Savez kolumnista | Faruk Šehić: Matrix u Beogradu, drugi dio

Nisam godinama bio u Beogradu, a kada sam konačno došao, vidio sam sve ono što nisam došao da vidim. Prizori su sami ulazili u oči, nisam ih mogao izbjeći. A oni su bili puni srbijanskih zastava i zastava RS-a. Kad kreneš dugim bulevarom od aerodroma do centra grada na svakom stubu za rasvjetu obješene su bile dvije srbijanske i dvije entitetske zastave. Put traje dobrih pola sata pa je teško izračunati koliko je zastava potrošeno, da bi se ostvario ovaj distopijski kič, te orgijastični grč ili tjeskoba.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Na svakom nadvožnjaku bio je raširen baner: "Srbi nisu genocidan narod". Ukoliko je pored puta bila zgrada u nastanku, onda je i preko nje bio obješen zastor na kojem su bili grbovi Srbije i entiteta, i na kojem bi pisalo: "Srbija i Srpska zauvijek zajedno!"

Trending

Shamso 69 iz Brkova: Bilo je gadno biti Hercegovac u Zagrebu. Muzičari su populisti kao političari

Mislio sam da je ovo samo pokazna vježba za one koji ulaze u Beograd, ali u centru grada nastavilo se isto. Zastava do zastave, RS i Srbija u konačnom zagrljaju, barem što se tiče simboličkog ujedinjenja. U jednoj velikoj sporednoj ulici vidio sam ogroman baner na kojem je pisalo: "Kosovo i Metohija uvijek Srbija, nikad Albanija." Tek toliko da bude lakše disati nama koji dolazimo iz Bosne i Hercegovine, da se malo odmore od nas, pa da pređu na žal za ujedinjenjem s vekovnim ognjištima.

Onda na zgradi Generalštaba (koju je raketirao NATO) ogroman zastor na kojem su prikazani mladi i snažni vojnici iznad kojih piše: "Služimo Srbiji!" Konačno nešto što nije upereno ni prema čijoj teritoriji. Ciljaju se mladi ljudi, zovu ih da se pridruže vojsci, koja će onda služiti jedinoj otadžbini, a ona će biti cijela kada se ujedini sa onim "teritorijama" koje su joj "privremeno otete". Obilje nacionalnih i ultranacionalističkih simbola/poruka upućuje na želju za stvaranjem najveće Srbije ikada.

Kako da se ja, koji sam na vlastitoj koži osjetio velikosrpski oganj i mač, osjećam kada vidim ovu distopijsku scenografiju? A došao sam u Beograd iz sasvim drugih razloga. Da učestvujem na književnom festivalu, koji organizuju ljudi koje cijenim. Pristao sam da dođem i sada nije bilo povratka. I ne znajući kakve će me scene dočekati, nije mi se išlo u ovaj grad. Obavezu sam morao izvršiti, jer je to ljudski, tako da sam išao sam protiv sebe. Racio je govorio da moram ići, ali iznutra sve se bunilo protiv toga. Takav sam došao i upao u halucinantnu beogradsku stvarnost, netom nakon Rezolucije o genocidu UN-a, pa je sva ova šarada za domaću javnost ostala i dalje da stoji, tj. da visi.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

S druge strane, dolazio sam u ovaj grad da bih vidio ljude koji su mi dragi i čiji rad poštujem. Morao sam doći i zbog vlastite knjige, jer je moram promovisati tamo gdje me zovnu. S nekim ljudima sam se uspio vidjeti, pošto sam boravio kratko vrijeme tu, i ti susreti su bili ono zbog čega se i isplati dođi u glavni grad, koji ne da se vratio u devedesete, nego je otišao i korak dalje: postao je grad koji u potpunosti imitira distopijsku literarnu fikciju.

Moj prvi osjećaj je bio kao da sam ušao u seting snimanja serije Čovjek u visokom dvorcu prema knjizi Philipa K. Dicka. Pri tome, Beograd ima svoj šarm, kojem je teško odoljeti. Vrelina ljeta na njegovom asfaltu je primamljiva, poznate ulice, građevine, bliskost koju osjećam prema gradu, prema ljudima koje znam i ne znam, činjenica da smo nekad živjeli zajedno, da koristimo isti jezik – sve to govorilo je u prilog pozitivnog doživljaja grada. Ali je uvijek prisutan i jedan drugi osjećaj (nevezano za zastave i etnički treš), taj osjećaj da sam došao u glavni grad u kojem opet može biti odlučivano o mom životu, više o tome da budem njega lišen, nego da prosperiram kao ljudsko biće.

