Faruk Šehić: Nikad nas nećete pokoriti!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Tačka bez povratka u staru normalnost se dešava onda kada vrijeme (samim tim i prostor) počneš dijeliti na ono prije rata i ratno doba.

Ukrajinci su već tako počeli računati svoje vrijeme. Ostatak svijeta koji nije imao ratnih sukoba od Drugog svjetskog rata i dalje ima svoje civilno, netaknuto, neuznemireno vrijeme. Ako vrijeme zamislimo kao talog prašine, kao baru na kojoj rastu lopoči, gdje je površina vode mirna i jedino je narušava dolazak noći kada postaje tamnija.

Trending

Hit na TikToku: Pjevao od Sarajeva do Beča, suputnici u autobusu ga slušati 14 sati

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Agresija i rat u Ukrajini je stanje konstantnog déjà vu efekta. Mi smo ti koji to znamo, mi preživitelji, ali niko nas ništa ne pita. Jer i kod nas se povremeno navuku teški oblaci surove političke zbilje. Sama činjenica da se mora pregovarati sa čovjekom koji cijeli narod i sve političke stranke (probosanskohercegovačke) optužuje da žele stvoriti islamsku državu je dovoljna za povraćanje.

Za jednu tešku mučninu i fakt kako u vlastitoj utrobi nosimo neizlječivu bolest velikosrpskog projekta i fašizma, koji likuje nad svakim ubijenim ukrajinskim civilom i nad svakom novom srušenom zgradom.

"I naši grobovi boriće se s vama"

Činjenica da s takvim ljudima moramo uopšte dijeliti isti politički zrak je odvratna.

S rasistima, islamofobima, šovinistima, pravoslavnim fundamentalistima kojima je cilj "srpski svet" – da budem precizan: s četnicima. Nije prijetnja, ali iz prethodnog rata bi trebali znati da nas nećete nikad pokoriti i nikad nećete ostvariti svoje fašističke ciljeve. Kao što to neće uspjeti ni njihovi hrvatski partneri na sahranjivanju ove zemlje.

Nećete proći, nećete uspjeti, nikada, a ni tada. Kako reče pjesma: "I naši grobovi boriće se s vama."

Brzina kojom ruska vojska pokazuje svoju spremnost da sruši ukrajinske gradove i mjesta je upravo proporcionalna njihovoj vojničkoj nesposobnosti i nemoći da pokore Ukrajinu. Otud toliki bijes i bestijalno uživanje u bombardovanju pozorišta u kojem se nalazi 1.600 civila; u uništavanju bolnica, porodilišta, metroa ili željezničkih stanica.

Putinov cilj je potpuno uništenje Ukrajine. Kapitulacija i pokoravanje. Da bi to postigli ruski vojnici će sravniti sve što budu mogli. Neka vrsta mirovnog sporazuma će kad-tad biti postignuta. Jer razaranje ima svoju logiku, u jednom momentu ono mora stati. Kao što bjesomučno granatiranje odjednom stane kao što je iznenada i započelo.

Ono što me zaista fascinira je vizionarski pogled predsjednika Vladimira Zelenskog, koji od prvih dana rata ponavlja jednu dalekometnu misao a to je da će Ukrajina, ukrajinski narod, izgraditi svaku kuću, svaku zgradu, ulicu, mjesto i grad kao da rata nikad nije ni bilo. Predsjednik Zelenski je svjestan, od prvih dana rata, onoga čega naši lideri nisu bili svjesni ni u završnoj godini rata. Ili nisu htjeli da budu svjesni ili su samo bili potkapacitirani da budu ičega svjesni.

Ali, da ne odem u negativnu komparaciju sa nevidovitošću našeg ratnog i poratnog rukovodstva, bolje se zadržati na onima koji imaju viziju. Koji svojim pogledom mogu prodrijeti kroz buduće vrijeme i mogu zamisliti prostor u tom novom vremenu. Upravo je prostor tu ključna riječ. Njega ispunjavaju razne stvari naše stvarnosti, ali najbitnije za svaku zemlju jeste njegova ahitekturna premreženost: gradovi, mjesta, infrastruktura.

Zelenski kao da iz nekog snažnog prkosa govori kako će obnoviti Ukrajinu taman i iz samog pepela. To je želja da neprijatelju pokažeš da si neuništiv. Da ćeš podnijeti i najveću žrtvu, jer znaš koliko je ona Ukrajinka bila u pravu kada je rekla okupatorskom ruskom vojniku, kako će mu dati suncokret, jer će to biti jedino što će niknuti iz njegovog ubijenog i raspadnutog tijela. Agresorski vojnici su đubrivo iz kojeg će niknuti jedna nova zemlja.

Sjećam se iz rata te rustikalne metafore: "potoriti" zemlju mrtvim tijelima.

Nekad sam putovao s jednim Krajišnikom koji je bio u Alagićevom korpusu, pa mi je pričao kako su osvojili Vlašić i kako je on potoren tijelima njegovih mrtvih drugova.

Bilo bi bolje da se zemlja tori mineralnim đubrivom i stajnjakom, ali rat nikog ništa ne pita i ima svoju logiku. Posebno su mi smiješni naivci koji su već tokom prvih pregovora imali karikaturalne nade da će se ratni stroj zaustaviti u momentu kada se još nije bio ni zagrijao. Još su to kao neki novinari, analitičari kao biva sa nekim iskustvom. Priznajem samo iskustvo koje si osjetio na svojoj koži.

Smrt – jedini gospodar rata

U svakom ratu bude bezbroj primirja, pregovora i potpisanih dokumenata. Nekad se najviše ginulo baš u vrijeme primirja. Sva ta diplomatija postoji kao ispitivanje pulsa jedne ili druge strane, kao način da se dobije na vremenu dok se ne ostvare ratni ciljevi.

Pregovori su nužni ali oni će biti važni i istiniti onda kada se izmori ratni stroj kao autonomno biće. Rat ima svoju nelogiku i često se otrgne kontroli onih koji njime upravljaju. Niko nije gospodar rata, čak ni Putin. Gospodar rata je jedino smrt i kompletno uništenje materijalnog i nematerijalnog svijeta.

Tu dolazimo do ključne stvari koja me zanima. Jer čak i kad sve obnoviš, kao što je obnovljena Warszawa nakon Drugog svjetskog rata (WWII), čak i kada sve dovedeš u prijeratno stanje, ta vremenska granica će zauvijek ostati u srcima i umovima svih ukrajinskih preživitelja. Tu granicu je nemoguće uništiti i spojiti prošlo, netaknuto, neuznemireno vrijeme (kao površinu mirnodopskog jezera u nekom tihom i sređenom parku) sa vremenom nakon što utihne rat i počne rekonstrukcija nestale stvarnosti.

Sve je moguće obnoviti osim mrtvih glava. Čak je moguće naći izvjesno "pomirenje" sa smrću najdražih, onda kada ih sahraniš, pronađeš im sve dijelove tijela razbacane u četiri različite masovne grobnice.

Čak se i trauma, žal, osjećaj uskraćenosti koju izaziva smrt krvnih rođaka i dragih ljudi, mogu nekako premostiti i nadoknaditi samim time što u nama, kao preživiteljima, postoji i dalje snažna volja za životom. Čovjek je neuništiv kao dijamant. "Dijamantni ljudi", tako glasi drugi dio naslova mog rukopisa.

Ali, postoje stvari koje se nikad ne mogu obnoviti, ni nadoknaditi. To je najstrašniji legat rata, njegova crna baština. Taj osjećaj da sve što si uradio neće biti dovoljno. Da sve što smo uradili ne može učiniti da iz zemlje niknu šafrani u decembru. Trauma samog rata (čiji najgori uteg, ali ne i jedini, je upravo smrt ljudi) jest ono što je najgora posljedica rata, jer je ona sveobuhvatna.

Taman kad pomisliš: vidi kako su nam lijepi gradovi, kako je divna priroda odjednom te može obuzeti neka nevidljiva melanholija, neko suptilno žalovanje, neki flešbek, jer fasade možda jesu popunjene i okrečene ali rupe od gelera su posvuda u nama. Najteže je raščistiti zgarišta i paljevine u nama samima. Za tu vrstu obnove postoje građevinari i arhitekti ali ta obnova je pitanje svake osobe pojedinačno, one koja je preživjela rat.

Šetaš gradom potpuno svjestan da u svakom trenutku sve može nestati u istim tim trenucima. Svi blještavi izlozi, luksuzna roba, sjaj plemenitih metala, sve nove zgrade, pulsirajući šoping molovi, kako sve to može postati neprepoznatljiva istopljena masa. Jer sve gori, samo je potrebna visoka temperatura užasa.

Nestalnost materijalnog svijeta je ono o čemu mi kao preživitelji itekako možemo svjedočiti.

Šetaš gradom ali dubinski osjećaš kako nešto tu nedostaje. Dan je kao lijep i ništa te kao ne boli (Kišević) ali nešto nije kako treba. E to nešto je onaj crni legat rata.

Ali, ovo su pitanja koja dolaze tek nakon završetka rata kada slijedi euforija i slavlje preživjelih. Zatim ide rekonstrukcija spaljene zbilje...

Do tada treba slaviti Ukrajinu i njene stanovnike. Njihovu gvozdenu volju za životom i odbranom vlastitih tijela i zemlje.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba