Faruk Šehić: Lica Azovstalja

Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Lica Azovstalja
Foto: TW/D.Kozatcky / Vojnik Azovskog bataljona u čeličani Azovstal

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Imidž vojnika i vojnikinja, oficira iz Azov bataljona i drugih jedinica iz zadnjih dana opsade čeličane Azovstalj definitivno mijenja sliku ratnika/ratnice koju imamo u glavi kao ustaljenu predodžbu.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Slike u glavi i postoje da bile razbijene u paramparčad, pogotovo ustaljene predodžbe koje lako pređu u stereotipe. Znam i sjećam se kako smo mi izgledali od 1992. do 1995.

Imam nešto fotografija koje čuvam kao posljednje dijamantne metke, i objavljujem ih samo kada pišem za bitan strani magazin, kao što sam pisao tekst za bečki Falter o početku rata u BiH, te sličnosti našeg „omanjeg rata“ s ratom u Ukrajini.

Biti Drugi

Mi smo isto bili fotogenični ali živjeli smo u eri analogne tehnologije. Fotoaparati su bili analogni i stvarnost je bila analogna, iako je težila da se pretvori u bodrijarovski simulakrum – čiju definiciju sam zaboravio ali se sjećam kako je jedan srpski pisac navodio da su mrtvi iz masakarâ na Markalama samo lutke. I da se radi o bodrijarovskom simulakrumu – namještenim scenama teškog stradanja.

Naša ratna stvarnost nije ličila ni na „pustinju stvarnog“, jer će se film Matrix pojaviti 1999. Naša zbilja rata bila je stvarna a pustinja tu nije imala neku ulogu; bili smo izvan kultnih postmodernističkih fraza i definicija. Nezanimljivi za širu evropsku publiku.

Ocijenjeni kao „neupotrebljivi“, pošto smo bili Drugi. Uljezi na evropskom kontinentu. Pogrešnih imena, svega pogrešnog. Ali, pisao sam o ovome milion puta i nema potrebe sve to ponavljati kao naučenu frazu.

Prava istina o našem ratu krije se u našim memorijama. Do nas je, nije do ignoranata koji su radili i još rade na „mučnoj i bolnoj rekonstrukciji kršćanske Evrope“. Nisu ovo moje riječi, nego riječi francuskog predsjednika iz doba našeg „omanjeg rata“.

Uglavnom, super smo mi izgledali tokom rata. Bili smo fotogenični i lijepi, ali promašili smo doba. Analogna stvarnost nas nije mogla prikazati onako kako bi to uradila digitalna, internetska stvarnost. Onako kako bi nas mogle prikazati socijalne mreže, da su kojim slučajem tada postojale.

Zato takvu „sreću“ imaju ukrajinski vojnici i vojnikinje. Nije neka utjeha ako znaš da je fotografija jedino što će od tebe ostati na ovom svijetu, jer sudbina zarobljenika iz čeličane Azovstalj u Mariupolju je sasvim izvjesno jako mračna.

Osim ako se ne desi neko diplomatsko čudo, neki tajni sporazum koji će omogućiti povratak ratnika iz ruskog zarobljeništva. Iz sovjetskog/ruskog zarobljeništva se malo ko ikada i vratio. Konclogori, gulazi nisu stvoreni da bi se neko živ iz njih vraćao kući. Upravo suprotno. Dizajnirani su da budu karta u jednom smjeru, pod zemlju.

Ukrajinski rat je pokazao novo lice vojnika/inja koje nije mačoidno, nije naglašeno herojsko, nego ono pokazuje nježnost ljudi u uniformama, pokazuje njihovo krhko lice, pogotovo u scenama sa kućnim ljubimcima: mačkama i psima.

Rat protiv „orka“

Često dobijamo ovakve video vijesti i fotografije iz rata u ovoj ne tako dalekoj zemlji. Vidimo kako ukrajinski vojnici spašavaju kućne ljubimce iz ruševina zgrada i kuća. Ili kako se fotografišu s njima u rovovima i bunkerima. Obično su to fotografije lijepih ljudi. Muškarci počesto imaju njegovane brade, bliže hipsterskim nego onim bradama koje u našoj svijesti imaju izrazito negativne konotacije kao što ih ima kukasti krst i slični amblemi zla.

Ova lica i ove brade su drukčiji, naginju prema svjetlosti. Čak postoje i jedinice sa LGBT oznakama. Ukrajinska vojska zaista dobija rat na bojnom polju imidža i dizajna svojih ratnika i ratnica, kao da ih vode ljudi koji imaju osjećaja za današnje doba, za važnost socijalnih mreža i pozitivne propagande.

Možda je propaganda neodgovarajuća riječ, ali imidž je sigurno bolja. Tu su Ukrajinci nekoliko klasa iznad svojih neprijatelja, kako ih Ukrajinci zovu „orka“ ili rašista – što je nova riječ nastala spajanjem Rusa i fašista.

Dobra strana ovog propagandnog rata je što ako imaš dva oka u glavi zaista možeš i vidjeti na kojoj strani trebaš biti, jer u svakom ratu strane se moraju zauzeti. Pisao sam na ovom mjestu i prije nego je agresija na Ukrajinu počela na čijoj sam strani. Uvijek na strani onih koji su slabiji i bore se za opstanak.

Fotografije i videosnimci iz čeličane Azovstalj prikazuju, također, i užas ranjenih ljudi, ali njihova lica odišu snagom, ustrajnošću i nadom. Opet se pokazuje razorna moć ratne fotografije i fotografije kao dokumentarno-umjetničkog medija. Ništa više ljude ne dotiče od fotografija iz ratnog pakla.

Neko nedobronamjeran u ovim slikama iz rata može naći i egzibicionizam, ali ja tu vidim samo ljepotu i neuništivost ljudskog bića u bezizlaznoj situaciji.

Želju da se kaže: „Evo živ sam, ovo je dokaz da sam postojao!“

Na crti protiv novog fašizma

Tako fotografije i videosnimci postaju epitafi na nekim nevidljivim stećcima. Strahote koje trenutno preživljavaju ukrajinski vojnici koji su se predali u čeličani Azovstalj je teško pretpostaviti. Među zarobljenim vojnicima je i dosta mladih žena. Gledao sam snimak na kojem jedna mlada i lijepa žena obara glavu kada kamera prelazi preko nje. Imala je crvenkastu kosu, možda dvadeset ili koju godinu više.

Njeno lice koje čak ni rat nije načeo svojom užasnom korozijom bilo je bijelo i čisto. Razmišljao sam kako će njeno lice izgledati ako preživi užas mučenja, ako preživi izvjesnost silovanja, mjesece i godine u nekom udaljenom gulagu.

Kako će to lice ostariti za nekoliko decenija. Patnja i bol koji će biti vidljivi na njenom licu, kao na stranici čitke knjige. Mladost koja će nestati iz nje za svega nekoliko mjeseci torture i neljudskih uslova života.

Zaista, nema ništa goreg od rata. On od čovjeka pravi đubrivo ili preživitelje od kojih će se mnogi pretvoriti u neku vrstu zombija. Ljudi koji prežive sve to svjedočiće o užasima koje su doživjeli. Nije neka utjeha ali jedino je što živ čovjek može uraditi nakon takvog iskustva.

Lica Azovstalja su lica ljudi koji su stali na crtu novom fašizmu. Lica neporaženih.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije