Bursać: Dječak Uroš na Bilinom Polju, lice moje zemlje, lice Bosne i Hercegovine!

Radiosarajevo.ba
Bursać: Dječak Uroš na Bilinom Polju, lice moje zemlje, lice Bosne i Hercegovine!
Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba / Uroš Preradović s reprezentativcima BiH

"Uroš nije tražio dozvolu od Dodika da voli Edina Džeku. Nije konsultovao entitetske institucije da provjeri smije li navijati za Bosnu i Hercegovinu. Nije mu trebao nikakav nacionalni komesar da mu objasni kako se određuje fudbalski idol. Dječak je jednostavno zavolio čovjeka koji igra fudbal i reprezentaciju koju osjeća svojom., a kako drugačije!?"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Ima jedan dječak u Banjoj Luci. Zove se Uroš Preradović. Ima osam godina, voli fudbal, voli Edina Džeku i voli reprezentaciju Bosne i Hercegovine. I kad biste mu pokušali objasniti da bi, prema pravilima političkog ludila u kojem odrasta, nešto od toga trebalo biti sporno, vjerovatno bi vas pogledao onim nevinim dječijim pogledom u kojem još nema mjesta za gluposti odraslih.

SDS odustao od svog kandidata za državni Dom naroda: Poziciju prepuštaju Stanivukovićevoj stranci

SDS odustao od svog kandidata za državni Dom naroda: Poziciju prepuštaju Stanivukovićevoj stranci

Jer Uroš zna ono što mnogi odrasli čitav život pokušavaju zaboraviti. Zna za koga navija, zna ko mu je idol i zna kojoj zemlji pripada njegova reprezentacija.

A onda je došao 17. novembar, njegov osmi rođendan, i Bilino polje u Zenici. Dječak iz Banje Luke izašao je na travnjak zajedno sa Zmajevima, pred hiljade ljudi, u večeri kada je Bosna i Hercegovina igrala protiv Rumunije.

I ne znam za vas, ali meni je to jedna od najljepših slika ove moje i naše zemlje u posljednje vrijeme.

Uroš je lice moje zemlje. Lice Bosne i Hercegovine. Dječak koji je nacrtao Džeku

Priča je počela prije nešto više od mjesec dana, kada je Uroš na času pravoslavne vjeronauke dobio zadatak da nacrta osobu koja se moli.

I šta je uradio?

Nacrtao je Edina Džeku.

Zamislite samo tu ljepotu dječijeg svijeta! Na času pravoslavne vjeronauke, u Banjoj Luci, dječak crta majvećeg bosanskohercegovačkog fudbalera Edina Džeku kao čovjeka koji se moli.

U toj slici ima više iskrene ljudskosti, više Bosne i Hercegovine i više razumijevanja suživota nego u hiljadama govora naših političkih prvaka, njihovih savjetnika, partijskih akademika, NVO polaznika seminara i dežurnih čuvara nacionalnih torova.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Uroš je bio tužan zbog Džekinog oproštaja od reprezentacije. Njegova majka Maja Preradović podijelila je njegov crtež, priča je stigla do javnosti, a onda i do samog Edina Džeke.

I Džeko je uradio ono što veliki ljudi rade kada prepoznaju iskrenu dječiju ljubav. Poslao mu je videoporuku, zahvalio se i pozvao ga da bude gost reprezentacije.

A onda je dječak dobio rođendanski poklon kakav se pamti cijelog života.

Izašao je na Bilino polje.

Sa svojim Zmajevima.

Sa svojim idolima.

I ako me pitate gdje se te večeri nalazila Bosna i Hercegovina, kazat ću vam da je bila upravo tu, u očima i srcu jednog osmogodišnjaka iz Banje Luke.

Uroš i odrasli koji bi mu određivali koga smije voljeti

A sada pogledajte političku Banju Luku, njene profesionalne patriote na baterije, nacionalne pedagoge i trgovce strahom, ljude koji decenijama objašnjavaju kako je Bosna i Hercegovina nekakva privremena greška historije, kako se od nje valja udaljavati, kako se njeni simboli moraju prezirati.

Pogledajte te odrasle ljude, njihove skupštinske govornice i kilometarske rasprave o tome ko je čiji, kome šta pripada i ko ima pravo na koju zastavu.

A onda opet pogledajte Uroša.

Dijete ih je sve matiralo jednim jedinim crtežom.

Jer Uroš nije tražio dozvolu od Milorada Dodika da voli Edina Džeku. Nije konsultovao entitetske institucije da provjeri smije li navijati za Bosnu i Hercegovinu. Nije mu trebao nikakav nacionalni komesar da mu objasni kako se određuje fudbalski idol.

Dječak je jednostavno zavolio čovjeka koji igra fudbal i reprezentaciju koju osjeća svojom.

I koliko smo samo generacija na ovim prostorima odgajali u uvjerenju da prije nego što nekoga zavole moraju provjeriti njegovo ime, prezime, vjeru i naciju? Koliko je dječijih prijateljstava prekinuto zbog mržnje njihovih roditelja?

Dragan Bursać
Foto: N. G. / Radiosarajevo.ba: Dragan Bursać

Zato je Uroš važan. Njegovo djetinjstvo još uvijek ima slobodu koju su mnogi odrasli odavno izgubili. Moram vam reći još nešto za kraj:

Dva dječaka i jedno Bilino polje

Dok  gledam Uroša na Bilinom polju, vraća mi se jedna slika iz vlastitog djetinjstva.

Godina je 1983. I ja imam osam godina. Ujak me drži za ruku i vodi na Bilino polje u Zenici. Sjećam se tog osjećaja dječije sitnoće pred velikim svijetom odraslih, kada su vam sve stvari previsoke, svi koraci predugački, a čak i najobičniji prekidač za svjetlo nedostižan.

Utakmice se ne sjećam, ali se sjećam nečeg drugog:

Bio sam toliko mali da gotovo nigdje nisam mogao dohvatiti prekidač i sam upaliti svjetlo.

A onda sam se našao na Bilinom polju.

I tamo, u tom čudesnom svijetu mog osmogodišnjeg života, prekidači su bili nisko postavljeni. Dovoljno nisko za moje male ruke.

Blizu mojih očiju, blizu moga srca, blizu mojih prstiju.

Ujak me pustio, a ja sam potrčao prema prekidaču i prvi put u životu, sam samcat, upalio svjetlo.

Zamislite kakav je to događaj bio za jednog osmogodišnjaka! Čitav jedan svijet, koji je do tada bio previsok i nedostižan, odjednom je postao dostupan. Mogao sam sam prvi put unživotu upaliti svjetlo. I to baš na Bilinom polju, u Zenici.

Prošle su od tada četrdeset tri godine. Ujakova ruka ostala je u sjećanju, a dječak je odrastao, nagledao se svega i svačega, napisao mnogo tekstova o mraku koji se nadvio nad ovom zemljom, o ljudima koji su gasili svjetla, rušili gradove, protjerivali komšije i ubijali čitave svjetove.

Ali taj prekidač iz 1983. nikada nisam zaboravio i to svjetlo sija, jače no ikada.

I sada gledam Uroša.

Osam mu je godina, baš koliko je bilo meni. I on je došao na Bilino polje. I njega je neko doveo za ruku. I njemu se otvorio jedan veliki svijet. Onaj fudbalski, bosanskohercegovački, njegov svijet, u kojem je Edin Džeko heroj, a reprezentacija Bosne i Hercegovine najveća radost.

I pomislim kako smo nas dvojica, razdvojeni četrdeset tri godine, zapravo dotakli isto čudo.

Ja sam 1983. na Bilinom polju prvi put sam upalio svjetlo. A Uroš ga je 2026. upalio svima nama. Djeca su i budućnost i savjest svijeta

I upravo zato nemojmo od Uroša praviti politički simbol koji će nositi teret naših očekivanja. On ima puno pravo da bude samo dijete, da se raduje golovima, da plače zbog poraza, da skuplja sličice i nosi dres omiljenog fudbalera.

Ali mi odrasli imamo obavezu da iz njegove priče nešto naučimo.

Da shvatimo koliko smo duboko potonuli kada nas obična dječija ljubav prema reprezentaciji vlastite zemlje toliko iznenadi da postane nacionalna vijest.

U jednoj normalnoj zemlji dječak iz jednog grada navija za reprezentaciju svoje države, upoznaje kapitena i za rođendan izlazi na teren. Lijepa sportska priča, nekoliko fotografija i uspomena za cijeli život.

Kod nas je to gotovo društveni događaj.

Jer smo toliko navikli na podjele da nas dječija prirodnost iznenadi. Jer smo dopustili da nam odrasli politički nasilnici objašnjavaju kome pripadaju naši gradovi, naša djeca, naše uspomene i naše ljubavi.

Zato veliko hvala Uroševoj majci Maji i njegovoj porodici, koja je sačuvala prostor za dječiju radost. Hvala Edinu Džeki što je pokazao da veličina sportiste živi i izvan fudbalskog terena.

A najviše hvala Urošu.

Znate onu  frazu da su djeca budućnost svijeta?

Jesu.

Ali djeca su i savjest svijeta.

Ona savjest koju odrasli pokušavaju ušutkati svojim nacionalnim mitovima i vječitim strahovima od drugih i drugačijih.

Maleni, a veliki Uroš nas podsjeća da čovjek ne dolazi na svijet sa mržnjom prema komšiji. Da se mržnja uči, njeguje, nagrađuje i politički organizuje. Da je potrebno mnogo truda kako bi se dijete uvjerilo da čovjek kojeg voli pripada nekakvom neprijateljskom svijetu.

A za ljubav je ponekad dovoljan jedan fudbalski gol, jedan osmijeh, jedan crtež i jedan Edin Džeko.

Zato, dragi moj Uroše, sretan ti osmi rođendan!

Želim ti da te kroz život vode dobre ruke, kao što je mene nekada vodila ruka moga ujaka. Želim ti da uvijek možeš dohvatiti svoj prekidač, da nikada ne povjeruješ ljudima koji će te učiti da je mrak prirodno stanje ove zemlje i da nikada ne dopustiš da ti neko ugasi svjetlo koje danas nosiš u sebi.

Jer možda se čitava historija ove nesretne i prelijepe zemlje može ispričati kroz pokušaje da se svjetlo ugasi i kroz dječije ruke koje ga, uprkos svemu, ponovo pale.

Hvala ti, Uroše, što si me vratio mom ujaku, mom djetinjstvu i onom prvom svjetlu. I hvala ti što si nas podsjetio da Bosna i Hercegovina još uvijek ima dječije ruke koje znaju gdje je prekidač. Sretan rođendan, dječače dragi!

 A rezultat? Pa Bosna i Hercegovina je pobijedila, a kako drugačije!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije