Dnevnik Radija Sarajevo | Faruk Šehić: Društvo nam je bolesno, a "ljekari" se češljaju

Redakcija portala Radiosarajevo.ba donosi Dnevnik Radija Sarajevo, kojeg ispisuju osobe iz političkog, kulturnog, privrednog, sportskog i uopće javnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Ovosedmični Dnevnik Radija Sarajevo piše Faruk Šehić, naš renomirani pisac, kolumnista novinar, iza kojeg je veoma intenzivna sedmica. Donosimo njegova promišljanja, susrete, pohode, opažanja o stvarnosti koja nas okružuje...

Nedjelja, 30. juni: Čitajući Hemona

Čitam roman Aleksandra Hemona Bejturan i ruža, koji je u originalu objavljen kao The World and All That It Holds. Naziv bh. izdanja kao da je spušten na zemlju, približen domaćim čitateljima, pretvoren u nešto opipljivo i mirisno. Nisam znao za bejturan, pa sam guglao fotografije. Pelin. Sjećam ga se iz djetinjstva, po izgledu. To sjećanje bi onda razvilo cijelo stablo, odnosno majkinu bašču i svijet oko nje. Povrće, ljekovite biljke, med sa cvjetovima maslačka ili narančinom korom, boja soka od bazge ostavljenog u duple prozore, nešto što miriše na svijet kada je bio normalan, stabilan. Barem prividno.

Problem sa čitanjem mi je što zaboravim isključiti uredničku optiku, pa stalno tražim je li se moglo nešto bolje napisati/prevesti. Moglo je, i uvijek može, ali ne treba pregoniti sa jezičkim ili stilskim čistunstvom.

Nisam još došao do kraja knjige, ali sam kraj unaprijed pročitao. Majstorstvo Hemonovog pisanja je vidljivo na svakoj stranici. Trebala mi je mrva vremena da uđem u 'istorijski roman', da se naviknem na strane jezičke fraze, neoznačene citate, refrene, ali onda je sve išlo glatko. Nisam došao do pročitanog kraja, ali ovaj roman mi se čini kao roman o Sarajevu, iako se dešava geografski posvuda. Najbosanskiji Hemonov roman, i kao takav itekako univerzalan.

Od vijesti iz ove zemlje i ostatka svijeta uvijek bih obraćao pažnju šta se dešava u Gazi i drugim okupiranim palestinskim teritorijama. A dešava se genocid iz dana u dan. I težnja zapadnih zemalja da nas medijski ušutkaju i naviknu na svakodnevno gledanje užasa, kao da je to nešto što Palestinci, kao "podljudi", zaslužuju. Komadi ljudskog mesa koje ljudi u Gazi drže pred kamerama, raznijetog i sprženog ljudskog tkiva, ostaci su našeg svijeta, a osim našeg srca i morala nemamo ništa drugo za šta se možemo uhvatiti. Naš svijet više ništa ne drži. Kao u Yeatesovoj pjesmi: Sve se raspada; centar ne drži /Puko bezvlašće preplavljuje svijet…

Opet, vani je ljeto. Ako se zagnjurimo u svoje mikrokosmose, tamo život ide svojim tokom. Ribolov, pisanje, ribolov, pisanje.

Ponedjeljak, 1. juli:  Dok grad pulsira ritmom zločina

Toliko dugo čekam ljeto a kada ono dođe odjednom mi se čini kako prebrzo prolazi, i kako je svaki dan dragocjen, ako se sjetim novembra i decembra u Sarajevu. Ko preživi zimu u Sarajevu treba mu dati orden najvišeg ranga za psihičku izdržljivost. Više od pola od ukupnog broja zima u životu proveo sam u ovom gradu.

Nemam logičko objašnjenje zašto sam to uradio.

Ali, sada je ljeto, i kalendarsko i stvarno. Crna hronika je puna stubaca užasa. Pucnjave, ubijanja, ubodi nožem, svaki drugi-treći dan. Kao da postoji neki skriveni ritam zločina koji dobuje sarajevskim ulicama. Od pucnjave u Vilsonovom šetalištu, do ubistva žene, femicida, u zgradi u Kolodvorskoj ulici na Pofalićima. Pa napad nožem na benzinskoj pumpi; pa brat ubio brata na Širokači, onda zapalio kuću i ubio se. Na licu mjesta kantonalni ministar policije(iz NiP-a) rekao kako će se ovakvi zločini dešavati i ubuduće, te kako se ne može izvršiti prevencija ovakvih zločina. Vrlo utješno od čovjeka koji je već trebao podnijeti ostavku na dužnost, ali to je misaona imenica ovdašnjim vlastelinima, tj. vlastodršcima. Svi su krivi osim njih samih. Moj savjet ministru i sličnoj raji: nemojte dolaziti na mjesto strašnih zločina, nemojte lupati gluposti. Napravite makronovski foto serijal poput premijera Uka, kako ste zabrinuti i ne možete spavati noćima. Bolje je da se pravite mrtvi kada grad pulsira ritmom zločina.

Imam pametnija posla. Moram se pripremiti za predstavljanje knjige Grobničarke Taine Tervonen, na Bookstanu. Radi se o ratnim zločinima u njenoj knjizi dokumentarističke proze pisane jednostavno, ali efektno. Više truda posvetim uređivanju jedne knjige nego što 'vlastelini' ovog kantona posvete svojim dužnostima. Za to su oni plaćeni desetak i više puta nego ja.

Da bi se zaustavili zločini izazvani visokim temperaturama i pucanjem ljudskih živaca, potrebno se vratiti duboko u prošlost. Agresija koja postoji u ovom gradu, koja je vidljiva prostim okom, ne može se izliječiti izjavom jednog drugog ministra kako je rat završio prije 28 godina. Za razliku od ministra, mnogi ljudi su ostali u opkoljenom Sarajevu, preživjeli rat, zaradili PTSP, i sada žive u blagostanju od nekoliko stotina maraka plate ili penzije. A evo, samo što nismo ušli u EU, kako su nam mesije nove vlasti rekli prije koji mjesec.

Društvo nam je bolesno, a "ljekari" se češljaju, odnosno poziraju pred blendama fotoaparata.  Ljeto je, turizam cvjeta, vrelina asfalta obećava nezaboravne noći u olimpijskom gradu. Ciničan, naravno.

Utorak, 2. juli: Zagreb je grad-memorija

Putovao sam za Zagreb, u kojem sam zadnji put bio prije korone. Išao sam po bicikl koji mi je prijatelj poslao iz Berlina, pa se ono dokotrljalo do ovog grada i tu je stajalo pola godine u stanu kod rođaka. Giantovo cestovno biciklo koje mi je promijenilo/unaprijedilo sliku Berlina, koju sam kao pješak stvorio.

Nije to bilo kakvo biciklo, nego takvo kada si na semaforu i kada kreneš kao da imaš gas papučicu, sva druga bicikla ostaju daleko iza tebe. Naravno, semafori za bicikla postoje u Berlinu. Ako u Sarajevu stave semafore za zle bicikliste izbiće gori krkljanac od 7. februara 2014., kada je izgorio krov zgrade opštine Centar i Kantona Sarajevo. A i Predsjedništvo je bilo počelo da gori. Toliko su omiljeni biciklisti u sredinama koje vole da mrze 'nako.

Osjećao sam se kao u vremeplovu hodajući zagrebačkim avenijama, ulicama, trgovima. Vršljajući kvartovi koji su ostali tamo gdje sam ih ostavio davne 1992. kada sam se 15. aprila 1992. vratio u Bosansku Krupu. A vratio sam se jer sam znao da će u BiH početi rat krvaviji od onog koji se tada već dešavao u Hrvatskoj.

Takva ti je sudbina. Neko kao ja se vrati u Bosnu, majci i svima drugima, a neko kroz "rupu u tunelu" ode u SAD, otamo se vrati kao onaj ko je obučen za upravljanje državnim ministarstvom. I taj neko ko je bio ratni dezerter, sada meni soli pamet kako on ovoj tužno zemljici želi bolje nego što joj ja želim. A ta osoba ne zna misliti Bosnu i Hercegovinu, ni on ni većina iz partije mu. Pri tome ja nemam ni zdravstveno osiguranje, niti ikakvu najminimalniju beneficiju, dok ministar-dezerter mesijanski laže ljude kako će nam svima biti bolje, jer oni beskrajno popuštaju jednom fašisti, koji će se sutra otcijepiti, samo kad mu to dopuste geopolitičke prilike.

Vidi, tu gdje je bila Pošta u Jurišićevoj sada je neki supermarket, a i on je izgleda propao. Sjećam se, ondje blizu je bilo malo kino Grič. A vidi ovdje, u Ilici, bila je picerija Korzo, tamo kino Jadran, tu smo jeli slavonsku picu, a dole niz Ilicu je (bilo) kino Studio gdje smo 1990. trčali da stignemo na projekciju SF filma Total Recall. Zagreb narasta u drugim smjerovima, to što ja u njemu i dalje vidim fantomske objekte i prostore, to je dokaz da sam skupio solidno životno iskustvo. I da vrijeme prolazi.

Sutra ću se probuditi u kvartu Borovje. Blizu nje je džamija, a pored nje je Folnegovićevo naselje, Folka, gdje smo kao studenti živjeli godinu pred sami početak rata u BiH. Zagreb je grad-memorija u kojem dijelovi mog života imaju neprekinutu nit dešavanja. To mu je već dovoljna počast.

Srijeda: 3. juli: Razgovori s Ocem

Probudili se na Borovju, popili kafu u lokalnom bircu, stavili nosač za bicikle na peti prozor automobila, na njega Gianta i krenuli prema Bosni.

Putovanje ljeti automobilom je poseban doživljaj, kad otvoriš prozor odmah si mirisima povezan s prirodom. Krajolici piče 120 na sat pored automobila koje se nalazi na autoputu. Nemoguće mi je putovati, a da se ne sjećam brojnih putovanja s ocem. Zapravo, melanholija putovanja neminovno u mom umu proizvodi asocijacije na oca koji je umro 29. septembra 2023. Na šutnju koja predstavlja naš vid komunikacije tokom vožnje, na sve te male razgovore o vremenu, sportu, o bilo čemu samo da nema velikih riječi u razgovoru. Kao da smo u njemu izbjegavali spominjati riječi kao što su život, rat, mir, ili smrt. Smrt bi se spominjala samo kada bi neko drugi umro.

Putovanje izaziva i asocijacije na drugu osobu koje više nema, a značila mi je puno u životu. Ne tražim znakove u kojima bih je vidio, ali oni se sami pojavljuju produbljujući putnu melanholiju, dok oko nas piče šume, doline, rijeke, potoci ili jezera. Hlorofil ulazi direktno u vene.

Otac Sead je u meni, iako ga nema u fizičkom svijetu. Ne vodim razgovore s njim, ali osjećam da je tu negdje. Marianna je isto prisutna u meni, iako znam da je njeno tijelo postalo pepeo. Znam gdje se nalazi urna, zavezanih očiju mogu preći rijeku Drwencu u malom poljskom gradu, i pronaći njen granitni križ i kriptu. O njima sam napisao memoarsku knjigu pod nazivom Zelenac, uporedo pišući i roman koji je izašao u Sarajevu upravo danas.

Dok je roman izlazio u Sarajevu, mi smo stali na šezdesetom kilometru autoputa 9. januar (zbog faktografije moram navesti ovaj odvratni datum), jer nismo bili nasuli dovoljno goriva. Pa smo kao zadnji levati dva sata čekali da dođe BIHMAK-ovo vozilo, i donese nam dva kanistera benzina. Nastavili smo put i doživjeli divnu automobilsku gužvu na petlji u Vogošći, i kilometarske kolone, pa užitak Rajlovca kao simbioze ratnih ruina, prigradskog vajt treš naselja i propalog čajnatauna, sve sa elementima gipsanog eklekticizma. Pa kolone bez kraja i konca.

Zato smo se borili: za gužvu, haos, nesređenost, stihiju. Ma ne trebamo biti nestrpljivi! Sad će "plan rasta", milijarde eura, putovaćemo zlatnim auto-bahnovima, a kovanice će biti teže od četvorostrukog zlatnika kralja Tvrtka I Kotromanića.

Četvrtak, 4. juli: Na Bookstanu o Gazi

Dan u kojem sam letao kroz festival Bookstan kao muha bez glave. Iako premoren morao sam doći na neke promocije, da ispoštujem ljude, da vidim ono što me zanima. Na nekim promocijama je bila tolika gužva da sam stajao kao što stojim u ribolovu, ali ovdje nije bilo vode, samo masa ljudi i govornici na stejdžu.

Slušao sam mladog palestinskog pjesnika Mosaba Abu Tohu. Bio je skroman, precizan, znao je šta hoće da kaže, a govorio je bez ikakve zadrške o situaciji u Gazi. Na kraju je dobio ovacije koje su trajale nekoliko minuta. Emotivan trenutak, iskrena solidarnost s ljudima nad kojima se vrši genocid.

Poslije sam moderirao razgovor sa Tainom Tervonen. Nadam se da je predstavljanje njene knjige Grobničarke, koju je odlično preveo Nihad Hasanović, i skovao neologizam u naslovu, prošlo dobro. Prostor za promociju je bio pun kao šibica.

Družio sam se s piscima i nepiscima. Sa svakim pomalo i prođe dan. Potpisivao sam svoje knjige, i naveče došao da ispoštujem Aleksandra Hemona, koji je s Johnom Freemanom razgovarao o svom novom romanu, o trampističkoj Americi, o pisanju i muzici. Stajali smo kao da se radi o rok koncertu.

Čekao sam da mi noć zaklopi kapke kako bih zaspao, jer moram biti odmoran za svoju sutrašnju promociju. Pisanje je ozbiljan posao, ukoliko to do sada niste shvatili. Zahtijeva fizičku i psihičku kondiciju. Citiraću sam sebe: Noć je pala k'o kec na desetku u kartama.

Petak, 5. juli: Na zakletvi "drugu Dodiku"

Dan je počeo neobećavajuće, jer sam, na moju iskrenu žalost, zabio nos u intervju najgoreg premijera u istoriji Federacije BiH, i pročitao nekoliko njegovih demagoških virtuoznosti. Hajde što fizički ima karakteristike apartčika iz najgoreg komunizma pedesetih godina 20. vijeka, nego je čovjek sposoban da izbaci gomilu nebitnih, izlizanih riječi, kako bi među njima uspješno prikrio svoje stvarne izjave.

A dvije su glavne: nećemo smijeniti Vijeće ministara jer je opozicija u RS-u ista kao i SNSD. Iz čega vidimo da su se ezdepeovski vremešni pioniri zakleli drugu Dodiku na vjernost, kao što smo se kao đaci nekad zaklinjali drugu Titu. Da im psuje genocid, prijeti otcjepljenjem, uništava ovu državu gdje god stigne, planski i smišljeno truje ljude mržnjom i onemogućava normalan život. Plus što je agent ruske politike na Balkanu. To je partner Trojke, i oni su spremni da poginu za njega.

Drugo dno, koje je dosegao najgori premijer u povijesti Federacije, jeste to što je rekao da građani Federacije trebaju biti sretni što imaju uopšte električne energije, jer je premijer zaključio kako je struja bitna, i da se to vidjelo kad se desio regionalni blek aut.

Poskupljenje od 10 posto je predstavio kao dobrobit za koju se potrudila njegova vlada, i nije propustio priliku da prošlu vlast optuži za politikanstvo, jer, zamislite, nisu digli cijenu struje u svom mandatu. Nestvarno, ali od premijera koji je 2014. povukao novac sa računa Civilne zaštite, pa kada su se desile katastrofalne poplave i klizišta na računu je nedostajalo 10 miliona KM, nije se moglo bolje ni očekivati; 2014. je u skladištu CZ bio jedan probušeni gumeni čamac i dvije iskrivljene lopate. Zato smo mi, građani ove zemlje, išli da svojim novcem pomažemo unesrećene. I da, zaposlio je svog brata u direkciju Autocesta Federacije. Naveče sam imao promociju svog novog romana. Bilo je lijepo i uzbudljivo. Krcato publikom. Poslije potpisivao knjige i noć je pala kao kec na desetku u kartama.

Subota: 6. juli: Zov Neretve

Probudio se s glavoboljom. Biti pisac i učestovati na velikom festivalu je prije svega posao. A festivali nadolaze jedan za drugim. Nekad samo sletim, uzmem novi veš i put na novi festival se nastavlja. Danak mog zanimanja je iscrpljenost, jer ljudi ti i daju i uzimaju energiju. A ja se ne štedim. Vjerovatno ću jednom okačiti kopačke o klin, i nastaniti se kraj Neretve. Moj festival će biti tišina i ptičiji pjev. Danas ću ići na dvije promocije. Glavobolja popušta. Dan je spreman da počne kao neotvorena knjiga.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba