Ispovijest Mersade iz Srebrenice: 'Mi smo preživjeli, a moj babo nikada nije pronađen...'

Juli svake godine budi najbolnije i najteže uspomene za sve preživjele žrtve genocida u Srebrenici.

Ubijeno je više od 8.000 nevinih Bošnjaka, samo zbog drugačije nacionalnosti i vjere, mučki su stradali jer su živjeli na 'pogrešnom' mjestu. 

Uništeno je na hiljade porodica, sudbine preživjelih članova porodice zauvijek su zapečaćene. Bili bi roditelji, braća i sestre, bili bi djeca svojim roditeljima, bili bi učitelji i učiteljice, zanatlije, doktori i doktorice, frizeri i frizerke... Umjesto sretnih porodica i dječije graje u Srebrenici je bjelina, muk i bolna tišina koja podsjeća na masakr koji su pripadnici srpske vojske počinili nad civilnim stanovništvom.

Tešku životnu sudbinu prošla je i Mersada Granijun iz Srebrenice, koja se uspjela izvući iz "sigurne zone UN-a", no ista sudbina nije zadesila njenog oca koji nikada nije prešao na slobodnu teritoriju.

Svoju životnu priču, Mersada je ispričala za portal Radiosarajevo.ba, ističući kako je svaki juli mnogo boli, iako je sunce, nije nimalo toplo...

"Sjećam se dobro, nikada i neću zaboraviti... Krenuli smo iz svoje kuće, kuće koju je moj babo teškim radom stekao, prema Potočarima jer tu je valjda spas. Babo je uzeo brata (17) kako bi skupa krenuli kroz šumu, a mama, sestra (1) i ja (14) ćemo u Potočare", započela je svoju priču Mersada.

U tom momentu, kaže, njen babo se predomislio i predložio da i brat krene s njima. Dijete je, a kome su djeca kriva?

"Tako je moj babo otišao u na nepovratni put... Mi smo došli u Potočare, gužva je ogromna... Ljudi hodaju okolo bez cilja, uplašeni... Nadaju se dobu a smrt vreba iza svakog ugla. I ja sam bila mnogo uplašena, svi smo bili u strahu. Tu noć smo bili u Fabrici akumulatora, to je bila najduža noć u mom životu", ispričala je Mersada.

Kako kaže, dan poslije su krenuli prema autobusima i, tu je gužva.

"U jednom momentu smo ostali sami moj brat i ja. Kada smo krenuli prema autobusu, za ruku ga je uhvatio četnik i odveo prema Fabrici gdje su odvajali muškarce i dječake. Moj brat je tada imao 17 godina, a u tom momentu izgledao je kao da je visok dva metra. Svjesna da ako ode neće preživjeti, krenem i ja za njim i osjetim kako me taj isti četnik baca na asfalt, rekavši mi da ja ne idem. Nisam odustala, ponovo i ponovo sam išla za svojim bratom i, svaki put je bilo isto - bivala sam bačena na pod", govori Srebreničanka.

U tom momentu je čula glas svoga djeda koji je uspio spasiti život svog unuka.

"Obratio se tom četniku i molio ga da nas pusti. Božijom voljom pustili su mog brata. Došli smo do autobusa i sreli se s majkom koja je bila uplašena, držeći sestru u naručju. Ušli smo u autobus. Majka je smjestila brata između sjedišta da bude što manje primjetan", ističe Mersada.

U tim trenucima čovjek shvati koliko je smrt blizu i da su samo sitnice odlučivale o ljudskim sudbinama. 

Vozeći se kroz Bratunac, vojnici su sve vrijeme su gađali autobus.

"U Vlasenici zaustavljaju autobus, ušao je četnik, psovao nas i vrijeđao. Opet se javio ogroman strah. Cijelim putem smo nailazili na naše muškarce kako ih odvode iz šume. Gledam ima li moga babe, a molim Boga da ga ne vidim. Kada su nas 'izbacili' iz autobusa, krenuli smo prema slobodnoj teritoriji, a srpski vojnici koji su se nalazili pored puta psovali su i vrijeđali. Gledam u svog brata, a on visok, nikad viši, a meni želja da bude malen, neprimjetan..."

Dug i težak je bio 'put spasa', noge su bile teške i uplašene, cipele poderane, hodali su i gladni i žedni...

"Kada smo ugledali ljiljane, ponovo smo se rodili. Više nije bilo straha, samo briga hoće li babo doć... Dolazimo na Dubrave, opet gužva, svi u brizi za očevima, braćom, sinovima - ko će preživjeti... Mi smo preživjeli, a babo... Moj babo NIKADA nije pronađen, nijedna koščica još NIKAD...", dodala je Mersada Granijun.

Svakog 11. jula, Mersada posjeti Potočare zajedno sa svojom djecom koja su, kako kaže svjesna šta se dogodilo i koja znaju da je svaki nišan jedan nedužno ubijeni čovjek. 

"Svakog 11. bilo koji mjesec, a pogotovo juli je težak, bolan. Nema 11. u mjesecu da mi ne dođe pred očima slika moga brata u zelenoj košulji kako ga odvajaju od mene. Kada u trgovini vidim račun 11.70 KM odmah me vrati 28 godina unazad na golgotu koju smo preživjeli.

Ubijeno nam je djetinjstvo, ožiljci su trajni i danas nas ubijaju svi koji poriču genocid. Jer ako ubiješ 8372 ljudi, među kojima su žene, starci i djeca koji su samo htjeli da mirno žive u svojim domovima - to mora da je genocid", zaključila je Mersada za Radiosarajevo.ba.

Danas je sve što ima od svog oca jeste karirana košulja. To je jedina materijalna uspomena koja je djeci ostala.