Dragan Bursać: Tramvaj koji je pregazio iluziju da možemo biti bolji ljudi

"Dok porodica oplakuje dijete, društvene mreže se pretvaraju u ring i digitalnu klanicu. Svako ima poruku. Svako ima stav. Svako ima krivca. Malo ko ima rješenje. To je najružniji i najtužniji refleks domaće politike: Bez trunke dostojanstva za Erdoana Morankića, lijepog kao slika i beskonačno taletonvanog koji više nije sa nama. Sram nas bilo!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Erdoan Morankić imao je 23 godine. Student Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Mladić iz Brčkog koji je došao u glavni grad učiti, crtati, živjeti, graditi budućnost. Mlad čovjek koji je volio, koji je bio voljen. Talenat za nešto neuhvatljivo i sveto… Došao je u grad u kojem su hiljade mladih prije njega tražile šansu i smisao, uvjereni da se divan i posvećen život ipak može izgraditi između brda, tramvajskih šina i svakodnevne gradske buke.

Trending

Dragan Bursać: Tramvaj koji je pregazio iluziju da možemo biti bolji ljudi

Tog dana se zatekao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Nije jurio cestom, nije prelazio autoput, nije radio ništa rizično niti kobno. Stajao je na tramvajskoj stanici kod Zemaljskog muzeja i čekao prevoz.

A znamo šta se desilo…

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U tom trenutku javni prevoz pretvorio se u smrtonosnu silu koja uzmima ljudske živote. Tramvaj je iskočio iz šina, probio zaštitnu ogradu i uletio među ljude koji su čekali gradski prijevoz. Sekunde su bile dovoljne da nestane jedan život, a da se drugi zauvijek promijeni. Sedamnaestogodišnja djevojka ostala je bez noge. Sarajevo je ostalo u šoku, bez sigurnosti svakodnevice. Tren kraći od treptaja oka.

Grad je tog dana izgubio iluziju da je čekanje tramvaja bezopasna i banalna radnja.

U Sarajevu se umire čekajući javni prevoz. Ta rečenica, nakon opsade i agresije ne bi smjela postojati. Nikada! Ali sada postoji. I zauvijek će ostati dio kolektivnog pamćenja ovog grada.

I zato je ovo mnogo više od saobraćajne nesreće. Ovo je sudar građana sa zahuktalim, odmetnutim sistemom.

Prije 2 dana

Tramvaji u Sarajevu: Nesreće se dešavale i ranije, Skenderija i Nedžarići u fokusu

Grad koji je stao - i država koja nije

Sarajevo je reagovalo instinktivno. Ljudi su izašli na ulice. Mladi su stajali na raskrsnicama i šutjeli. Ta tišina bila je glasnija od svih političkih govora zajedno. Transparenti nisu tražili ideologiju, niti lokalne političke bodove. Mladi su tražili odgovornost. Tražili su sigurnost. Tražili su minimum - da grad ne ubija svoje građane dok čekaju tramvaj. Naravno, ni to nije moglo proći bez lokalnih političkih analiza-lešinara koji su mlade ljude i sve Sarajlije na protestima upisivali u izmišljene stranačke teftere. Pa su tako svi oni koji su oplakivali Erdoana preko noći postali stranački botovi. Možete li zamisliti tu bezobzirnost i izostanak osnovne-ljudske empatije?

A protesti nisu bili politički performans. Bili su krik građanskog nepovjerenja.

Tišina mladih ljudi bila je kolektivna optužnica protiv sistema koji ih je trebao štititi. Ta tišina je bila dokaz da generacija koja je odrasla u ovom društvu više nema iluzija o institucijama koje bi trebale garantovati sigurnost.

I tu počinje politička priča. Jer je u nas sve, ama baš sve politička priča. Čak i smrt mladića.

Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk podnio je ostavku. U političkoj kulturi u kojoj se funkcije drže i kada se raspada sve oko njih, taj čin ima svoju težinu. Uk je rekao da mu je glas građana važniji od funkcije koju obnaša. Ta rečenica zvuči gotovo subverzivno u prostoru gdje se odgovornost izbjegava kao zaraza.

Ali ostavka koju treba pozdraviti nije odgovor. Ona je tek početak pitanja. Jer jedna ostavka ne može nositi težinu sistema koji je godinama građen na improvizaciji.

Nesreće ne dolaze ni same ni iznenada

Tramvaj ne iskače iz šina iznenada. Iskače nakon godina u kojima se održavanje odgađa. Nakon godina u kojima se infrastruktura troši, a ozbiljnih ulaganja ni na vidiku. Nakon godina u kojima sigurnost postaje budžetska stavka koja se pomjera za narednu godinu i tako u beskraj.

Pitanja:

Ko je nadzirao sigurnost tramvajskog saobraćaja?
Ko je kontrolisao stanje šina?
Ko je potpisivao izvještaje o održavanju?
Ko je donosio budžete u kojima sigurnost nije bila prva,a kako vidimo ni zadnja stavka?
Ko je godinama gledao sistem koji funkcioniše na guranje i improvizaciju?

Jer odgovornost je lanac. Kada pukne jedna karika, ne ruši se samo ona.

Ovo je sistemski kvar.

Gradovi ne postaju nesigurni preko noći. Oni polako klize u stanje u kojem se improvizacija pretvara u standard. U kojem se kvarovi popravljaju privremeno, a problemi odgađaju dok ne postanu tragedije. Drži vodu, dok majstori odu-ili dok neko ne strada! A na žalost, stradalo je dijete, mlad čovjek.

