Faruk Šehić: Antwerpen, Sjeverno more i dijamanti

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ima dvadeset i više godina kako konstantno putujem izvan Bosne i Hercegovine i regiona, u prave strane zemlje, na književne festivale, promocije, studijske boravke kao pisac, novinar i aktivista. Te putešestvije su me vodile od Pekinga do San Franciska, pa onda sve do Judas Peaka i azurne plaže Smitswinkel Baya, a to je na samom dnu Afrike, pola metra od Rta Dobre Nade, tačnije 15 kilometara od njega.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Portal Radiosarajevo.ba traži novinarke/novinare

Kada bih mogao napraviti mapu tih putovanja bila bi to jedna haotična mreža bez logičnog reda vožnje. Bile bi to avionske i željezničke linije, brodske rute, autoputevi, ili putevi na obroncima Himalaja, gdje sam bio na jednom pjesničkom festivalu. Tu ima ogromno jezero na preko 3.000 metara nadmorske visine. U tom slanom jezeru se ne možeš kupati, jer su u njemu vršene nuklearne probe ili nešto slično, a to se sve dešavalo u Kini.

Vidio sam i početak Žute rijeke, koja na tom mjestu nije žuta nego je zelena, i siva i brza i opasna. Dosta opasnija od Neretve i Drine zajedno.

Hrkljuš okusa

U hotelu na obali Žute rijeke spavao sam na jastuku koji je bio ispunjen rižinim zrnima. Hrana je bila skoro nejestiva: zapečena biljka slična bambusu, sve začinjeno nama stranim začinima. Hrkljuš okusa. Za neuke treba napomenuti da kineska hrana u Evropi nema nikakve veze sa hranom koja se jede u Kini, jer je ovdje prilagođavaju našem ukusu.

Nakon povratka iz Kine pitala me prijateljica u čemu je tajna mog dobrog fizičkog izgleda? Rekao sam da je tajna u tome što osim kivija, jabuka, posne riže i kolača od zelenog čaja, nisam ništa jeo 15 dana tokom boravka u Kini. Kada sam se dočepao đulbastije u avionu Turkish Airlinesa bila je to svetkovina za moja čula. Kina je super, ali to je druga planeta, izvan evropocentričnog shvatanja svijeta.

Boravke u Parizu pamtim po nespavanju, surfanju kroz noćni život. Po preskupim sendvičima i pivu u kafiću Bonaparte. Po toliko skučenim sobama Hotela Du Dragon, da sam patike i cipele morao redati u nizu uza zid, kako bih mogao "na kant" prolaziti pored kreveta. Oh, komforne i široke sobe njemačkih hotela.

Pariz je bio pun turista koji su kao krda afričkih gnuova rušili sve pred sobom. Doručak u hotelu je bio kroasan tvrd k'o givikt (gewicht) i loša kafa, a vlasnik i konobar je imao mrzovoljno lice u kojem se mrzovolja taložila kroz stoljeća arogancije jednog bijelog Evropljanina.

Pariz je kool ako želiš surfati kroz noć, ali kada se ujutro vraćaš kući moraš biti spreman na odiseju, jer trebaš imati sve te šifre za predvrata da bi došao do ulaznih vrata zgrade, i tri stotine metalnih i plastičnih kontaktnih ključeva.

Veliki evropski gradovi su postali turistički bordeli, u kojima se loš 'užitak' plaća vrlo masno. Teško da neki grad zaslužuje toliku količinu vaše patnje da biste onda navodno mogli nesmetano uživati. Jedino Venecija to zaslužuje, jer to je domovina svim ljudima koji vole vodu. Namjerno ne kažem more, jer more u Veneciji ima zelenu boju, a gdje si vidio da more može biti zeleno.

Može, jarane moj, jer Atlantik je zelen, baš u gradiću Saint-Nazaire, gdje se nalazi mornarička baza i bunkeri za njemačke podmornice, famozne "vučje čopore", koji su harali Atlantikom odlazeći sve do New Yorka, navodno ulazeći i u rijeku Hudson.

Bio sam i u New Yorku, tačnije u Brooklynu. Ni tu nisam spavao, ali od tempa kojim se dešavao naš dolazak Amtrak vozom na Penn Station, čitanja u prostoru koji se zove A Public Space, druženja i od uzbuđenja. U Americi sam shvatio da je teorija od 30 ili 40 posto tačna. To je teorija koja kaže da kada dođete do svojih psiho-fizičkih limita uvijek imate još 30-40 posto zaliha.

