Faruk Šehić: Vrlo dobro! Služimo mračnjacima!

Eto kakvo je došlo vrijeme, ljudi budu otpušteni zbog lajkanja statusa na mreži X. I nije riječ o distopijskom filmskom uratku, prva asocijacija mi je film prema Orwellovoj knjizi 1984., nego o stvarnosti u Britaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji zapadne političke hemisfere.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Nastupilo je vrijeme cenzure i, što je još i gore, vrijeme autocenzure. Mainstream mediji zdušno rade na prikrivanju zločina izraelske vojske, kao i saučesništva onih koji municiju, naoružanje i vojnu opremu konstantno doturaju „jedinoj demokratiji“ na Bliskom istoku – kako laskavo sami sebe zovu u Izrealu. Dok ta militantna demokratija (zasnovana na teroru) sistematski i strpljivo čini genocid pred očima svih normalnih ljudi koji imaju dva oka i dva uha, znaju čitati, sabirati i oduzimati. Kada se sve sabere i oduzme, vidimo genocid na TV ekranima, na kompjuterima i mobilnim telefonima. Na socijalnim mrežama se gomilaju dokazi o zločinima Izraela u pojasu Gaze i drugim okupiranim teritorijama, što za srednjostrujaške zapadne medije ne predstavlja ništa, jer oni se povode totalitarnim nadanjem da će moći snagom svojih lažnih i friziranih uradaka držati svoju pastvu pokornom, kao što ju je držao Veliki brat u Orwellovoj kultnoj knjizi.

Trending

Tyson Fury progovorio nakon poraza od Usyka: 'Mislio sam da sam pobijedio'

Znam mnoge ljude u naprimjer Njemačkoj, koji ćute i rade svoj posao. Pažljivo prate šta će i kome će lajkati, ne stavljaju fotografije na kojima se, naprimjer, na trpezi nalaze kriške lubenice, jer bi to moglo biti sumnjivo. Sada je sve sumnjivo, i sve može imati skriveno, preneseno značenje. Riječi se vagaju i pazi se šta će ko reći, šta napisati, jer sve može biti dokaz protiv neopreznog građanina.

Ako spomeneš rijeku i okean u istoj rečenici, može se desiti da ostaneš bez posla, ili da te policija privede na informativni razgovor. Ono sve što smo nekad ismijavali u doba tvrdog, poslijeratnog socijalizma, sada se dešava u zapadnjačkim društvima. Kontam, u jednom su cenzura/autocenzura dobri, jer doprinose razvoju metafora unutar književnosti i filma, naprimjer. Tako da je očekivati genijalna djela iz oblasti umjetnosti narednih godina, kada hipersenzibilni umjetnici svoje strahove i nade propuste kroz filter autocenzure.

Svako ko danas ćuti i pravi se da se u Gazi (i drugim okupiranim teritorijama) ništa ne dešava, taj nema pravo zvati sebe časnim i poštenim ljudskim bićem. Ako ćutiš kada se genocid dešava pred tvojim očima, onda je tvoja ćutnja podrška tom zločinu. Nisam ništa novo rekao, ali ponavljati treba, jer se i zlo i suučesništvo u njemu danas ponavljaju, kao što su se ponavljali tridesetih godina prošlog stoljeća. Nisi progresivan, napredan, ako ćutiš kada rakete gađaju izbjegličke šatore u Rafahu i kada gledaš fotografije obezglavljene djece. Nema opravdanja za takvu vrstu ćutnje. Saučesnik si u zlu. Istorija te neće nikad opravdati.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ne postoji taj diplomatski razlog, ekonomski, ljudski, životni, bilo kakav, zbog kojeg bih ja prestao pričati i pisati o genocidu koji nam se dešava pred očima. To bi bilo kao da sam odustao od sebe kao ljudskog bića, i da sam prešao na tamnu stranu istorije, tamo gdje su najveće ubice u povijesti čovječanstva. Tamo gdje su se nosile smeđe i crne košulje, gdje se veličala smrt, i čovjek se istrebljivao industrijski. Ne mogu se svrstati na tu stranu. Sve što sam ikada napisao protiv je toga.

Činjenica je da se i kod nas dešavaju progoni neistomišljenika na političkoj osnovi. Svjedoci smo toga kako se građanski aktivisti i borci za kulturu sjećanja pokušavaju ućutkati baš u vrijeme kada je donesena Rezolucija o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Kako se državne institucije, koje su oteli ultranacionalisti, stavljaju u službu istih takvih stranaka. To su stranke koje bi sutra gradile koncentracione logore (ako im se pruži šansa), i koje su sada na strani istorijskog zla.

Naša država je svakako oteta, a oteli su je oni koji je mrze, ali, ipak, od nje se bogate i lagodno žive. Oni su ćelije raka, koji ubija svoga domaćina na duge staze. Kad vidim lica nekih od takvih političara, te ćelave i izbrijane glave, znam da su u prošlom ratu mogli biti logorski čuvari, isljednici ili upravitelji logora. Neki vjerovatno to i jesu bili, drugi će postati, ako im se ukaže prilika.

19.04.24. 10:02

Faruk Šehić: The Road to Hell, dio drugi

Zarad lukzuza vlasti, ličnih interesa, svjedoci smo kako su stranke nekakve kao biva bh. orijentacije predali zadnju polugu kojom se brani državnost ove zemlje u ruke njenih neprijatelja. I to predavanje će se nastaviti. Oteli su birački volju ljudi i pretvorili je u basnaslovan bankomat za ličnu upotrebu.

Oni će svoju izdaju pravdati kao borbu za ovu zemlju. Sve liči na Orwellovu 1984. Samo čekamo parole na bilbordima: sloboda je ropstvo; rat je mir; neznanje je moć. Toliki je nivo laži u političkom šesnaestercu. Jednu stvar ovi političari trebaju znati, a to je da postojimo mi koji sve pamtimo, i koji ih nikad nećemo ostaviti na miru. I bez obzira koliko su sada naduti od moći i arogancije, treba im biti jasno da su isto tako napuhani bili i kraljevi, vlastela i feudalci, pa su zauvijek nestali sa istorijske pozornice.

Živim za dan kada će politički šljam i ološ doživjeti svoju sudbinu (nestanak i poraz). A trebaju znati da je ova zemlja izdržala, preživjela i gore političke kretene, pa će tako nadživjeti i ove slugane fašista i mračnjaka. A i fašiste i mračnjake.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba