"Jedan Milan nije narod i nikada zbog njega neću mrziti sve ostale"

Kad god se dogodi nešto slično ovoj proslavi dana Republike Srpske, većina nas se prikuje uz ekran TV-a ili računara, da vidimo šta se to dešava, koji je povod za sve to, a vrlo često da vidimo i kakve su reakcije onih koje nazivaju drugom ili trećom stranom.

Piše: Zvonimir Nikolić za Tacno.net

I onda od naizgled bezazlene situacije /jer taj dan se već godinama slavi i nikad do sada nije bila takva hampa oko njega, pa čak i raspisan Referendum/, odjednom se pojavi i totalna ugroženost pojedinih, pa čak i nekakva ratna retorika.

Pa pokušavam, valjda kao i svi ostali, da vratim sjećanja koja sam negdje potisnuo i sa ove distance od skoro 25 godina budem koliko-toliko objektivan.

Najveće moje razočarenje je upravo to.

Dvadeset dvije godine su prošle od prestanka rata. Sve vrijeme se trudimo da neke stvari zaboravimo, da ih gurnemo u najtamniju rupu sjećanja i da pokušamo normalno živjeti. Svako od nas ko je imao nesreću da rat doživi, ali i sreću da ga preživi, nosi u sebi neku bol. Pa pokušavamo i tu bol potisnuti i biti opet dobri ljudi, dobre komšije i prijatelji. A oni, oni koji su dobili podršku naroda, oni koji su najmanju štetu imali od rata i oni koji  nose najmanje posljedice rata u sebi, oni najviše rade na tome da pospu so na svaku našu ranu, da nas svako malo podsjete šta se dešavalo prije dvadeset i više godina. Pa i da izjednače krivicu svih nas. I to je ono što zapravo najviše boli od svega.

Zaista rijetko pokušavam da pišem o nečemu što nisam vidio svojim očima ili doživio na svojoj koži. I ne mogu pisati o sukobima u Brčkom, Mostaru ili Bihaću. Ali imam obraza i mogu komotno pisati o ratu u Sarajevu. Jer sam ga osjetio na svojoj koži, doživio i gledao svojim očima. A i ušima.

I ne želim da budem isti. Ne želim da imam jednaku krivicu. Jer kako može biti ista moja krivica kao krivica mog komšije Milana? Sa svojom porodicom sam dočekao početak rata potpuno nespreman jer nisam mogao ni sanjati šta će se dogoditi.  I sa količinom hrane koliko se svakoj porodici zatekne u frižideru, bez ikakvih zaliha brašna, ulja, šećera i sl.  Dok sam ja naivno sa drugim komšijom sa sprata čuvao nekakvu smiješnu stražu u haustoru, ne znajući na početku ni zbog koga čamim u pola tri ujutro iza limenih vrata haustora, moj komšija je „oslobađao“ Grbavicu. Oslobađao od koga? Od njenih stanovnika valjda.  Dok sam se ja krio po balkonu da prostrem na štrik dječiju garderobu naše kćerke /jer nisam dao ženi da to radi dok je pucnjava/, nekakvi „Beli orlovi“ naoružani do zuba u vojničkim uniformama i bijelim trakama oko ruku, su pokušavali da osvoje i valjda „oslobode“ i moju zgradu i zgradu Lorisa prekoputa moje, pa se probili u svom „oslobađanju“ do slastičarne Palma. Koju su usput demolirali.

Kako da ja budem isti jer ja nikad nikome nisam „pozvonio“ na vratima sa kalašnjikovim kao što je „pozvonio“ meni moj nekadašnji komšija. Naoružan kao Rambo, u pratnji dvojice sa bradama koje su se morale puštati bar dvije godine prije nego što su krenuli u „oslobađanje“. A moja najveća krivica po riječima „oslobodioca“ je bila što sam Hrvat kako su rekli. Iako je moja najveća religija i nacionalna pripadnost bio moj Željo i moje rodno Sarajevo. Moja žena je bila još gora od mene, jer je pravoslavna i udajom za mene je oskrnavila svoju vjeru, a naše dijete je bilo produkt tog za njih, sramnog braka. Jesam li ja kriv što smo pod okriljem noći morao pobjeći sa prošlošću i sadašnjošnjošću koje su stale u dvije najlon kese iz granapa? Jesam li ja kriv što sam te davne 1984. godine zaljubio u jedne lijepe zelene oči, ne razmišljajući kojoj vjeri te oči pripadaju?

Od takvih je valjda trebalo „osloboditi“ moje naselje?

Jesam li ja kriv što sam nepune četiri godine živio u strahu kakav onaj ko nije doživio rat, ne može ni u najcrnjim snovima zamisliti? Što smo se kupali sa pola litre vode, što smo kuhali ručkove paleći stare cipele i gume od auta? Što nam je negdje organizam zapamtio svaku detonaciju, svaki fijuk granate i sliku svakog raskomadanog i mrtvog čovjeka kojeg smo nažalost vidjeli? Jesam li ja držao grad u blokadi četiri godine i ispalio na njega nekoliko miliona granata i bezbroj metaka? Jesam li?

Svi koji smo bili ovdje znamo šta se dešavalo. Ne može me niko ubijediti da su se tenkovi, topovi, minobacači i mitraljeska gnijezda ukopali spontano na početku rata. Ukopavali su se mjesecima i godinama prije. Neko je sve znao.

I sad smo isti. I oni koji su nas opalili šakom u lice najsnažnije što može i oni koji su uzvratili običnim šamarom. Pa se sad odjednom pojavljuje i „krivica“ Dragana Vikića. Čovjeka, u kojem je onih desetine hiljada ljudi jednog davnog petog aprila ispred Skupštine vidjelo jedinu nadu da će se nastaviti mir. I da ćemo živjeti opet kao nekad.

Moguće je da i ja jednog dana budem kriv. Što sam branio svoj grad, svoje roditelje, ženu, dijete, svoje prijatelje… što nisam dozvolio da pored Grbavice, Ilidže, Nedžarića, Vogošće, Rajlovca, „oslobode“ i ostatak grada.

Gospodo političari, mi pokušavamo zaboraviti. Pokušavamo opet živjeti kao ljudi. Kao što smo živjeli nekada. Ne posipajte so na naše rane. Iz onog rata ste bogati i bez bola izašli samo vi. I vaši poltoroni. I dok vi gradite nove vile i bazene, oni koji su ratovali za vaše fotelje, traže hranu po kontejnerima za smeće, hrane se u javnim kuhinjama ili vrše samoubistva pritisnuti neimaštinom ili vlatitom savješču. Za koju ste opet krivi vi.

Niko od nas ne traži krivca za rat.

Davno smo to prestali, jer je uzalud kad postoji istina, koju svaka strana za sebe piše.

Samo nas nemojte izjednačavati.

Jer,  ja nisam kao moj komšija Milan.

Niti ću ikada to biti.

P.S. Gotovo sam siguran da niko više ne bi ratovao za bilo kakve ideale. Jedini rat u koji bi mogli krenuti i jedni i drugi i treći, je rat protiv vas koji  nas sistematski siromašite, uništavate i pravite od nas najveću evropsku bijedu.

Zato vam je bolje, ne prizivajte ga.

Moglo bi vam se razbiti o glavu.