Ono nešto i ovo ništa

Nakon predstave u Vijećnici upriličene za 75 godina ZAVNOBiH-a, odrađene skoro bez greške, sa dva blistava momenta - ali o tome na kraju - na početku valja nešto reći: da se u prošlu nedjelju uveče bilo lijepo podsjetiti kako ovdje još uvijek žive ljudi koji mogu i znaju napraviti nešto što ozari čovjeka. I podsjeti ga na kako smo nekad znali i umjeli, i kako je samo malo potrebno da se opet prisjetimo kako u našoj bližoj okolini (još uvijek, a ne zna se dokle) žive pametni, dobri i talentirani ljudi.

To “malo” je u ovom slučaju – puno. Oko sedamdeset izvođača je učestvovalo u tom neo- tech socijalističko – futurističkom performanceu, čiji je idejni koncept djelo Dine Mustafića, a muzički Ivice Šarića. Glumci koji govore citate vijećnika ZAVNOBiH-a, fotografije i video materijal, operski pjevači , hor, gudački kvartet i big band, sve u nekoj harmoniji koja podsjeća na neke Zvjezdane staze. U Vijećnici koja je za tu priliku poprimila izgled nekog soc-fi- Enterprisea. I svi mi tamo, kao nekakva kosmička bića iz legendarne serije, ukrcani, kako brodom idemo ko zna gdje.

U svijetlu budućnost, vjerovatno ne, jer ovdje kad se putuje, putuje se u prošlost.

Barem kad je zadnjih dvadeset i pet godina u pitanju.

A i puno prije toga.

S te strane se, htjeli – ne htjeli i nameće, možda retoričko i artificijelno, ali svakako zanimljivo pitanje: “je li danas moguć neki oblik ZAVNOBiH-a, i kako bi to sve skupa izgledalo?” Odgovor je, vjerovatno, negativan.

Kad čovjek samo pogleda kuću u kojoj je to legendarno zasjedanje održano, odmah mu bude jasno šta domaćini, a i oni koji bi u tome mogli pomoći misle o tome. Ima li u ovoj zemlji 241 čovjek (od toga 173 s pravom glasa, koliko ih je bilo u Mrkonjić - Gradu), koji bi riskirao svoj život, i pješke ili na konju otišli i po nekoliko stotina kilometara samo zbog toga da se solidariše sa nekom univerzalnom idejom? I da vođen idealima zbaci zločinačku vlast? Jednostavnije rečeno, znate li više od stopedeset ljudi kojima bi se moglo vjerovati da, kad bi im se moglo, ne bi radili isto ono što rade oni koji su sada na vlasti!? Da budem iskren, ja ne znam.

I tu negdje treba i prestati ta priča. Historija, makar bila i najsvjetlija, samo je mnemonička slika (ne)razumijevanja prošlosti. Ipak, o tome da je socijalistički period koji je živjela Bosna i Hercegovina, emancipatorski i kvalitativno bio daleko bolji od recimo Kraljevine Jugoslavije, koji je tom period prethodio, nema sumnje. Sama činjenica da je prije Drugog svjetskog rata, u nekim ruralnim dijelovima statistički bilo pismeno oko 3 posto žena iz muslimanskog naroda govori puno toga.

I zato su blesavi pokušaji minimiziranja uloge Josipa Broza Tita i socijalističke Jugoslavije u stvaranju Bosne i Hercegovine. Bez njih - nje ne bi bilo.        

Naš je problem što nam je sadašnjost uništena, pa se svako malo referiramo na prošlost. I u tome nam, bezmalo sve ide na ruku: skoro sve lijepo što smo doživjeli bilo je onda, a to onda najčešće je bilo – prije rata. A veliki broj današnjih generacija se ne sjeća onoga prije rata.

Jedan od najvećih problema ovoga društva je što su mu se – baš kao u mitu – pomiješali vrijeme i prostor.  Niko zahvaćen tim virusom više se ne zna odnositi prema tim kategorijama jer su one postale jedno – ovo poslije rata. Gdje zamjenice srednjega roda ovo, odnosno to i ono ostaju trajnom kategorijom. I zamjenjuju pravo nazivanje stvari imenicama., glagolima, pridjevima. Preskupo ništa, je recimo pokušaj objektiviziranja stanja u kojem živimo.

I zato se u određenim situacijama ne treba osvrtati na osvjedočene gluposti, ili hinjavosti. Što, u krajnjoj, varijanti zna biti isto. Ali se razlikuje prema prirodi onoga ko šalje poruku. Znam jedno: na toj se proslavi, niti ikada prije, niti ću se poslije osjećati kao bošnjačka ili bosanska elita koja “prisvajanjem proslave ZAVNOBiH-a zadaje udarac konstitutivnosti jednog naroda.” Osjećao sam se kao čovjek, sretan što čujem i vidim da postoji ono malo onog nečega što bi eventualno moglo koristiti kao eventualno vezivo tkivo BiH. Ako taj materijal još uopće može postojati. Ako ne – onda ništa.

Jer, osim što su svježa sjećanja na to kako svaki put uz kamenovanje prođe povorka s antifašističkim parolama tamo gdje su većina konstitutivni, valja znati da ZAVNOBiH i konstitutivnost, naprosto, nisu kompatibilni. Drugim riječima, kad smo već kod zamjenica to što nam je ukinulo ZAVNOBiH, ono nam je nametnulo i konstitutivnost.

Ali, neka. Ne pada mi na pamet da sudim. Nego bilježim. Jer, sve će ovo jednom proći. Kao i 1. zasjedanje ZAVNOBiHa, kao i Star Trek, kao i preskupo ništa.

Samo, izgleda, neće potreba nekih ljudi da zagorčavaju ionako zagorčane živote. Takvih, izgleda, nikada neće faliti.

I zato je najbolje da oni ostanu zamjenice.  

Da ne ostanem dužan. Dva veličanstvena detalja s te proslave bila su Bella Ciao, koju je u svom aranžmanu zajedno s Ivanom Đurić, Jusufom Brkićem i Azmirom Halilovićem otpjevao Damir Imamović.

Drugi je tačka koji je izveo elektronski duo Basheskia & Edward EQ, uz video - mix Edite Gazibara. I dok su svi koji su, valjda, trebali čuli prvi, za drugi detalj baš nisam siguran da ga je prepoznalo previše ljudi.

Ali, opet neka. To je “ono nešto.” Zbog čega vrijedi misliti da duše onih koji žive ovo preskupo ništa nemaju cijenu.

Ono nešto.