Faruk Šehić: Pravo na suočavanje s traumom je ljudsko pravo

Odbio sam želju da budem moralna vertikala/nepoželjna osoba i nisam napisao tekst o temi, koja se zadnjih dana razvlači medijskim prostorom.

Ne samo zato da se ne bih svrstao na omrznutu stranu, nego jer nisam ekspert za kulturu sjećanja, iako sam se njome itekako bavio i još se bavim.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

A bio sam na pravoj strani (često omraženoj) bezbroj puta. Od tapšanja po ramenima skoro sam potonuo u sarajevsko tlo. Treba uvijek biti na pravoj strani, samo ne treba stalno težiti ka moralnom savršenstvu, jer to vodi u populizam, histeriju i postaje samo sebi svrha.

Iskustvo preživitelja

Time ne želim obezvrijediti dnevno-političke teme, niti (nažalost) vječne teme kulture sjećanja/suočavanja sa prošlošću, samo je pisac ovih i raznih drugih redova overdozirao u želji da bude na strani poniženih i uvrijeđenih. Da bude na jedinoj mogućoj strani, a to je ona 'preživiteljska'.

Bio sam u Zagrebu kada je rat počeo. Studirao sam veterinu na fakultetu čije fizičko zdanje izgleda monumentalno. Takvi su bili profesori i organizacija studiranja. Pamtim ljude sa studentske referade (službe), odličnu hranu u restoranu, ukus gemišta u Planinskoj ulici, blizu faksa, gdje smo odlazili da se opuštamo u lokalni birc. Učilo se, radilo se krvnički na tome da se savlada fakultetsko gradivo.

Posebno su vježbe bile upečatljive. Rezanje konjskih rebara ručnom pilom. Jer moraju se rezati rebra kako bi se otvorio grudni koš, te kako bi se onda zajedno sa jezikom, ždrijelom, jednjakom, dušnikom izvukla kompletna utroba na betonske ili mramorne stolove za obdukciju. Naravno, kod konja se to nije moglo uraditi, ali jeste kod mačke ili manjeg psa, kod kojih utroba ne bi bila toliko teška. Nekad smo radili obdukciju i na životinjama iz zoološkog vrta. Mužjak lame mi je ostao u sjećanju. I kod njega je radila ručna žaga svojski da se dođe do unutrašnjosti uginule životinje.

Samo upisivanje na ovaj faks je bilo stvar prestiža, jer su konkurisali ljudi od Triglava do Đevđelije. A bilo je studenata iz Grčke i drugih zemalja.

Mogao sam ostati u Zagrebu u aprilu 1992. Moja odluka je bila drukčija i zahvaljujući njoj imam iskustvo preživitelja. Da sam ostao u Zagrebu i da nije bilo moguće doći do područja Cazinske krajine vjerovatno bih završio u Orašju ili negdje u drugom dijelu BiH, do kojeg bi se moglo doći. Ne bih mogao sjediti u Zagrebu, bezdoman; lišen svoga grada, ulice, stana, svih materijalnih i nematerijalnih stvari.

Mene je famozni rato lišio ugodnog boravka u Zagrebu, gdje bih brzo postao izbjeglica, i poslije bi me ganjala vojna policija da me pošalje na kakvo ratište. A tek kakva bi sreća bila da sam tamo bio tokom napada HVO-a na Armiju RBiH. Onda bih morao razguliti u treću zemlju, i konačno bih shvatio značenje te sintagme.

"Ne boj se to su naše granate“

Moj temperament, avanturizam, borbenost duha su me lišili nepotrebnih frustracija života pod izbjegličkim pritiskom u nazor stranoj zemlji. To me odvelo u rat, gdje sam opet bio izbjeglica ali sam mogao vidjeti meni bitnu polovinu grada, sakriven među ruševine 'našeg dijela grada'.

A naš dio je bio temeljno uništen, kako i priliči vojnom odnosu snaga, te pošto je nametnut genocidni embargo na naoružavanje. On je bio dozvola Karadžićevoj vojsci da ubija civile u velikim brojevima, kad i kako to žele.

Pričao mi je Ivica Ivanišević kako je radio reportažu iz zapadnog Mostara tokom rata HVO – Armija RBiH, te kako se saginjao pri svakom preletu granate iznad njega i njegovog vodiča, vojnika HVO-a, dok mu vodič nije rekao: „Ne boj se to su naše granate, nemaju oni s čim da uzvrate“.

Mi nismo bili u takvoj poziciji da neprijatelj nema s čim da uzvrati, jer bi onda rat završio vrlo brzo i ne bi sada Milorad Dodik pjenio kako je Armija RBiH zločinačka vojna organizacija. Ali, treba ostaviti ljude da pjene koliko hoće, jer je to i jedino što mogu da učine, u bilo kojem smislu. U najgorem smislu mogu izazvati rat koji će izgubiti.

Zato je moje iskustvo dijametralno različito od iskustva mnogih drugih ljudi, i ja iskreno poštujem tuđe izbore, životne odluke koji su doveli do njihovih unikatnih životnih iskustava. Mislim na ona iskustva koja su nastala kao plod izbjeglištva u drugim, trećim, šesnaestim zemljama. I ti ljudi su neka vrsta preživitelja, i njihove traume su duboke, ali šansa da poginu 'nasilnom smrću' je bila mala ili skoro nemoguća. Znam za slučaj jedne osobe koja je izbjegla sarajevski pakao da bi poginula tokom Martićevog raketiranja Zagreba, pred slom takozvane Republike Srpske Krajine.

Empatija nam neće pomoći

Ipak, biti preživitelj je jedno posebno iskustvo. Nije to iskustvo koje smo očajnički priželjkivali, niti je od neke životne koristi, pogotovo za ljude koji ne znaju šta bi sa traumom takvog iskustva, ali ono znači da samo mi možemo razumjeti sami sebe. Mogu nas i drugi razumjeti ali ne onako kako možemo mi, koji smo u svojim tijelima, a ne u tijelima stranaca iz zapadne Evrope ili bilo kojeg nesrušenog dijela svijeta. Empatija drugih ljudi je bitna, ali ona nam neće pomoći, ako sami sebi ne pomognemo.

Naša 'dužnost' je da pišemo, pričamo o tome. Da radimo konstrukte koji će pomoći nama samima ali onda i drugim ljudima, koji nikad nisu bili ni u jednom ratu. Moja književnost je bazirana na tome, ali njena svrha se ne iscrpljuje samo u toj ulozi.

„Gorki talog iskustva“

Odavno sam prestao biti razočaran time kako moje iskustvo često bude plod dubokog nerazumijevanja i osude. Kad napišem iskustvo mislim i na sebe kao kompletno biće, jer to je ono iskustvo koje nas presudno određuje.

Ono što drugi ljudi (koji nemaju naše iskustvo) ne mogu da razumiju jeste da samo mi imamo pravo da razmišljamo o svim talozima tog gorkog iskustva. Gorčina je začin koji mi koristimo kako želimo, a ne kako neko drugi misli da ga trebamo koristiti. Kad napišem gorčina mislim i na mnoge druge riječi, jer sam citirao naslov jedne Kiševe knjige pa me lanac skladnosti riječi od "Gorkog taloga iskustva" doveo do niza emocija, osjećaja, senzacija koje su samo naše, i o kojima isključivo mi imamo pravo da sudimo.

Zanimljivo je kako su ljudi skloni bezdušno da osuđuju nekog ko je preživio genocid i da ga/njih etiketiraju kao osobe sa mentalnim problemima kao da ne postoje nikakvi stvarni razlozi zašto se neko ponaša onako kako takvi kritičari ne žele da se preživitelj genocida ponaša.

Čemu ta totalitaristička želja za kontrolom ponašanja, misli, političkog ili nepolitičkog djelovanja? Da li je ta mržnja zasnovana na staljinističkim postulatima gdje je samomisleći pojedinac onaj koji je u gulagu, jer smeta savršenstvu društva u kojem postoji jedino um Borga, odnosno partije i velikog vođe?

Kompletno ljudsko iskustvo preživljavanja genocida ili koncentracionog logora je izbrisano, preskočeno, zaboravljeno, otpisano kroz sud osobe/a koje ne da nemaju osnovnu pristojnost empatije, nego su apsolutni poricatelji traumatičnih ratnih događaja. Oni te događaje zločina i genocida poriču kroz osobe koje su doživjele zločine i genocid. Kroz osobe koje iskreno mrze, jer im se gadi činjenica da uopšte i postoje preživjeli genocida.

Ako negiraš moje iskustvo preživljavanja samo zato što ti se ne sviđaju moji politički, poetički, filozofski stavovi o svijetu i životu, onda si ti na strani stvarnih negatora zla koji negiranje vrše kroz politički program. A znamo da je to državni projekat Srbije i bh. entiteta Republike Srpske. Negiranje genocida i svih drugih zločina.

I tako, zahvalan sam svome spletu živaca, svojim čulima, mozgu, svojoj duši, tijelu i svemu što je bestjelesno na činjenici da imam iskustvo preživitelja. Ono mi daje mogućnost da vidim svijet na razini kristalne jasnoće, od koje bi jadni um 'negatora našeg iskustva' sagorio kao novogodišnja prskalica.

Moje iskustvo je granitno i fluidno istovremeno. Zatvoreno je u sebe i istovremeno otvoreno za cijeli svijet. Neprekidno se mijenja, razgrađuje i izgrađuje. Kroz njega nazirem memoriju budućih događaja.