo su fragmenti jedne nemoguće i velike knjige.

Konjić Grbonjić

Na početku rata, u junu 1992., pojavio se jedan njemački ovčar i neko mu je dao nadimak Arkan. Moguće da ga je Ćufta tako imenovao. Moguće da mu je Ćufta pomalo bio i neformalni vlasnik. Arkan je imao svoju kućicu ali nije dugo poživio. Bolovao je od artiljerijske groznice, brzo je mršao i umro. Strah od granata i pucanja ga je ubio, kao da ga je pogodio nevidljivi geler.

Onda smo kao izbjeglice imali nekoliko mačaka i jednog psa. Taj pas je dobio nadimak Konjić Grbonjić iz ruske bajke. Spominjem ga u ratnoj knjizi priča ali i u knjizi Greta gdje se zove Monjić Mrmonjić.

On je preživio štenećak i stalno se tresao dok bi hodao ili kaskao, a kaskao je kao konjić pa je zbog toga i zaradio svoj nadimak. Kada bih se na štakama vraćao pijan iz grada, a živjeli smo iznad cazinske željezare, podaleko od centra, Konjić Grbonjić bi začuo kako vrhovi mojih štaka udaraju u asfalt.

Onaj gumeni sloj na vrhovima bi se brzo istrošio, jer sam i na štakama živio kao punokrvni mladi čovjek. Tada bi Konjić Grbonjić poveo svu pasju bratiju, te bi se čopor pasa lutalica i nelutalica slio niz strmu ulicu prema meni, koji sam savladavao gravitaciju, alkohol i ranjenu nogu.

Psi bi skakali po meni od oduševljenja. Ne znam zašto su me voljeli ali ako bih stvar izmaštao onda bih mogao zaključiti kako su me gurali svojim tjelesima i pomagali mi protiv mrske gravitacije i pijanog hoda na štakama.

Pamtim jednog malog mačka koji je često, dok bi spavali u dnevnoj sobi, vrebao nekog od nas troje da ga šapicom blago udari po kapku, kada bi nam se kapci trzali tokom rapidne faze spavanja. Ne sjećam se njegove sudbine.

Mačke – metafora povratka

Drugog, crnog mačka sam donio u džepu i on je nazvan Zizi Pantera. Njega je imenovao moj stric Nail i Zizi je stvorio cijelu bulumentu crnih mačijih panterâ. Zajedno sa stričevom porodicom svi su se iz izbjeglištva vratili u novoslobođeni grad. Čak im je stric napravio mala vrata na ulaznim vratima stana da mogu po želji ulaziti i izlaziti. Godine su prolazile i loza Zizija Pantere se ugasila. Mačke žive brzo i njihova slava ostaje u našoj memoriji.

Poslije smo počeli mačijim životima mjeriti naš civilni život. Dugovječnost mačke Fare i Meu-Meua (sijamskog mačka sa sivoplavim očima i smeđim krznom) smo vezivali za uspostavljanje vremensko-prostornog kontinuiteta naših civilnih, postratnih života. Te mačke su bile metafore našeg povratka u grad i pokušaja (i uspjeha) da se vratimo u civilni tok života.

Mačke su za moju porodicu uvijek bile više od pukih kućnih ljubimaca. U ratu, one su bile znak da smo zadržali svoju ljudskost, u miru one su satovi od krzna. Mjerači novog vremena, one ližu krzno drugim jezicima od strašnog jezika rata.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA: