Ahmed Burić

Ahmed Burić

Sarajevo spava

12. 12. 2018. u 08:31:00

Shares: 300

Ovako, ili nekako ovako izgleda grad u koji vozom ili autobusom dođete u nedjelju uveče, na prvi snijeg, i negdje na početku Adventa, došašća, kako se to kaže “ na našem.” Advent u Zagrebu je, inače, jedno od omiljenih sarajevskih vikend putovanja u decembru: istina, mene je sada prvi put zapalo, jer išao sam drugim poslom, promovirati knjigu kolege i prijatelja Nenada Rizvanovića Valceri iz Translajtanije, jednu čudesnu i po svemu nesvakidašnju knjigu poezije.

Po okićenim zagrebačkim ulicama na kojima se prodaju razne dječje radosti, đinđuve, gastronomski eksperimenti i stara dobra alkoholna klasika susreo sam nešto naših sugrađana, a najprijatnije me je iznenadio ‘zemljak’ u pothodniku, biće neki građevinac – bauštelci najbolje pjevaju narodnjake – koji je sa dvolitrom pive, potpuno odudarajući od glamuroznog okruženja, u ‘donjoj’ trenerci, zajecao Prolaznicu bez imena, od Jane: “Da li živim il’ umirem/on ne mari/jedina mu želja bila da me prevari/U mom srcu on ostaće tajna skrivena/ ja za njega prolaznica bez imena. Woba. Owa! Gadno je kad muško, a najvjerovatnije Bošnjak, tu u glavnom gradu svih Hrvata, pjeva (srpsku) žensku tugu. Još u adventske dane. Ko kaže da nema suživota? ‘Ta će Kolinda!

Sarajevo spava. Na stranu depra što, zasigurno, u ta doba nema glavnog evropskog grada u kojem pri pogledu na glavnu željezničku stanicu i najvišu poslovnu zgradu u okruženju, nećete naići ni na jedno ljudsko biće. Osim, možda, pokojeg migranta koji tumara okolo pokušavajući se dočepati Krajine i granice s Hrvatskom. Još je Andrić pisao o tome da ide zima, sirotinjski dušmanin, a sarajevske zime, znaju biti baš teške i zlopogledne. Pogotovo kad u njima počnu stizati loše vijesti, u kojima svako tri dana nestane nekoga ko je gradu, ili tebi lično, ili oboje – nešto značio. Možda sam zato, malo, i pobjegao. U posljednjih sedam dana otišli su Krešimir Vlašić – Keco i Momo Ćerić, dvojica ljudi kojima biti Sarajlija, nije bilo (tek) mjesto rođenja, nego životni credo. Ono što su živjeli.

Lale i Keco: more than Blues Brothers - undefined

Foto: Privatni album: Lale i Keco: more than Blues Brothers

Krešimir Keco Vlašić bio je muzičar. Među tom, valjda, najboljom grupom na ovoj jadnoj planeti, vlada jedna vrsta poštovanja mita da su najplemenitiji – trubači. Keco je bio trubač, a ta plemenitost je izvirala iz svakog njegovog gesta. Pamtim ga od djetinjstva. Bio je faca u Jazz i Revijskim orkestrima RTVSA, i svirao sve i svašta, od dječijih emisija do Evrovizije. Izgledao je kao da si ga sad izvukao iz nekog Count Basievog ili orkestra Maynarda Fergusona, naizgled snen, ali sa sjajem u očima koji pokazuje spremnost da se neka super fraza sprži kad god treba. Taj sjaj nije prestao ni u poznim godinama, pri susretima obično bismo prelazili ulicu da pozdravimo jedan drugog. Kad bi me ugledao, obično bi rekao – “čuvaj te zlatne ruke” – i onda bismo izmijenili nešto riječi. U paru sa saksofonistom Andrejem Stefanovićem – Laletom, izgledali su kao Alan Rubin i Lou Marini iz Blues Brothersa i nekako mi je baš žao što to neko nije skontao, i zajedno s trombonistom, (u Brothersima je to bio Tom Malone) složio neki funky soul da sve pršti. Eto, barem, Elvisov i moj drug Marin Gradac i Big Band imaju mogući zadatak. Spavaj dragi Keco, sa svim svojim notama i partiturama, neka je mir tvojoj plemenitoj duši.

Momo Ćerić - undefined

Foto: Privatni album: Momo Ćerić

Momo Ćerić je bio advokat. U najboljem značenju te riječi, jer nekada je taj posao uz znanje, podrazumijevao gospodstvo, odgovornost, nešto pedagoškog rada i nešto boemije. Nisu to bili ljudi bez lica u skupim odijelima koji sklapaju nagodbe o oslobađanju kriminalaca, nego živopisni ljudi s kojima se u beskraj moglo razgovarati o svemu, a Momina blagost i pamet, i gorostasna figura ispunili bi svaku prostoriju u kojoj bi se našao, a njegov smisao za humor je obarao s nogu. Takvu energiju dijeljenja moglo je dati samo ono Sarajevo za kojim prečesto žalimo – vjerovatno ne zato što je ono bilo najbolje od svega što smo znali – nego zato što smo bili mlađi, ljepši, poletniji. Imao je nešto Hemingwayevsko, sa sjedinama u glavi uvijek umotanim u bjelinu duhanskog dima, glasnim smijehom je širio dobrotu i pristojnost, te dvije, u ovom vremenu zaboravljene kategorije. Zaspao je i Momo, u kasnu jesen. I s njim je otišao jedan veliki dio dobrog, dragog i plemenitog Sarajeva.

U putu sam čitao. Pisca koji je ponajbolje opisivao tu tugu jednog prošlog i zaboravljenog svijeta, Josepha Rotha, u divnom prijevodu Drinke Gojković, i izdanju beogradskog Arhipelaga. On, anđeo jednog nestalog svijeta, genije koji je umro u bijedi i zaboravu, u jednom trenutku bilježi: “Svi smo se navikli na ono nenaviknuto. (…) Počeli smo čak da volimo svoj jad, onako kako se vole verni prijatelji. (…) Ogromno zlo brzo guta malu nesreću, peh takoreći. (…) Otprilike tako će ljudi jednoga dana živeti pre strašnog suda, sisajući med iz otrovnih cvetova, hvaleći kao životodavno ono sunce što se gasi, ljubeći kao majku plodnosti onu sve usahliju zemlju.”

Zaista, šta će biti s nama? Sarajevo spava, i možda je ovaj mali zamajac stigao kao rezultat posljednjih izbora šansa da se, barem na trenutak, probudi i da opet krene ispunjavati svoje dane najbolje što se može. Ko će, ako taj trenutak buđenja uopće dođe, biti spreman da ga dočeka, ako već mi, skoro u dnevnom tempu, sahranjujemo najbolje od prošlih generacija. Šta je i kad će doći Sarajevo budućnosti.

Sarajevo spava. Tako glasi ime pjesme jednog benda koji je ugasnuo prije nego što je imao što reći, ali je iz njega nastalo puno toga dobrog.

Nada da će se ta snaga za buđenje naći, jedan je od rijetkih žaraka u pomrčini sada već skoro ugasle vatre. Vatre u kojoj su gorjele naše mladosti i snovi. I zato želja za buđenjem Sarajeva nije neka tlapnja o nemogućem, iskopavanje nekog tijela iz zemlje, ili puka žal za mladošću, rakijski dert u akšamu još jedne godine koja izmiče.

To je više želja za promjenom atmosfere.
Za jasnošću pogleda. Za čitkošću misli. Za čistijim zrakom.
Za jutrom u kojem buđenje neće biti zatamnjeno sjenkama.

Dok Sarajevo spava. 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.