Ova tragedija, da se razumijemo, nije nastala ovog petka. Ona se gradila godinama.

Vozač kao (još jedno) lice tragedije

Javnost je vrlo brzo dobila lice tragedije: vozač tramvaja Adnan Kasapović je priveden. Tužilaštvo govori o "ljudskom faktoru". Vozač tvrdi da je riječ o tehničkoj neispravnosti. Sud odbija pritvor i pušta ga na slobodu. Kolege ga dočekuju aplauzom ispred suda.

Dva narativa. Jedna tragedija. Nula konačnih odgovora.

Ako je vozač kriv – pravda mora biti neumoljiva. Ako nije – njegovo privođenje postaje klasično prebacivanje odgovornosti sa sistema na pojedinca, ne bi li se zadovoljila javnost.

Jer sistem uvijek traži lice krivice. Jer lice smiruje javnost. A sva je poenta da sistem rijetko prihvata sebe kao uzrok.

To je stara priča: pojedinac je brz i kriv, a sistem je spor i "nevin". Što reče Čerčil onomad, ako hoćeš da se nešto ne riješi, formiraj komisiju. Pa čitatelju dragi, obrati pažnju hoće li biti kakve komsije, a siguran sam da hoće.

I dok se tako javnost bavi jednim čovjekom, pravi uzroci ostaju skriveni u slojevima birokratije, budžeta i političkih odluka.

Političko tržište tragedije

A onda počinje ono najružnije. Lešinarenje.

Saopštenja stižu brzinom svjetlosti. Opozicija traži ostavke ministra saobraćaja Adnana Štete i premijera Federacije Nermina Nikšića. Nikšić uzvraća govorima o političkim napadima i spinovima. Stranačke kolege hvale moralni čin Nikada Uka za koji će se ispostaviti da je nastao po dikretivi stranačke šefice Sabine Ćudić. Protivnici traže lančane ostavke.

Glasovi koji su pogodili suštinu

Spisateljica Kristina Ljevak napisala je ono što pogađa srž: djeca na protestima nisu instrument. Oni imaju sluđene roditelje koje je sistem pregazio i vršnjake koje isti taj sistem nastavlja ubijati. Slika oca koji trogodišnjoj kćerki objašnjava šta se desilo govori više o društvu nego svi politički govori zajedno.

Roditelji u Sarajevu više ne mogu djeci obećati sigurnost.

Sabina Ćudić govorila je o hrabrosti mladih koji protestuju protiv njene vlastite vlade. To je rijetka slika političke zrelosti. Skidam joj kapu! Ali i priznanje da je sistem zakazao.

Riječi postoje. Djela tek trebaju doći. Hoće li?

Kriza povjerenja

Protesti mladih razotkrili su nešto mnogo dublje od jedne nesreće: generacija koja je odrasla u ovom sistemu više mu ne vjeruje. I ne da mu ne vjeruje, nego zazire od njega.

To je ključ ove tragedije.

Ljudi više ne vjeruju da institucije mogu spriječiti katastrofu. A svi mi reagujemo (ako i to) tek nakon što se ona dogodi.

To je definicija sistemskog neuspjeha.

Nepovjerenje je najopasnija društvena epidemija. Kada građani prestanu vjerovati institucijama, društvo ulazi u zonu trajne nesigurnosti.

I upravo to se dogodilo.

Sarajevo i kultura zaborava

Sarajevo je već gledalo snijeg koji paralizira grad. Poplave koje odnose živote. Saobraćaj koji ubija. Svaki put ista matrica. Najopasnija stvar u ovoj priči je nemogućnost da se bilo šta suštinski promijeni.

Jer sigurnost nije politički slogan. Sigurnost je osnovna funkcija države. Za to je imamo i finansiramo!

Grad koji ne može zaštititi građane dok čekaju tramvaj suočava se sa fundamentalnim pitanjem vlastite funkcije.

Šta znači stvarna odgovornost

Stvarna odgovornost nije (samo) ostavka mada je to za naše uslove čudo jedno. Stvarna odgovornost je reforma.

Revizija javnog prevoza.
Revizija infrastrukture.
Revizija sistema nadzora.
Investicije u sigurnost.
Smjene uprave ili bolje kazano uprava u množini.
Transparentna istraga.

I na koncu ODGOVORNOST!

Bez toga, sve ostaje simbolika.

Ostavke bez reformi pretvaraju tragediju u ritual. A ritual ne spašava živote.

Etika nakon tragedije

Najvažnije pitanje nije političko nego moralno: kako društvo reaguje na smrt mladog čovjeka

Dostojanstveno – ili oportunistički?

Po reakcijama se vidi karakter sistema ali i karatkter svih nas. A reakcije su otkrile puno.

Previše politike. Premalo odgovora. Još manje dostojanstva.

Grad koji duguje sigurnost

Grad duguje odgovore porodici Erdoana Morankića. Duguje ih djevojci koja se bori za život. Duguje ih svakom čovjeku koji sutra stane na tramvajsku stanicu.

Jedna ostavka nije kraj priče. Ona je priznanje da priča tek počinje. Tako bi trebalo biti.

Pitanje je jednostavno i brutalno:

Hoćemo li svi mi naučiti lekciju – ili ćemo čekati sljedeću tragediju?

Jer svako društvo na kraju mora odlučiti šta mu je važnije: iluzija sigurnosti ili stvarna sigurnost građana.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba