Faruk Šehić: Budućnost memorije

0
Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Budućnost memorije
Foto: PrtScr/Youtube / Faruk Šehić: Budućnost memorije

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta će se desiti kada memorija presahne? Nije mi to palo na pamet neki dan, kada sam prolazeći kroz kuhinju, nadošao na misao, na krhotinu koja je bila sažeta u dvije riječi: povratak memorije.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Kako da objasnim šta znači ova sintagma „povratak memorije“, kada je ni sam ne razumijem dovoljno jasno, ali nazirem njeno značenje kroz sopstveni zaborav. Mislim na zaborav, jer nisam korektno zapisao misao koja mi je tada nadošla. Nisam je objasnio na papiru ili barem na Twitteru. Ako je zapišem na komadić papira, na stiker, u neki od brojnih notesa koje imam i gdje zapisujem ideje, rečenice, riječi, onda bi tako objašnjen probljesak misli mogao poslužiti za nastanak teksta.

Često to radim, samo što imam odvojene notese i bilježnice gdje selektiram zapisano, čvrsto odvajam književne zapise od onih novinsko-književnih, jer takve su kolumne i drugi tekstovi koje pišem za novine. Ipak, uvijek to odvajam, jer to su dva različita pretinca. Čak i kada čistu književnost objavim unutar novinskog prostora, to je onda samo popunjen prostor kolumne ili eseja, koji zapremaju novinske stranice ili onaj nevidljivi prostor u koji ide skrolani tekst.

Kad zaborav prijeti

Književni tekst ne gubi ništa od svoje vrijednosti ako se objavi u novinskoj formi, ali čitatelji ga doživljavaju kao novinsku formu. Neki ovdašnji kritičarski teletabisi pisali su plahte tekstova o tome kako sam svoje kolumne objavio u „Knjizi o Uni“. Kako ta knjiga nije književnost nego je to skup nekakvih „kolumni“ (jer teletabis misli da je kolumna beznačajna i bezvrijedna forma), te kao takva i sama knjige nema nikakvu literarnu vrijednost.

Povratak memorije, veličanstveni povratak memorije, to mi je prohujalo kroz glavu dok sam prolazio kroz kuhinju prema dnevnom boravku. Često mi u kuhinji na um padaju takve stvari. Ili dok perem suđe nadođem na dobru ideju, na zanimljivu rečenicu, onda sve to pamtim, ali nekad i zapišem. Što sam stariji sve više zapisujem, jer zaborav prijeti iz svakog ćoška preopširne stvarnosti. Također tokom pranja zuba znaju se ukazati dobre rečenice ili slike u glavi.

Dok gledam svoje lice u zrcalu već duge pedeset i dvije godine.
Zapamtio sam misao iz kuhinje i ona se ovaplotila u pasažu romana na kojem radim od 2015. Nikako da ga završim, jer pisati književnost u Sarajevu zaista je, za mene, skoro nemoguća rabota.

Zato najviše pišem kada se izmaknem iz Sarajeva i Bosne. Napisao sam poglavlje u rukopisu romana u kojem jedan lik piše hologramsko pismo drugom liku i objašnjava mu, iz pozicije nekog ko je to već preživio, šta mu se upravo dešava s memorijom. Kako taj drugi lik dolazi u stanje koje prvi lik zove apsolutnim sjećanjem. Koje nema veze sa apsolutnim sluhom u muzici, ali radi se o sličnoj istančanosti i sluhu za povratak u prošlost.

Snaga memorije

Memorija je nepregledna zemlja u kojoj čame naši prošli (nekad i budući) događaji, i potrebno se je začarati, vratiti se u tu živorodnu zemlju, na polja, u šume, u gradove, na riječno dno, u srce slapa, među pijesak, vrtloge vode i zelene uvojke alge kladofore, koja je zastava svakog slapa na rijeci moga odrastanja.

Memorija je oružje strahovite moći za onog ko zna da rukuje s njom. Za budale ona je štala u koju odlažu stajsko i drugo đubrivo; bilo intelektualno đubrivo ili političko. Mislim na zloupotrebu memorije koja obično završava kao loša, nacionalistička ili kakva druga nečitljiva literatura.

Povratak memorije označava stanje koje dolazi s godinama, iako sam se uvijek volio vraćati unazad. Kao mali želio sam nazor biti star, kako bih mogao imati duboka i daleka sjećanja. Imao sam džepni sat Molnija, a na njegovoj poleđini je bio jedrenjak. Uobičajene verzije su bile sa lokomotivom na poleđini sata, jer je to i bio željeznički sat. Molnija na našem jeziku znači munja.

Htio sam da posjedujem taj sat dugo vremena. Da on ostari zajedno sa mnom, kako bih mogao nekad reći: „Ovaj sat sam dobio prije 40 godina“.

Naravno, ruska Munja nije dočekala taj trenutak da njome izmjerim vlastito postojanje, da u nju ugradim godine svoga života, da taj sat postane pouzdan predmet, onaj koji će biti trajan (kao što sam opisivao u „Knjizi o Uni“), jer je nestao bestraga. Vjerovatno početkom rata, ili se potencijalno sakralni predmet izgubio prije nego je 'rato' zakucao na naša vrata.

Šta je apsolutna memorija ili totalno sjećanja (da posudim filmski citat)? To je period života u određenim decenijama istoga, kada se sjećaš svega što si preživio ali se ne sjećaš šta si juče ručao, kako bi to jednostavno objasnio moj prijatelj, pokojni Boro Žaga.

Šta si jučer ručao?

Tako mi je jednom rekao kada smo sjedili kraj Une, pili i gledali rijeku kako teče (a veće magije od toga nema) i shvatali kako rijeka nosi naše riječi, otima ih iz naših glavâ i odnosi ih put Crnog mora. Gledanje u rijeku pročišćava ljudske misli, filtrira nečist i ispira je proticanjem.

Tada je Žaga rekao: „Sjećam se svega što se desilo prije 50 godina, do u tančine, ali se ne sjećam jučerašnjeg ručka“.

Ova rečenica bi isto tako mogla govoriti i o velikom povratku zaborava, koji kuca na vrata nezaboravljenih asova, to jest nas kojima životni događaji zauzimaju previše prostora u hard disku. Jedan događaj briše drugi i baca ga u ralje zaborava, a pošto je memorija nepregledan kontinent, onda nijedan događaj nije stvarno izgubljen i zauvijek izbrisan.

Ne znam šta će se desiti u narednoj deceniji naših života, kako će se tada ponašati naša memorije, ali ne želim da ona ikad presahne. Želim da se pojačava s vremenom ali i da zaborav smanji lupanje na vrata nas, nezaboravljenih asova, te da se barem sjećamo jučeranjeg ručka. Zaborav je dobar kada je selektivan, kada možeš zaboraviti odvratne događaje.

Povratak memorije znači da odvladavaš konturama vlastite prošlosti, a ona se proteže i kroz sadašnjost i kroz tvoju budućnost. Prilikom pisanja koristim nekoliko prstiju ali najviše koristim samu memoriju. Ona me je spasila u ratu da ne izgubim ljudskost. Poslije rata me je vadila iz postapokaliptičnih govana. Dala mi je snagu da budem iznad onog o čemu pišem, jer se trauma samo na taj način mogla ispisati. Budućnost je tu, u memoriji, samo čeka da je postanemo svjesni. Rukovanje memorijom te kao pisca može učiniti neranjivim.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije