Faruk Šehić: Zašto mrzim paniku?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Scena: gledaš rijeku kako staloženo teče. Sredinom zelene matice klizi crveni vrh tvoga plovka. Lagani povjetarac zapliće i raspliće lišće vrbe na drugoj obali. Poneki list otpadne i zalijepi se za vodenu površinu. Rijeka ga nosi prema Crnom moru, ako je u pitanju rijeka tog sliva. Ali ova rijeka pripada jednom drugom slivu. Ne ulijeva se ni u kakvo more ni u kakav okean.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Napad u Njemačkoj: Osumnjičeni ljekar izveden pred suca, doznaju se novi detalji

Držiš štap, na glavi ti je šešir koji si kupio na aerodromu Heathrow u radnji John Lewis, pa je i šešir istoimenog brenda. Platio si ga dvadeset funti i ni približno nije kvalitetan kao onaj drugi šešir marke Rogue, koji si kupio na aerodromu u Johanesburgu, ali si taj šešir izgubio u ribolovu na stvarnoj rijeci, Neretvi.

Lewisov šešir je OK, mekan je i može se strpati u ribarski ruksak. Rogue šešir je klasik, odbija vodu od sebe i štiti od sunca. Snažan je i čvrst, kupio sam ga za manje od 20 funti, platio ga u južnoafričkim randima. Pametan čitatelj će pomisliti, ukoliko poznaje tu englesku frazu, kako iza moga kaiša stoji značajno ljudsko iskustvo i dosta putovanja. I pametan čitalac će biti u pravu.

Kada plovak potone…

Tu si onda, šešir ti postojano stoji na glavi. Vruće ti je, ali ti to nimalo ne smeta. Smiruje te blizina i dah hladnoće čiste zelene rijeke. Nije to neka velika rijeka, srednje je mala, kao Krivaja.

Scena je to u kojoj vlada apsolutna ribarska idila. Majflinge padaju po vodi, lipenovi i pastrmke se zaholcaju sa dna na površinu i kupe plutajuće majflinge, koji se naški zovu jednodnevci, jer žive samo taj jedan dan kada izrone iz vode, gdje provedu većinu života u formi ličinke. To se kaže: riba se izbacila. Uzela je muhu i zaronila nazad u sigurnost.

Tu ste ti i tvoj plovak. Sami na svijetu. Ruka ti je odmorna i brza da udari kontru – da povuče vrh štapa unazad. Poželjno je da to radiš na dijelu rijeke, gdje nema drveća iza tebe, jer ćeš vrhom štapa od pet metara udarati u granje.

Kada plovak potone onda počinje poezija. Poznat ti je svaki momenat ove pjesme. Možeš to da radiš i zatvorenih očiju. Hvatanje riba je poezija, za tebe i za svakog ko se u to razumije.

Srce ti lupa ravnomjerno, a ubrzano samo kada vučeš ribu i boriš se s njom. Kad te riba krene misliš da si besmrtan, kao neranjivi junak kojeg je mati potopila u vodu života držeći ga za petu.

Skoncentrisan si na plovak, na munjevite pokrete ribe koja želi da se oslobodi udice. Nema potrebe da umaraš pastrmku prije nego je dovučeš do obale, jer ona se ne može nikad umoriti, za razliku od škobalja ili plotice. Najviše voliš hvatati potonje dvije vrste riba. Plotica je zlatna i moćna riba, škobalj više liči na krstaricu, ako je plotica bojni brod. Ribolov je poezija i strateška igra.

I tako prolaze sati uživanja. Samo nekad digneš glavu s vode i pogledaš u pravcu udaljenog dima. To gori neki uništeni grad, pomisliš i nastaviš zabacivati.

Ovo bi mogla biti scena za neki film apokalipse, ali pošto još ne pišem scenarije, onda je to samo početak ovog teksta koji treba da govori o tome koliko ne volim paniku u napetim i teškim vremenima. Pa je i ovaj moj junak, u drugom licu, sve suprotno od toga.

Nije ga briga čak i kad gore gradovi a države su u prahu i pepelu. Njih mrvi žrvanj istorije, a šta bi ih drugo moglo mrviti? Možda meteor, nenadan kosmički ivent, napad vanzemaljaca ili neka slična pošast?

Užas je uvijek blizu

Moj junak ima otklon spram apokalipse, nije da mu nije drag vlastiti život, ali prema užasu je prilično indiferentan. Navikao je na njega i ne čudi mu se niti mu se divi. Zato staloženo gleda u plovak, dok tamo negdje, i daleko i blizu, izgara ljudska civilizacija. Užas je uvijek blizu čak i kada je fizički udaljen od tebe hiljadama kilometara kopnenog puta.

Ako u ovu priču uvedem lik Milorada Dodika onda ćete se s razlogom pitati koja je tu njegova uloga?

Pa, njegova uloga je u tome što je autor, među morem gorih i opasnijih rečenica, one rečenice s početka pandemije 2020. godine kada je rekao kako se ljudi trebaju pripremiti da sade žito, povrće na zelenim površinama ispred zgrada u kojima žive.

Vijest je bila objavljena na engleskoj verziji N1 televizije. Taj link sam zakačio na Twitter i napisao neki komentar, ali sam to sve poslije izbrisao, jer nisam htio da širim paniku tako što se protiv nje borim. Jer ljudi se hvataju za tzv. ključne riječi i uopšte ni ne čitaju šta je svrha toga što si stavio Dodikovu katastrofičku rečenicu. A svrha je suprotna od panike.

Za ovakve izjave Dodik bi u nekoj sređenoj državi morao odgovarati za izazivanje opšteg straha i panike, što se, logično, nije desilo, jer ni za sve rasističke i ultranacionalističke izjave nikad se nije morao opravdavati, barem pred glasom javnosti. Javnost je on sam, i to potvrđuje svakom svojom pres konferencijom neuspjelo oponašajući tsara iz Kremlja.

S druge strane, tzv. mali ljudi mogu nesmetano paničiti, kupovati zalihe bespotrebne hrane; ulje i brašno u volovskim dimenzijama, razne druge gluposti. Ovaj put su zombiji nadolazeće apokalipse zaboravili toalet papir, koji im je bio omiljeno sredstvo za kontrolu vlastite panike i sredstvo za smirenje. Jod takođe dobro kotira pošto bojazan od nuklearnog rata nije samo stvar ljubitelja apokalipse, preppersa... Taj strah je manje-više opravdan s obzirom na nedaleki rat u zemlji koja je samo 400-500 kilometara vazdušne linije daleko od nas.

Ljudi i ribe

Tragično je što ovdje svi paniče: i državnici i obični ljudi. Javne ličnosti šire strah i bacaju bombe u medijski prostor bez ikakve odgovornosti za riječi koje koriste u javnim nastupima.

Znam šta je panika jer sam je vidio u ratu bezbroj puta. Ništa više na svijetu ne mrzim od nje. Ništa više od nje nije dokaz da smo životinje, jer biološki/naučno to i jesmo. Zato mi se gadi pripadnost ljudskom rodu, ali šta tu mogu, nisam birao da se rodim u obliku dvonošca bez perja.

O panici se mogu napisati posteljine i plahte tekstova, samo to samim paničarima neće ništa pomoći. Takvi ginu u prvim sekundama filma ili ratne stvarnosti. Svakom njegova nafaka.

Zato je moj junak u ribolovu dok civilizacija nestaje. U ribarskom smislu je vrhunski opremljen. Sve u njegovom ruksaku je cakum-pakum. Majflinge i dalje padaju s neba, a suton se lagano navlači nad riječni tok. Riba ne prestaje uzimati. Mreža čuvarica (koja je od gume da se riba ne ozlijedi) puna je tijela koja se prepliću i čiji trbusi sijevaju kao srebreno posuđe. Ulov je bogatstvo čak i ako naš junak svu ribu vrati nazad u njenu domovinu. Često to naš junak i uradi. Pušta ribu po ribu i gleda kakvo je to zadovoljstvo vlastitim životom, koje ribe pokazuju kada zamahnu repom i nestanu u neprozirnoj dubini.

Jedino ribe imaju sigurnu domovinu i jedino njihova civilizacija nikad neće biti uništena. Za druge civilizacije nisam toliko siguran.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba