Zvonimir Nikolić: Nestvarno večer u gradu tuge i smrti

Piše: Zvonimir Nikolić

- Pa ne znam sam, možda da uniformu obučem, nemam baš neki veliki izbor.
- Kakva bolan uniforma? Ideš u Pozorište! Donio sam vam karte za prvi red!
- Pa dragi tata, znaš i sam da ove jedne te iste farmerke nosim tri godine. Sve je ostalo tamo preko Miljacke. Šta da obučem?
- Ne znam, snađi se. Vidi može li ti koje moje odijelo? Nećeš vala Terezu ići gledati i slušati u tim drpavim farmerkama.
- Pa hajde vidjeću sa nekim od raje da posudim od nekoga šta. Znaš da mi tvoje ništa ne može.
- Može bolan ona bijela košulja što sam je pred rat kupio, znaš da sam i ja smršao a bila mi je malo povelika.
- Eh košulja, to je isto kao da imam trzalicu a fali mi samo gitara da budem muzičar?
- 'ajde bolan ne kukaj nego snađi se nekako. Prekosutra je koncert. Mi idemo na onaj prvi u šest sati a vas dvoje fino pod ruku, pa u Pozorište u osam. Taman se vratite do policijskog sata.

I snašao sam se. Sutradan sam od druga iz jedinice posudio crne štofane hlače ispeglane još 1992. godine zadnji put, drugi jaran mi je donio sivi sako koji se baš lijepo slagao uz te crne hlače a od komšije sam posudio crne cipele, doduše jedan broj veće od mog. Ali kao što kažu, niti jedne cipele nisu puno velike ako obučeš debele čarape. Falila je još samo kravata. Sve tatine su bile one što smo ih mi zvali „plućno krilo“ a ja sam tražio neku užu, malo moderniju. I našla se nekako i ta kravata.

Taj dan je i supruga posudila neki kostim od komšinice i kaput od drugarice i nas dvoje smo kako otac reče, ruku pod ruku, krenuli prema Narodnom pozorištu kao da je najveći mir na svijetu. A bila je to zima ratne 1995. godine. Pretrčavati raskrsnice u štiklama i uglancanim špicastim cipelama, pa nakon toga ući u Narodno pozorište puno dotjeranih ljudi i našminkanih žena sa lijepim frizurama je bilo nekako nadrealno.

Zauzeli smo svoja mjesta u prvom redu i slušali Terezu koja je zajedno sa Hrvojem koji je pratio na gitari, prošla kroz tunel da bi pjevala nama ove večeri. Izvinjavala se što pjeva u tuđim cipelama jer su njene izgubljene negdje na putu.

„Prijatelji stari, gdje ste“... čini mi se da su suze krenule već nakon prvih taktova ove pjesme. Pjevala je i pričala o prijateljstvu njenog Dubrovnika i našeg Sarajeva, svojom pjesmom, glasom i osmijesima, očarala sve prisutne u Pozorištu. Ta dva sata su prošla kao u trenu.

- Kako vam je bilo - pitala me mama kad smo se vratili kući.
- Ma savršeno, pola sale je plakalo gotovo cijeli koncert.
- Znam i ja sam plakala i zamisli, Tereza je sišla sa bine, vidjela me da plačem i zagrlila me i poljubila!
- Divno, i mi smo bili ta dva sata u sasvim nekom drugom svijetu.

Prošle su godine. U Sarajevo i u našu BiH je došao mir. Jednog davnog ljeta smo sa prijateljima sjedili u restoranu „Kod Ive“, našeg druga u Cavtatu.
I nekoliko stolova od nas je sjedila Tereza sa svojim društvom. Bilo mi je nekako neprijatno da im priđem i da joj se pred svima zahvalim za jedno nestvarno veče u gradu smrti. I što kažu kad hoće sreća, pošao sam do automobila da uzmem cigarete a u isto vrijeme Tereza je izašla i restorana i na sred te male smo se susreli.

- Gospođo Terez,a imate li samo jedan minut vremena?
- Imam, samo recite gospon.
- Znate, ja bih želio samo da vam se zahvalim.
- A za šta hoćete da mi se zahvalite?
- Za jedno predivno veče u ratnom Sarajevu, za divne pjesme, humor, optimizam i nadu koju ste nam probudili te večeri u Sarajevu.
A ona me je zagrlila i rekla:
- Hvala vama što se toga sjećate.
- Znate, to veče smo se osjećali kao ljudi. Kao ostatak svijeta. I moram vam priznati, prvi put sam od 1992. obukao odijelo. Doduše, sastavljeno od komada garderobe mojih prijatelja, ali ipak odijelo.
- Jao pa to je divno, baš ste me dirnuli sa tim sjećanjem.
- A ona sijeda gospođa koju ste poljubili na prvom koncertu je moja mama.
- Divna gospođa, ona je cijelo vrijeme plakala, morala sam da siđem da je zagrlim i poljubim.
- Hvala vam još jednom.
- Hvala Vama i pozdravite mi moje Sarajevo.

Prošlo je od tada 23. godine. A uspomene na taj divni koncert su duboko u sjećanju. Možda zbog divnih Terezinih pjesama, možda zbog neke posebne veze dragog Dubrovnika i našeg Sarajeva. A možda i zbog toga što smo za te četiri ratne godine bili samo jedan put u Pozorištu ili na nekom događaju tog tipa.

A možda i zato što Sarajevo ne treba zaboraviti ljude koji su i u onim najgorim vremenima, stavljali svoje živote na kocku, da nas posjete, da nam vrate nadu i bar malo osmijeha na naša od straha, gladi i bola naborana lica.

Gospođo Tereza Kesovija, hvala Vam još jednom.