Zvonimir Nikolić: Sjećate li se vremena videoteka i videorekordera?

Piše: Zvonimir Nikolić

Svoj prvi videorekorder marke „Funai“ kupio sam u nevjerovatnoj akciji koja se nekoliko dana održavala u velikoj samoposluzi firme „Hepok“ u naselju Otoka u Sarajevu. Platio ga kao i svi čekovima kao fol na neke rate. Bio je to skoro pa kraj osamdesetih i inflacija je jela sve ono što je vrijedilo, tako da je prva rata za video i bila neka suma, dok se za vrijednost posljednje rate mogao možda kupiti hljeb ili eventualno neko pakovanje žvakaćih guma.

Prije toga smo išli kod našeg druga Džide da gledamo filmove na njegovom videorekorderu koji su njegovi roditelji kupili na nekom putovanju u inostranstvu. Ali ipak, imati svoj vlastiti video je bilo i relativno pitanje prestiža u to doba. Imaš video na kojem možeš kad god hoćeš da pogledaš neki film, da ne zavisiš od TV programa, da snimiš neki film pa da ga gledaš neki naredni dan ili da jednostavno vidiš koliko je sati na digitalnom satu koji je bio ugrađen u skoro svaki videorekorder.

Paralelno s prodajom videorekordera na našem tržištu, pojavile su se i videoteke. Otvarale su se otprilike isto kao sada kladionice. Svaki kvart, svako najmanje naselje je imalo najmanje jednu videoteku. Unutra su uredno na rafovima stajale složene videokasete s odštampanim nazivima filma ili rukom napisanim naslovom na bočnoj strani kasete. I mi smo imali svoju u Lorisovoj zgradi. Znalo se desiti da više od pola sata čekamo da dođemo na red, da vratimo pregledane filmove i da u saradnji s Darkom koji je radio u toj videoteci, odaberemo nekoliko narednih kojima ćemo ispuniti dosadan zimski vikend.

Tada još nije bilo originalnih filmova i originalnih pakovanja za kasete. Zato se znalo dogoditi da iznajmiš Ramba, a da dobiješ na kaseti neki dansko-švedski akcioni film (porno film) kojeg prethodni iznajmitelj kasete nije ni premotao na početak, niti vratio naljepnicu s originalnim nazivom filma. Ti filmovi su obično stajali negdje ispod pulta u videotekama. I ako znaš prodavača, onda on izvuče odozdo to „remek-djelo“ i u prepunoj videoteci kaže kako je ovo čuvao samo za tebe. Da ostali ne skontaju o čemu se radi. Skoro svako iznajmljivanje kasete bila je svojevrsna avantura jer nikad zapravo nisi bio siguran šta je na kaseti. Masa filmova je bila piratski snimana u nekom kinu, pa tako pored lošeg osvjetljenja i konstantnog drmanja rukom „kamermana“, mogao si komotno i slušati šta priča zaljubljeni par koji sjedi u kinu pored snimatelja, slušati zvuk jedenja čipsa kod drugog komšije a znalo se dogoditi i da na najzapetljanijoj sceni filma, onaj ispred snimatelja baš tada odluči da se protegne ruke ili ustane malo da vrati cirkulaciju u nogama.

Svaki dan iznajmljivanja kasete se posebno plaćao a neki su znali uzeti i po 7-8 filmova dnevno. Pa tako da ne bi uzalud plaćali, neki bi kompletan vikend proveli na kauču. Poseban problem su predstavljale kamere. Nakon videorekordera, pojaviše se i relativno male kamere za snimanje. Pa je tako na svakoj svadbi i sahrani bio i po jedan kamerman koji je nastojao obilježiti na traci svaki značajan momenat. Hajde, snimanje svadbe mi je nekako i razumljivo, ali snimanje sahrane ili dženaze mi je uvijek bilo malo čudno. Ko bi uopšte želio pregledati snimak na kojem su svi uplakani i na kojem se rastaju od dragog bića? Ali opet, ko zna?

Mislim da sam sigurno pola mjeseca proveo „studirajući“ uputstvo na engleskom, ruskom ili francuskom jeziku kako da programiram svoj „Funai“ da mi snimi utakmicu za dva dana u određeno vrijeme i da taj snimak gledam nekada kasnije. To je za mene bila viša matematika, ali sam svojom upornošću i željom da se hvalim okolo, nadvladao i taj problem.

I mi smo skoro uvijek uzimali po tri filma. Crtani film za našu kćerku (Čudesnu šumu i sad znam napamet), za suprugu neku ljubavnu limunadu i za mene neki triler ili kriminalistički film. Ta tri filma dnevno su nas možda i spasili gledanja dnevno-političkih situacija, jer Jugoslavija se polako raspadala a mi smo ipak kakvu-takvu utjehu nalazili u tome da postoji Steven Seagal koji sam može da savlada jednu diviziju ili Chuck Norris koji kao Teksaški rendžer sam zavede red i disciplinu na sedam puta većoj teritoriji nego što je bila Jugoslavija.

Nakon rata i videoteke su polako nestajale. Sve ono što smo snimali i reproducirali da moru aparata, sada imamo na običnom telefonu. Iako kod moje mame još uvijek stoji videorekorder. I još uvijek pokazuje tačno vrijeme.

A ja na zadnjoj polici regala još uvijek čuvam tri videokasete.  

Na jednoj je snimak utakmice Željezničar - Videoton. Na drugoj je snimak iz 1990. godine i proslava drugog rođendana naše kćerke. Na trećoj je Čarobnjakov šešir, nastavak Čudesne šume.

Nismo je uspjeli vratiti nazad u videoteku onog kobnog aprila 1992. godine.

Jer videoteka je ostala na  drugoj strani ulice.

Na drugoj teritoriji.