Pisao sam o tom osjećaju u priči Matrix u Beogradu, u knjizi Priče sa satnim mehanizmom (2018.), o toj bliskosti spram ljudi; kao što sam ovaj put govorio prijateljici kako mi je i dalje nepojmljivo da ljudska ljepota može činiti tako strašne zločine. Nije da je ružnoća predodređena da ih čini, ali je nekako teško spojiti ljepotu nečijeg lica i zločine koji su činjeni u ime te ljepote. Pričao sam to prijateljici iznova začuđen. Valjda je tu ležao moj problem, više nego u onima koji bi koliko sutra ponovili iste zločine, samo da im se pruži prilika.

Teško se pomiriti s činjenicom da i zločinac može imati lijepo lice. Kada napišem 'lijepo' mislim i metaforički lijepo. To se može odnositi i na lijepe manire, bogat odgoj, sređeno životno okruženje, ali dovoljno se sjetiti glamura nacista pa da ovo moje čuđenje bude raspršeno kao mjehurić sapunice.

I tako čekam svoj nastup prve večeri festivala, nije da baš razmišljam o ovome o čemu sam pisao, ali negdje u pozadini uma sigurno da stoje i ovakva razmišljanja. Čekam i moja nervoza narasta, njeni uzroci se nalaze i u drugim stvarima. Cijelo moje tijelo se buni protiv činjenice da moram izaći na stejdž i odraditi ono zbog čega sam ovdje i došao. Amfiteatar se dobrano ispraznio kada sam došao na red. Za trenutak sam htio otići u park, dalje od festivala, jer je nervoza u meni ključala do te mjere, da sam mislio kako će me savladati napad panike. Uspio sam se izboriti, pričao s prijateljicom, smirio se, i uradio svoj zadatak kako treba.

Imao sam dva intervjua taj dan, a temperatura je bila 36 C. Već sam bio dovoljno iscrpljen i bez izlaska na festivalsku binu. Na granici nije bilo problema, kao što ih je nekad znalo biti. Tražio sam uzroke egzistencijalne nervoze (da je tako označim), koja me zapahnula pred sami nastup.

Bio sam tako smiren kada sam se vratio u Sarajevo, a ono nije baš grad koji će doprinijeti vašoj unutrašnjoj harmoniji, ali mi se nakon Beograda Sarajevo činilo kao obećana zemlja.

Barem tu, u centru grada, neće biti razapeta ogromna traka crnog platna na kojoj će pisati: "Jedini genocid na Balkanu je onaj izvršen protiv Srba." Kao što je pisalo na početku Knez Mihailove ulice. Ako sam preživio rat (od njihove/zločinačke ruke), valjda mogu biti pošteđen zločinačkog cinizma. Teško to ide na Balkanu gdje se desio trijumf zločinaca. Izgrađena su savršena zločinačka društva, ugrađena u Ustav. Budućnost nam je metalik crna – kao stih iz petparačke pjesme.

Nekoliko dana nakon povratka imao sam dugi intervju s japanskim filozofom koji me u jednom trenutku iznenada pitao: "Zašto vi u Sarajevu ne mrzite Srbe?"

Pričao sam o nepostojanju kolektivne krivice, (ako postoji barem jedna osoba koja se protivila ratu i ubijanju…), o tome da su u Sarajevu ostali mnogi Srbi, da bez fotografija naprimjer Strašnog, Krstanovića, Zoke Kanlića i drugih ne bi bila dokumentovana opsada grada, o Ivanu Đuriću i važnim disidentima, o generalu Divjaku i drugim u Armiji R BiH etc., i shvatio kako branim ovaj narod od njega samog – s obzirom na sadašnje dosljedno zvanično, državno veličanje fašizma Karadžića, Mladića...

Nije mi bilo prvi put da se susrećem s ovim pitanjem. Uvijek bih odgovarao na iste načine. Ono što mene dijeli od onih koji su bili protiv mene kao specifičnog ljudskog bića, bilo aktivno, bilo prećutnom podrškom, jeste ljudsko dostojanstvo. Moraš ga imati čak i ako stanuješ u paklu. Koliko je Beograd danas bliže ponoru pakla nego što je to bio devedesetih, nije moje da napišem.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba