Halid Bešlić je stvarno dobar čovjek

Piše: Miljenko Jergović, Halid

Mjestom dominira neobična džamija, stakleno-betonskoga minareta, koju je malo pred rat kao svoju zadužbinu izgradio švicarski milijunaš i prvi ideolog današnjega bošnjaštva Adil Zulfikarpašić. Kada se, obično kasno navečer, stiže u grad od Tuzle ili od Doboja, umornom i pospanom vozaču Kobilja je Glava posljednji test sabranosti, umijeća, a možda i šoferske sreće. Usred brdskoga prijevoja, malo pred konačno spuštanje prema gradu nalazi se jedna neobična okuka, u kojoj je cesta nagnuta prema van, pa je dušu dala za odletjeti u jarak, ako samo malo brže voziš, ako se nešto malo zamisliš i u mislima već otključavaš vrata stana, liježeš u postelju i prebrojavaš dane ili godine otkako te nije bilo. Onaj tko prođe tu okuku na Kobiljoj Glavi, može računati kako je završio svoje putovanje. Pred sobom ima još samo novo groblje na Barama, otvoreno početkom sedamdesetih, na kojemu pokopan leži jedan multietnički grad, kakvoga nad zemljom više nema. Još malo pa će i naselje Ciglane, izgrađeno malo nakon groblja, na mjestu bivših ciglana, gdje je snimljena scena razrješenja u filmu „Valter brani Sarajevo“, u kojoj se pravi Valter obračunava s lažnim Valterom. U jednoj od zgrada na Ciglanama stanuje Halid Bešlić.

Danima su se raseljeni Sarajlije telefonom raspitivali je li on izletio sa ceste baš u onoj okuci na Kobiljoj Glavi. Nazivaju iz Kanade i Amerike, zovu Zagreb pa pitaju, a ovi iz Zagreba onda zovu Sarajevo. Svi govore o istoj, mitskoj okuci, svi su tuda u ona vremena vozili, a ovi koji nisu otišli preko bare, voze i u ova vremena kada jednom ili dvaput godišnje dolaze kući. Svakoga od njih ta je okuka barem jednom „izbacila“. Šiknuo bi adrenalin, čovjek bi se u času rasanio, pa bi ga uhvatio strah jer je, malne pred kućnim pragom završio u jarku. Jarak, istina, nije dubok, ali ginulo se u njemu.

Halid Bešlić stradao je ranim jutrom. Noć je, kažu, proveo na benzinskoj pumpi, koju je prije nekoliko godina otvorio na ulazu u Semizovac, dvadesetak kilometara od Sarajeva. Zatekao se tu na povratku s koncerata u Sloveniji i Hrvatskoj. Mogao je negdje usput prespavati, ali nije mu se dalo, htio je kući. Vozio je sponzorsku Škodu superb, model koji se sklapa nekoliko kilometara dalje od mjesta nesreće, u vogošćanskoj tvornici TAS, iz koje su nekad davno izlazili pretis lonci i prve i jedine jugoslavenske vespe, a zlatnih osamdesetih tamo su se sklapali golfovi, koji su na karoseriji iznad prednjeg lijevog kotača nosili grb Sarajeva. Da se bolje zna tko škodu vozi, proizvođač je na njoj ispisao stih iz jednoga od posljednjih Halidovih stihova: „Ko bi rek’o čuda da se dese…“

A ima u toj nesreći neko čudo. Čovjeka koji živi šest sati vožnje daleko od toga grada, kao i većinu onih što su nazivali iz Kanade i Amerike, raspitujući se o vogošćanskoj okuci, grdno je potreslo stradanje Halida Bešlića. Istina, žao ti je svih koji stradaju, nepoznatih ljudi, a pogotovu onih o kojima išta znaš, ali ovo je bilo nešto drugo. Ona prva vijest, kada se još nije znalo je li čovjek poginuo i hoće li ostati živ, a koja je, opet kao u nekom čudu, objavljena na teletekstu HTV-a, u rubrici kulture, djelovala je neočekivano pustošeće. Nevjerojatno da se toliko toga još uvijek da srušiti u našim izgubljenim i poraženim zavičajima. Pritom, ljudima o kojima je riječ, Halid Bešlić nije do rata previše značio. Sve je to neka rockerska i punkerska generacija, fanovi Mladine i filmova Slobodana Šijana i Dušana Makavejeva, koji gotovo da i nisu imali dodira s narodnjacima. Većina njih pohađala je Prvu gimnaziju ili Drugu, matematičku, a narodnjake su slušali oni preko Drvenije mosta, u Školi učenika u privredi Branko Lazić. Jedina veza s tom vrstom muzike bili su nju primitivs reinterpretacije i komentari novokomponirane narodne muzike: Ibro Dirka Zabranjenog pušenja i Suada Plavog orkestra.

O Halidu Bešliću u to vrijeme generacija nije imala stav. Za razliku od Beograda i Zagreba, u kojima je punkerski i takozvani urbani gard još u osamdesetima podrazumijevao principijelnu „osudu“ narodnjaka, sarajevska je scena prema njima bila ili ravnodušna ili su joj znali poslužiti za efektan story telling. Nije se išlo u narodnjačke birtije, na provod i janjetinu, niti su svadbe, maturalci i masovna pijanstva bili alibi za prepuštanje narodnjacima. Ako je i postojala kulturološka napetost i nesnošljivost, ona se iskazivala prema metalcima i hašišarima (onima čiji se glazbeni ukus formirao oko Led Zeppelin i tsl.). Narodnjaci su bili toliko različiti da čovjek prema njima nije mogao osjećati ni otpor. Ustvari, nije postojala potreba za otporom.

Halid Bešlić je kroz cijele osamdesete praktično bio pjevač jednoga autora, Nazifa Gljive. Gljiva je skladao glazbu za većinu pjesama, a za najpoznatije hitove napisao je i tekst. Njegovo kompletno autorsko djelo je, recimo, i „Neću, neću dijamante“, jedan od onih besmrtnih songova srednjeg razdoblja novokomponirane narodne muzike, po kojem je Halid upamćen u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i na kojemu se, na neki način, prvi puta prepoznala njegova vrlo osobna i prepoznatljiva pjevačka manira. Pjevajući Gljivine pjesme on će postati slavan, ali nikada neće sasvim prihvatiti pravila žanra, pogotovu ne njegovu koreografiju i kostimografiju. Neće oblačiti odijela od lamea i zlatne sakoe, niti će izvlačiti novoromantičarske pramenove, koji su krajem osamdesetih kod narodnjaka bili jako u modi i koje je, ako nas sjećanje ne vara, prvi promovirao njegov imenjak, Prijedorčanin Halid Muslimović. Činjenica da je i u to ludo i mlado predratno doba pjevao u standardnome građanskom odijelu, često i s kravatom, kakva su nosili postariji, konzervativni pjevači zabavnih pjesama ili sevdalinki, mogla je biti tumačena samo kao Bešlićev vrlo svjesni izbor i stvar njegovog osjećaja za mjeru. Možda mu je to u neka doba limitiralo popularnost, pogotovu kada je još ostao po strani orijentalnog rokoko treš trenda koji su krajem osamdesetih diktirali, prodajući nezamislive tiraže, Orkestar Južni vetar i pjevači poput Sinana Sakića i Šemse Suljaković, ali takvim je njegovim izborom na kraju određeno ono što će Halid Bešlić biti danas, i kao živ čovjek, i kao jedna bosanska metafora. Odabrao je da bude gradska raja – što na kraju krajeva znači i gradski gospodin, a gradska se gospoda nigdje, pa ni u Sarajevu, nisu šetala glavnom ulicom u zlatnim sakoima. U pravilu, sarajevskom Titovom ulicom više se ne bi ni prošetali nakon što jednom obuku zlatni sako.

Halid Bešlić rođen je 1953, u romanijskome zaseoku, kod Sokoca, usred predjela iz epskih (ali i lirskih) narodnih pjesama, koji je neusporediv i po svojoj drevnoj ljepoti i po tragici. Klalo se po Romaniji u nekoliko ratova. Klali su prvo četnici, pa ustaše, pa opet četnici, da bi ta čudesna planina na kraju preko pjesme ušla u partizansku metaforu, koja će trajati onoliko koliko bude trajala Jugoslavija, a koje će se i stari Krleža spomenuti, kada bude pisao nekrolog Josipu Brozu Titu. Ali to je romantična strana Romanije (u južnoslavensko poimanje romantike u svakom slučaju ulazi i klanje), a ona druga, životna, jest da je sedamdesetih godina to bio izrazito zapušten, ruralni kraj, koji se, iz sarajevske perspektive, zbilja nalazio Bogu za leđima. Ili tamo gdje je Bog rekao laku noć. Pritom, pojam Sokolac bio je neka vrsta istoznačnice tamošnjeg zatvorenog sanatorija za najteže i neizlječive psihičke bolesnike, umobolnice iz koje povratka nema.

Halid se kao petnaestogodišnji dječak spustio sa Sokoca u Sarajevo. O tome će, potpuno bezobzirno i kroz smijeh, pričati anegdote, šale i doživljaje, ali kako su ispričane za nekih noćnih sijela i među prijateljima, nećemo ih prepričavati. Osnovno načelo tih Halidovih priča, kojega se valja držati već i zbog same poetike pripovijedanja o jednome čovjeku, jest da se one mogu ispričati samo o sebi. Okrutni vicevi ispričani na vlastiti račun podrazumijevaju blagost prema drugima. Toga se, kao svaki dobro odgojen Bošnjo, vrlo dosljedno drži. Boga pitaj znači li to išta kada se ovako kaže, ali Halid Bešlić je stvarno dobar čovjek. Potpuno nezanimljiva pojava u svijetu senzacija i tabloida. Istovremeno, u skladu s motom ispisanim na ugruhanoj škodi – „ko bi rek’o čuda da se dese“ – priča o njemu priča je jednome kulturološkom i socijalnom čudu.

Teško je zamisliti kakvo je moralo biti odrastanje jednoga romanijskoga dječaka u Sarajevu, tom najokrutnijem od svih dragih mjesta, koje je u to vrijeme, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, već bilo puno sebe i mita o sebi, ali još uvijek bez one priče koja je početkom osamdesetih ispričana zahvaljujući geniju Emira Kusturice, Abdulaha Sidrana, Darija Džamonje i nju primitivsa. Bilo je to vrijeme pjesničkih maratona u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, na kojima je slavljen Duško Trifunović, bivši metalski radnik, što je postao jedan od najpoznatijih jugoslavenskih pjesnika i prvi promotor rock kulture na sarajevskoj televiziji. Bilo je to vrijeme najveće slave Indeksa, a malo prije nego što će Goran Bregović s Bijelim dugmetom poharati Jugoslaviju. Halidu Bešliću trebat će skoro petnaest godina da se u tom Sarajevu čuje i za njega.

Igra sudbine, prije nego išta drugo, spojila ga je s Nazifom Gljivom. Naime, Gljiva je posve suprotna narav od Halida. Konfliktan tip, ekshibicionist, pun sebe, s egom kakav se u Sarajevu ne pamti, čovjek s ponešto zatvorskoga staža, koji nikada nije imao problem s time što mu se pola grada iza leđa smijalo, jer je, valjda, računao da ne treba puno učiniti, pa da mu se svi ti ljudi dive. Kada bi se o njemu počele pričati anegdote, u kojima baš i nije ispadao jako pametan, obrazovan i fin, Gljiva bi se lako uživljavao u zadatu ulogu, pa bi namjerno davao materijal za takve priče. Od onih koji su ga pokušavali napraviti budalom, on je zapravo pravio budale. Uživao je u tome da se prikazuje kao bogat čovjek: jedno vrijeme imao je tipa koji bi išao tri koraka iza njega s novčanikom i plaćao račune. U vrijeme prvih slobodnih izbora kandidirao se za gradonačelnika. Kampanja mu je bila ridikulozna, ali silno duhovita. Njegova pretjerana ekstrovertiranost vjerojatno ga je i koštala da u životu napravi nešto jako ozbiljno. Naime, Nazif Gljiva izrazito je darovit čovjek, vjerojatno jedan od najdarovitijih autora novokomponirane narodne muzike, uopće.

Dok se Gljiva ženio, razvodio i ljubovao,  onako kako to čine sve prave zvijezde, od Hollywooda do Bolivuda, Halid Bešlić se rano oženio, dobio sina i zauvijek ostao s istom ženom, u urednome građanskom braku, kao kakav automehaničar, krojač ili poštanski službenik. On je inzistirao na svojoj običnosti i neodabranosti, premda ni od toga nije načinio pozu. Općenito, Halid Bešlić postao je i ostao zvijezda bez poze, garda i sjaja.

Rat je slomio Bosnu. Trajao je tako dugo i tako intenzivno da više ništa i više nitko nije mogao ostati kao prije rata. Oni koji to pokušavaju ispadaju smiješni ili nekako tugaljivi, pa ih čovjek zaobilazi kada se nađe u svim tim bosanskim inozemstvima. Punkerska generacija, rođena u prosjeku između 1964. i 1970, do kraja rata već je odrasla, stekla građanska zvanja i osobne tragedije, a dijelom se i raselila, te se preko vlastite kože naučila što znači biti Bosanac u bijelome svijetu, kako živjeti s takvim socijalnim nedostatkom i kako ga se osloboditi. Onima koji su otišli najdalje, u Kanadu i Ameriku, bilo je najlakše da ostanu neprimijećeni, dok je takvima koji su, što zbog vlastite intertnosti a što zbog životnih izbora, ostali preblizu, ostalo je i da biraju hoće li sakriti svoje bosanstvo, ili će ga ponuditi kao umjereno doziran i novoj sredini prihvatljiv folklor, ili će nonstop imati problema s predrasudama okoline. U svakom slučaju, na punk smo svi zaboravili. Ili smo ga se sjećali kao vlastitih nervoza u pubertetu.

U ratu se rasula i bosanska narodnjačka scena. Jedni su umakli u Njemačku, drugi u Srbiju, a pošteni Duško Kuljiš i kum Mate Bulić stigli su, svaki sa svojim moralnim odabirom, u Hrvatsku. Od 1996, kao prve godine mira, dva će bosanska pjevača novokomponiranih narodnih pjesama nadrasti okvire žanra i scene: Haris Džinović i Halid Bešlić. Prvi će, naravno u socijalnom smislu, izrasti u nekog južnoslavenskog Sinatru, koji za velike novce pjeva po Balkanu i dijaspori, svima koji su spremni platiti. On neće razbijati glavu oko socijalnog i političkog konteksta, ali će pritom biti i dovoljno pošten da se neće ni lažno predstavljati kao humanist i patriot. Harisu Džinoviću takav gard dobro stoji.

Halid je veći dio rata proveo u Njemačkoj. Govorio je da se moglo puno zaraditi, ali da je bilo sramota zarađivati više nego što ti treba za život. Pjevao je na humanitarnim koncertima, skupljao pare za Bosnu, i nije se time previše hvalio. Ono čime se jest hvalio, i čime se i danas hvali u svakoj prigodi, jest da je uvijek i mogao i htio pjevati kako u bosanskim i bošnjačkim, tako i u hrvatskim i srpskim klubovima. Koliko god to nekome moglo ići na živce i koliko god to često bilo i financijski neisplativo, Halid nikada nije izdao onu partizansku metaforu Romanije, preko koje ide Tito s kolonom svojih proletera, među kojima ima i ovih, i onih, i onih. Prije nekoliko godina vrlo se ozbiljno angažirao oko bosanskog SDP-a, držao je u izbornoj kampanji besplatne koncerte, navodno je stranku i financijski pomagao, ali bez uspjeha. Kao svaki pravi džentlmen borio se za unaprijed izgubljenu stvar.

Na albumima koje je snimio nakon rata učinio je odmah od novokomponiranog zvuka. Ili je u međuvremenu taj voz produžio bez njega. U muzičkom smislu, njegovi hitovi iz devedesetih i nultih godina neka su vrsta kombinacije onih dobrih kafanskih narodnjaka s početka sedamdesetih i moderno postavljene zabavne muzike. Muzičari s kojima surađuje su bivši rockeri, zvjezdice sarajevskog pop zvuka iz osamdesetih i neki dobri svirači, čije je umijeće ovjereno višegodišnjim sviranjem po klubovima i birtijama. Zahvaljujući i njima, u proteklih desetak godina snimio je barem isto toliko narodnjačkih evergrina. „Stara kuća“ je, tako, najljepši bosanski song na temu domotužja, koji se jednako bolno čuje na frankfurtskome Huptbahnhoffu, u Torontu i u zavičajnim pajzlovima Beča i Saltzburga, kao i iza zatvorenih prozora automobila što promiču zagrebačkom Ilicom. Pjesme Halida Bešlića nigdje se, pa ni u Zagrebu, ne slušaju demonstrativno, kao Thompson, Ceca ili Karleuša. On je više privatni pjevač, pjevač izgubljenih zavičaja.

U devedesetima bosanska je priča postala planetarno važna. Barem u metafori, to je i ostala. Pritom, ta je priča, zahvaljujući nekim filmovima, knjigama, pričama i pjesmama, vrlo bolno i temeljito ispričana. Valja, također, znati da su sve doista važne pjesme, priče, knjige i filmovi prije svega lokalno važni. Poneki Oskar ili berlinski Zlatni medvjed uglavnom su samo globalni odjek dobre lokalno ispričane priče. Uzalud je protiv toga se buniti, kao što je uzalud vaginaletama iz programa kulture zagrebačkog Radija 101 uvjeravati svoju malobrojnu publiku kako je istina drukčija i širiti svoj sitni šovinizam. Naprosto, postoje gradovi, i postoje svjetovi, čije su priče ispričane i oni koji svoje priče nisu u stanju ispričati. Halid Bešlić postao je važan dio te bosanske i sarajevske poslijeratne priče.

On je neki dobar soundtrack za zemlju automobilskih otpada, razrušenih kuća iz kojih raste drveće, miniranih polja i planina, izgubljene nade i trajno razdvojenih plemena, velikih europskih i svjetskih metafora i najdublje i najstrašnije južnoslavenske provincije, Bosne koje više nema i Bosne koja nigdje nije pošla, zemlje s najprostranijim inozemstvom na kugli zemaljskoj. Halid Bešlić glas je cijeloga jednog rasutog svijeta, a to iz perspektive prvoga susjedstva, kao ni iz same Bosne, nije baš lako shvatiti. U Hrvatskoj se, naime, Halida voli kao Bosanca. A Bosanci tem su duhoviti, tem su dobrih duša. Užitak je, doista, slušati ih kako pričaju i pjevaju. Problem nastaje kad Bosanci požele biti samo ljudi. Ili kad ostanu tu. Tada vrlo često ne znaju što će s njima upravo takvi koji se inače izdaju da vole Bosance. I doista, drag im je njihov humor i njihova velika i drevna bosanska duša. Ali što da se radi kada ostanu tu i žele biti ljudi, pa ih još i vrijeđa kada od njih očekujete zahvalnost.

Kada je ono nedavno Halid Bešlić trebao pjevati u okolici Splita, pobunio se tip iz kaštelanske Hvidre. Rekao je čovjek da se oni nisu za to borili. Kada mu je obzirno pripomenuto kako Halid nije Srbin, hvidraš je odgovorio kako dobro zna što je on, i da smo se protiv njih borili žešće nego protiv Srba. To je, također, jedna od hrvatskih istina, koja se, istina, ne tiče ovoga pjevača, jer on bi sve nesporazume ljudski i blago rješavao, pa bi pjesmom uvjeravao ljude da nisu u pravu, ali istina je to koja se tiče onih koji ga smatraju dijelom vlastitog svijeta i vlastitog izgubljenog i poraženog zavičaja, iako ne idu na njegove zagrebačke koncerte. Možda i zato što im na živce ide ta ljubav prema bosanskoj duši i potreba za bosanskim humorom.