Ahmed Burić

Ahmed Burić

Ko svira Kurtzu?

26. 12. 2018. u 15:14:00

Shares: 139

Pa kaže da se gradovi u regiji takmiče ko će dovesti “jaču” zvijezdu za Novu godinu.

Ovako vam stvari stoje: u Dubrovniku, recimo, će za ulično slavlje potrošiti više od 80.000 eura, a na koncertima prije, tokom i poslije Nove godine će nastupiti Prljavo kazalište, Soul Fingers, Hladno pivo, Željko Bebek, a za najluđu noć još i Toni Cetinski i Hladno pivo.

Za svakog ponešto, a za mene ništa, što bi se reklo.

Doduše, zanimljivo zvuči što će za 1. januar nastupiti Dubrovački simfonijski orkestar sa američkim dirigentom Marcom Tardueom. To je, nešto po ugledu na tradicionalni Bečki novogodišnji koncert, koji je na spisku tradicionalnih činjenica pri samom vrhu – uz sarmu i rusku salatu. A kad već lopta pada na volej, šteta ga je ne uhvatiti. Iako je mrtvi zicer.

Pa kaže ”šta radi bečka filharmonija kad premijer sjedi u publici?” Odgovor je, naravno, svira Kurtzu.

Sva ta priča o evropskim integracijama, uniji i dobrobiti evropske porodice nekako padne u vodu kad čovjek više od tri minuta mora slušati, recimo , Božu Ljubića. Za kojeg se nikako ne može reći da je bez političkog talenta.

Zastupnik u više mandata, pravi proizvod danšnjeg vremena, liječnik za kojeg se čini da se politički pozicionirao i da je nedodirljiv, inače širi demagogiju po kojoj su HDZ-ovi (“obični” i “devedesetka”) apsolutno jedini put kojim Bošnjaci trebaju u Evropu. To, osim što je ista disciplina kojom se bečka filharmonija bavi kad svira svom premijeru, dakle “sviranje Kurtzu”, je podlost na koju sva sreća, Bruxelles nije naletio.

Ova zemlja u integracijama ima smisla samo ukoliko njena politika nije nacionalistička. Drugim riječima, ne možeš se izdavati za progresivnog, a na terenu djelovati regresivno. Problem Hrvata u BiH nije “komšićiluk” (a nije ni duhovito), nego pozicija u koju su se doveli ostavivši Sarajevo dominantno bošnjačkoj većini.

Negdje odmah iza rata, bilo je dogovoreno da se u javnim institucijama, uglavnom na Kantonalnom i Federalnom nivou na mjesta direktora i ostalih rukovodećih kadrova, u Sarajevu zaposli oko 700 Hrvata. Stvar je išla više nego teško jer “neće niko da dođe iz Hercegovine”, kako reče moj stari drug, inače, Hrvat od glave do pete. I za razliku od Bože Ljubića, u socijalizmu proskribiran zbog toga.

Dakle, osim što je zaista skandal što Kantonalna vlada formirana u Sarajevu nema nijednog Hrvata, to je malo ili malo više posljedica činjenice da su bože ljubići početkom devedesetih ostavili katedre i mjesta primarijusa, i išli se probijati tako što će vladati Zapadnim Mostarom.

Na kraju im je to i uspjelo, ali pod koju cijenu? Previsoku: skoro prepolovljen broj Hrvata iz 1991., govori sve o tome.

Ukratko, da je HDZ zaista put u Evropu, ne bi ljudi od njih bježali glavom bez obzira, s hrvatskom putovnicom u džepu. Tako da ako je Božo Ljubić emancipatorski put za Evropu – hvala, ali fakat ne treba. On je u zadnjih dvadeset i pet godina zaista mogao pokazati ko je i šta je. Dvadeset pet crnih godina koje su pojeli ljubići. I usput za velike novce svirali. Znate već kome.

I kad smo kod svirke, valja nastaviti s cijenama programa: za onih drubrovačkih 80.000 ljudi će još čuti i Klapu Rišpet, što može biti prvorazredan događaj. Malo šta može biti lijepo kao slušanje ljudskog pjevanja kamenim mediteranskim kalama.

I sve to skupa, rekosmo, za manje od onoga što će kolega sa liste istaknutih samostalnih umjetnika, Hari mata Hari, zaraditi za novogodišnju noć u Sarajevu. Kako god da čovjek arbitrira o tom angažmanu ispašće krivo shvaćen, ali evo: ako se status ‘prave raje’ i ‘sarajevski duh’ mjere time “da li si, jarane, za Harijev koncert ili protiv njega” – hvala i na tom duhu. I na toj raji.

Jer, u Splitu, recimo, nisu htjeli potrošiti ni dubrovačkih 80.000 eura, nego su za Jasmina Stavrosa i Magazin odlučili izbrojati oko 60.000 eura. To su neke razumne tarife u svijetu takvog sleazy popa. Pošteno, reklo se, a još poštenije u recimo Rijeci, gdje sviraju legendarni Gustafi ili u Puli , gdje će na glavni stage hip-hop zvijezda u ekspanziji Vojko V. Što se visine honorara tiče, ispada da legendarni Zdravko Čolić još uvijek stoji najviše : istina, nije objavljena tačna cijena, ali to je oko tih 100.000 eura, koje će se potrošiti u Sarajevu.

U Poreču gdje legendarni Čola pjeva, očekuju 10.000 na trgu. U Beogradu, recimo, piše ljubljanski Dnevnik, sviraju Bajaga i instruktori, za koje se računa da sviraju za oko 50.000 eura. A u Budvi, koja važi za pjevački Eldorado, najatraktivnija destinacija za praznovanje u regiji, 30.12. pjevaju Halid Bešlić i Marija Šerifović. 

Svi imamo pravo na veselje za vrijeme praznika, ali nakon svakih prazika javlja se isti osjećaj: zašto u ovaj tužni svijeta ne dovedu nekoga ko bi bio atraktivan mlađoj populaciji?

A, oprostite, ima i to: izvjesni Saša Kovačević za kojeg – iako legitiman ljubitelj bizarnosti – doista nikad nisam čuo napunio je Zetru. E, aferim: u Sarajevu su doista pobijedili najgori koncepti sa sve tri strane: srpski turbofolk, bošnjačka lijenost i hrvatska prijetvornost.

Zbog tih triju stvari, što bi se reklo, ni muzika ne može biti puno bolja. Od sviranja, znate već čemu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.