Amerika me naučila šta je ultraprofesionalizam u književnosti. Skontao sam da je to nivo posvećenosti kakav nama fali u Evropi ili barem ovom našem jadnom dijelu.
Kažem vam, prošao sam više od pola svijeta, a najveće iznenađenje u pozitivnom smislu (suprotno od stereotipa u koje nikad nisam ni vjerovao) doživio sam u manjim zemljama i jezicima. U Bugarskoj naprimjer, ili u Rumuniji, iako to nije nimalo mala zemlja ni jezik.

Bio sam u gradu Jašu/Jašiju, on je na karti izgledao kao da je blizu Odese. Htio sam ići tamo ali su me odgovorili jer je trebalo prelaziti dosta granica. Prvo kroz Moldaviju a onda do Ukrajine. Nisam vidio Odesu tada i sada samo zbog toga mogu žaliti, jer ko zna kada će opet biti moguće otići tamo a da je mirnodopski život na snazi.

Da se vratimo na početak mojih putovanja, a jedno od prvih je bio odlazak na sajam knjiga u Frankfurt. Sam sajam kao sajam; ogroman i nepregledan, ali više me uzbudila i dotakla moja čula ulica Kaiserstrasse. U njoj smo bili smješteni između javnih kuća, jeftinih barova i restorana. Te doživljaje sam opisao u priči Džepna odiseja u knjizi Pod pritiskom.

Da se ne ponavljam, red je navesti gdje se može pročitati o mom doživljaju čuvene frankfurtske ulice.

Ta divna Italija

Zaboravio sam Beč i Berlin, gradove u kojima mi nikad nije bilo loše. Ili ako bi mi bilo loše, to je bila ona neka prirodna lošina, koja, zapravo, nije nimalo štetna. Sve u Italiji mi je bilo dobro. Svaki gutljaj, zalogaj, svaki prizor i ljudi. Italija je obećana zemlja u kojoj taksisti imaju gestikulacije iz neorealističkih filmova. Ono kada dignu ruke u zrak kao da će se moliti ali onda tresu rukama i sipaju psovke.

I Berlin kao glavnih grad svih mojih putovanja. Grad u kojem se osjećam prirodno; kao stranac i kao domaćin istovremeno. U kojem shvatam i živim ideju kosmopolitizma i jednakosti među ljudima. Više volim biti sjeban u Berlinu nego oduševljen u nekoj drugoj blještavoj i bešćutnoj evropskoj metropoli.

Sav ovaj uvod sam napisao zbog jedne stvari: svako putovanje u zemlje takozvane sređene ili nesređene, uljuđene ili neuljuđene zemlje Evrope i Evropske unije mi iznova dokazuje kako bi mi sada živjeli da nije bilo ratova i krvavog raspada zajedničke države.

Sve smo mogli mi

Svako to putovanje je malo ogledalo u kojem mogu naslutiti svoj mirnodopski lik, koji ne mogu vidjeti u matičnoj zemlji. Taj mirnodopski lik: netaknut, čistog čela i bezbrižnog lica, on postoji samo u mojoj memoriji, kada ona, memorija, oživljava u stranim nesrušenim gradovima. U svakom tom gradu ja sam vidio 'deo slobode'. Naslutio sam kakvi smo mogli biti da nismo 'zaraženi' ratnim i postratnim životom. Ponekad mislim da je težina života u Sarajevu i Bosni nakon rata puno veća nego tokom samog rata.

Zato, i ne samo zato, volim putovanja u nesrušene, neozlijeđene i mirnodopske gradove Evrope, te gdje god nije bilo rata od Drugog svjetskog. To je čekiranje realnosti, ili bolje čekiranje budućnosti, koja se nije desila. Zato ljudi napuštaju ovu zemlju. Odlaze da traže ono svoje drugo lice, koje nije oprljeno vatrenim obručima gradovâ, niti opterećeno psihozom iščekivanja nove ratne apokalipse.

Tako sam se i ja vratio neki dan iz Antwerpena. Mogao bih vas fascinirati putopisnim čudesima koje sam tamo vidio, ali neću. Međutim, ugledao sam svoj lik u izlogu prodavnice dijamanata Riki Diamonds, u mutnoj rijeci Schelde koja se ulijeva u Sjeverno more, u starim zdanjima na kojima se uhvatila nostalgična patina civilnog života. Naveče, ulica u kojoj sam odsjeo, prepuna draguljarnica, kafića i restorana, gori od života.

Od nade i ljepote.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba