Bursać: Pokušaj hapšenja Dodika bit će podmuklo predstavljen kao napad na kršćansku manjinu u BiH!

"Svaki pokušaj hapšenja Dodika ili čak i procesuiranja bit će trenutno predstavljeni Vašingtonu kao pokušaj ugrožavanja kršćansko-hrišćanske manjine. Dodik je za to pripremio teren u USA. Jel’ vam sad jasno do čega je dovela ova nesretna vlast kad ga prije pola godine nije uhapsila, a morala je?"

Pobjeda SNSD-ovog kandidata Siniše Karana na ponovljenim izborima u entitetu Republika Srpska nije samo lokalna politička epizoda. To je potvrda jedne metode vladanja Milorada Dodika. Potvrda jedne škole totalitarizma. Jednog priručnika za autokrate u malim državama koji se može sažeti u jednu jedinu lekciju: jedna fotografija vrijedi više od svih programa, institucija i zakona zajedno. A video još više!

Na prošlim izborima, sjetite se, Milorad Dodik je uzeo glasove fotografijom sa Vladimirom Putinom. Ovoga puta potvrdio je pobjedu svog pulena Siniše Karana slikama sa ljudima iz Trumpovog političkog orbitiranja.

Trending

Dokle će Dodik nekažnjeno negirati genocid? "Dosadašnja praksa bh. pravosuđa je poražavajuća"

Neke stvari Dodik jednostavno razumije

A narod, kako to već biva u RS, voli tirane i autokrate. Na vlasti, na svojim leđima ili u inistranstvu. Voli vođe koji izgledaju moćno, čak i kad su moć posudili za jednu fotografiju i nekoliko minuta rukovanja. Nebitno da li se prezivaju Trump, Putin ili Dodik.

To je lekcija koju sam Dodik razumije savršeno. I koju Trojka, uprkos svim savjetnicima, briefingima i sastancima, ne razumije nikako.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer Dodik ne vodi politiku. Dodik vodi politički narativ. Jako akuratno i intuitivno.

A politički narativ je danas jedina prava valuta moći.

U tom narativu institucije Bosne i Hercegovine postoje samo kao scenografija i jeftina kulisa. Tu su da posluže kao stejdž za demonstraciju nemoći. Kao prazna pozornica na kojoj Dodik svakih nekoliko mjeseci izvede novu predstavu u kojoj ismijava državu koja bi ga trebala procesuirati. Jer Dodik se bavi politikom, a svi ostali Dodikom.

Njegov posljednji nastup bio je upravo to – demonstracija potpune kontrole nad političkim teatrom. Govor koji nije bio namijenjen domaćoj javnosti. Niti opoziciji. Niti čak ni vlastitim biračima.

Prije 3 dana

Dragan Bursać: Dodik sa američkim ministrom, Bećirović sa Ramom Isakom!

Bitka za narativ

Bio je namijenjen Washingtonu.

Jer Dodik više ne vodi bitku za entitet RS. On vodi bitku za percepciju te Republike Srpske u očima američke desnice.

I tu dolazimo do suštine.

Bivši savjetnik Joea Bidena i nekadašnji zvaničnik Bijele kuće Elvir Klempić je to ogolio do kosti: Dodik pokušava uvjeriti dio američke administracije da je problem u Bosni i Hercegovini – vjerski. Da su kršćani ugroženi. Da je BiH ekskluzivno muslimanska država. Da je Republika Srpska brana liberalnom i NATO poretku.

Ako taj narativ makar u mikroprocentima zaživi, posljedice su razorne.

Ne zato što će SAD priznati nezavisnost RS-a. To je prejednostavna i pogrešna projekcija.

Problem je mnogo suptilniji i mnogo opasniji.

Radi se o vremenu. Toleranciji. Slabljenju odlučnosti. O sporijim reakcijama. O relativizaciji destrukcije.

Drugim riječima: o političkom kisiku koji Dodiku omogućava da nastavi rušiti državu bez ozbiljnih posljedica.

I tu dolazimo do ključne tragedije ove zemlje: strateške asimetrije.

Dodik savršeno razumije kako se Washington promijenio. Sarajevo se Washingtonu i dalje obraća kao da je 1996. godina ili u najboljem slučaju 2006.

Današnji Washington je, kako reče Klempić, ideološki podijeljen, umoran od međunarodnih angažmana i otvoren prema civilizacijskim narativima. Premorežen post Woke kulturom i MAGA silom. To je prostor u kojem Dodik pliva kao riba u vodi.

On ne traži podršku SAD-a.

On traži nešto mnogo pametnije: odsustvo odlučnosti SAD-a.

To je razlika između političkog amaterizma i političkog cinizma.

I Dodik je majstor cinizma.

Vrijeme kao najvažniji resurs

Zato su fotografije sa Trumpovim ljudima bile važnije od bilo kakvih diplomatskih sastanaka zvaničnog Sarajeva. Zato je pobjeda Karana više od izborne pobjede. Ona je potvrda strategije koja traje godinama.

Strategije kupovine vremena.

Jer vrijeme je Dodikov najvažniji resurs.

Svaki mjesec bez sankcija je Dodikova pobjeda. Svaka sedmica bez hapšenja je uspjeh. Svaki dan bez ozbiljne reakcije institucija je politički kapital.

A Trojka mu taj kapital uredno isporučuje. Iz sata u sat svojim budalaštinama, iz daba u dan svojim neradom.

Neke stvari su završene

Jer postoji jedna fundamentalna činjenica koju vlast u Sarajevu uporno odbija izgovoriti naglas:

Svaki pokušaj hapšenja Milorada Dodika – ili čak ozbiljnog procesuiranja – bit će momentalno predstavljen Washingtonu kao progon kršćanske manjine.

To je narativ koji je već spreman. Spakovan. Testiran. Stavljen u pogon.

U trenutku kada bi se pojavila policijska akcija, do koje neće doći, Dodik bi istog dana postao "hrišćanska žrtva." Ne političar pod istragom, nego simbol "progona manjine". Ne optuženi, nego branitelj civilizacije. On je već sebi pripremio taj politički narativ, a vi se vratite gore oa pričitajte koliko je narativ važan.

Priča bi bila jednostavna i brutalno efikasna: muslimanska država progoni usamljenog kršćanskog lidera.

I to je okvir u kojem se Trojka sada nalazi.

Okvir koji je sama pomogla izgraditi – nečinjenjem.

Svi brodovi koji su isplovili

Jer prije pola godine postojala je politička energija, međunarodna pažnja, pravni okvir-što je najpreče i momentum za odlučnu akciju. Postojala je prilika da se Dodik tretira kao ono što jeste: političar koji ruši ustavni poredak. I da se HAPSI po zakonu države Bosne i Hercegovine.

Ta prilika je propuštena.

I svaka propuštena prilika u politici se pretvara u problem.

Danas taj problem ima oblik međunarodnog narativa.

I Dodik ga koristi savršeno.

Dok vlast u Sarajevu piše saopštenja, Dodik gradi mit o sebi. 

Dok Trojka govori o evropskom putu, Dodik govori o civilizacijskom sukobu.

Dok se u Sarajevu vjeruje u institucije, Dodik vjeruje u emocije, reakcije i narative i još narativa.

A emocije uvijek pobjeđuju.

Posebno u politici.

Zato je njegova strategija brutalno jednostavna: pretvoriti svako pravno pitanje u identitetsko pitanje. Pretvoriti svaku optužnicu u religijski sukob. Pretvoriti svaku policijsku akciju u civilizacijsku bitku.

I kada se to jednom postavi kao okvir – igra je završena.

Jer tada više nema pravde. Postoji samo percepcija.

A percepcija je Dodikov teren.

Poruke za blisku budućnost

Zato pobjeda Siniše Karana kao Dodikovog piona nije izborni rezultat. To je politička poruka: strategija funkcioniše.

Fotografije funkcionišu. Narativi funkcionišu. Nečinjenje institucija funkcioniše.

I najvažnije: vrijeme radi za Dodika.

Jer svaki novi dan bez reakcije čini njegovu eventualnu reakciju sve težom, sve rizičnijom i sve politički skupljom. A već sada je teren za reakciju državne vlasti toliko sužen da se svodi samo na reakciju-joj vid’ mu glave. I ništa više!

To je spirala koja se sama hrani.

I iz koje je sve teže izaći.

Na kraju ostaje samo jedno pitanje: da li će iko u Sarajevu shvatiti da se političke bitke više ne vode samo zakonima i institucijama i poimanjem svijeta od prije tri decenije, nego narativima i percepcijama?

Jer Dodik to razumije već godinama.

I zato se fotografiše. I sa Putinom i sa Trumpom. 

I zato pobjeđuje.

I zato se smije državi koja ga pokušava sustići.

Ali uvijek sva bezmuda – nekoliko koraka prekasno.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba