Rene Karabaš i 'Ona koja ostaje': Znate li ko su virdžine?

Ostajnice, virdžine, muškarače, muškobanje, harambaše, zavjetovane djevojke, zaklete djevice naziv je za žene koje su "muški" koračale svijetom.

Historija kaže da su se zavjetovale na djevičanstvo i živjele kao muškarci u patrijarhalnim društvima Sjeverne Albanije, Kosova, Makedonije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do danas ih je ostalo nekoliko, ali se o njima malo govori i piše.

Glas jedne virdžine obraća nam se iz knjige Ona koja ostaje autorice Rene Karabaš (pravog imena Irena Ivanova).

O priči Ona koja ostaje, zakonu Kanona, krvnoj osveti, partrijarhatu, virdžinama i ljubavi za portal Radiosarajevo.ba govorila je bugarska književnica, scenaristica, kazališna rediteljica i glumica Rene Karabaš.

Radiosarajevo.ba: Kako biste Vi čitateljkama i čitateljima predstavili Onu koja ostaje?

Rene Karabaš: Ona koja ostaje je meditacija ženstvenosti, ljubavi, porodice i časti, a, knjiga je gotovo u potpunosti napisana u formi toka svijesti. Priča se odvija u udaljenom selu u albanskim Alpama, još uvijek pod upravom surovih zakona Kanona gdje se vrijednost žene mjeri volovima, a muškarci rješavaju svoje račune puškama. Mlada Bekija tajno je zaljubljena u bugarsku djevojku, ali je prisiljena od strane svog oca da se uda za muškarca. Jedini način da izbjegne brak je da dâ zavjet čednosti i postane muškarac (zakleta djevica - virdžina). Za nekoliko sati Bekija postaje Matja. Njena odluka ima neizbrisive posljedice kako za nju, tako i za njenu porodicu...

Radiosarajevo.ba: Kako je nastala priča o Bekiji?

Rene Karabaš: Dugo vremena sam tražila način na koji bih mogla izraziti svoje stavove o patrijarhalnom svijetu. Imala sam mnogo ličnih priča koje sam htjela podijeliti sa svijetom, ali mi je nedostajao junak koji bi ih ispričao.

Jednog dana, slučajno sam vidjela foto-izložbu Pepe Hristove koja je fotografirala virdžine. Njihov androgeni izgled odmah me privukao i odlučila sam koristiti njihova tijela kao vodič za mušku i žensku energiju koja je buknula u mojoj glavnoj junakinji.

Željela sam da prikažem radikalnu stranu patrijarhata kako bih dublje istražila ovu balkansku (i ne samo balkansku) ranu. No, na jednom drugom nivou, čitava ova priča može se shvatiti kao mikrokosmos čovjeka koji sam zaključava svoje srce u zatvor, ali kasnije razbija bravu i na kraju uspijeva sačuvati sebe i spasiti se.

Radiosarajevo.ba: "Žena u Albaniji vrijedi dvadeset volova, ne gledaj muškarcima u oči, ne ulazi u krčmu, čuvaj djecu, kuhaj…" važi li ova rečenica iz knjige u današnjem vremenu u pojedinim dijelovima brdovitog Balkana?

Rene Karabaš: To je relevantno i na drugim mjestima, ravnopravnost između žena i muškaraca u mnogim državama ne postoji. Uznemirujuće je što se ta pojava sve više razvija i produbljuje, suprotno shvatanju da živimo u 21. vijeku i da bi trebalo da evoluiramo kao ličnosti, a ne da se vraćamo u pećine - muškarac lovi, a žena čisti i kuha. To je ozbiljan problem koji se izražava u zabrani abortusa, patrijarhalnim tradicijama u kojima žene rade jednako kao muškarci, ali istovremeno moraju biti i domaćice i brinuti se o kući i porodici.

Zatim, prisutna je i razlika u platama žena i muškaraca, a onda imamo i porodično nasilje i ekspanziju slučajeva femicida. Da, feministički pokreti su učinili mnogo posla tokom ovih godina, boreći se za prava i ravnopravnost žena, ali nažalost, njihovi napori nisu dovoljni. Vjerujem da su umjetnost i protesti jedan od načina na koji ljudi mogu skrenuti pažnju na ove probleme.

Radiosarajevo.ba: Šta podrazumijeva zakon Kanona i ko su virdžine?

Rene Karabaš: Trebalo mi je nekoliko godina da istražim zakone Kanona. Oni su izuzetno surovi i ne podliježu ni religiji ni politici. U knjizi sam uključila mnoge od rituala i tradicija ovog Kanona. Osnovni problem ovih područja i ovog zakona je što stimuliše osvetu i muškarci se međusobno ubijaju dok se ne poubijaju. A, tada je djevojka iz porodice prisiljena da položi zakletvu i postane muškarac kako bi bila glava porodice. To je naravno samo jedan od razloga zbog kojih jedna djevojka može postati zakleta virdžina. Ali, nakon toga nema povratka.

Postati virdžina je takođe pitanje časti. Ženi se podšiša kosa, oblači se u mušku odjeću i dobiva muško ime. Dobiva pušku, sat, slobodu i prava muškarca, što joj s jedne strane donosi slobodu, ali je istovremeno lišava mogućnosti da osnuje porodicu. Zakoni Kanona su zakoni koji još uvijek vladaju u nekim Balkanskim zemljama i još uvijek ih ništa ne može zaustaviti.

Radiosarajevo.ba: Moramo se dotaknuti još jednog fenomena, kćerke i danas često zovu "sinovima", kako to objašnjavate?

Rene Karabaš: Ovo je pojava koja se konkretno odnosi na porodicu Bekije, ali pretpostavljam i na mnoge druge patrijarhalne porodice, kao što je i moja, na primjer. Moj djed uvijek je želio da ima unuke, a otac isto tako, pa kad smo se ja i moja sestra rodile, otac je nazivao moju sestru "tatinim sinom". Ta želja za sinom se upravo manifestuje kroz tu vrstu izražavanja i podrške Bekiji, koja s druge strane želi da impresionira svog oca Muraša i radi sve da mu ugodi. Njeno pretvaranje u virdžinu je jedna od tih stvari - napokon postaje sin kojeg je njen otac uvijek želio imati, ali isto to dovodi do smrti njenog oca, što zapravo označava početak knjige.

Radiosarajevo.ba: U suštini, Ona koja ostaje govori o ljubavi, o kakvoj je ljubavi riječi?

Rene Karabaš: Ljubav ima mnogo dimenzija u ovom romanu. Ljubav kćerke prema svom ocu i obrnuto, ljubav majke prema slabom ženstvenom sinu Saleu (Bekijin brat). Ljubav Bekije prema njenoj prvoj velikoj ljubavi. Naravno i ona najvažnija - ljubav Bekije prema samoj sebi, ona joj pomaže da počne život iznova. Upravo ta ljubav, taj težak rad da se na kraju izboriš za ono što zaslužuješ, to je ono što nas pokreće naprijed. To je strašna snaga, koju ako izgubimo, mrtvi smo prije nego što i umremo.

Radiosarajevo.ba: Na koje jezike je knjiga prevedena i kakve su reakcije iz Vaše zemlje i Albanije?

Rene Karabaš: Knjiga je izašla prije šest godina u Bugarskoj i na moju radost postaje sve popularnija i prevodila se s godinama. Već je izašla na nekoliko jezika - arapskom, francuskom, poljskom, bosanskom i makedonskom. Do kraja godine trebala bi biti objavljena i na italijanskom i još nekoliko jezika. U martu ću napraviti turneju s njom u Francuskoj.

U Albaniji knjiga još uvijek nije objavljena, što mi se čini malo čudno i paradoksalno, jer knjiga treba biti adaptirana za veliki ekran u koprodukciji s Albanijom, Rumunijom i Italijom. Čak smo dobili financijsku podršku albanskog filmskog centra, ali izdavači u Albaniji još uvijek šute.

Radiosarajevo.ba: Pišete pod pseudonimom Rene Karabaš, kako je on nastao?

Rene Karabaš: Karabaš je djevojačko prezime moje majke koje sam uvijek željela nositi jer se osjećam više povezanom s njenom porodicom nego s porodicom mog oca. Kao osoba, trudim se da obradim porodične traume i često tražim odgovore na svoje svakodnevne probleme kroz historiju, u pričama svojih pradjedova. Ali, ne smijemo zaboraviti da smo osim traumama od svojih predaka naslijedili i mnogo snage. Za moj uspjeh zaslužna je i moja porodica, hvala im.

Radiosarajevo.ba: Za glavnu ulogu u filmu Bezbožnica Ralitze Petrove 2016. osvojili ste Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu, na Bookstanu ste promovisali roman. Kakva Vas sjećanja vežu za glavni grad Bosne i Hercegovine?

Rene Karabaš: Volim Sarajevo od prvog trenutka kad sam ga vidjela. Osjećam snažnu povezanost s tim mjestom, sviđa mi se harmonija Europe i Orijenta, multikulturalnost i raznolikost grada.

Usput, nedavno sam uradila DNK test i na moje iznenađenje otkrila sam da imam visok procenat porijekla iz Bosne i Hercegovine. Ko zna, možda je neki moj djed živio tamo ili sam ja sama u nekom drugom životu bila tamo. Mogu samo da nagađam...

Bila bih veoma sretna kada bi moj sljedeći dolazak u Sarajevo bio sa filmom Ona koja ostaje. To bi bio prekrasan deja vu za mene.

Radiosarajevo.ba: I za kraj, koji bi savjet dali mladima koji odluče pisati i šta je to Rabbit's hole?

Rene Karabaš: Rabbit's hole je Akademija za pisce koju sam osnovala prije devet godina, to je jedina Akademija u Bugarskoj gdje mladi mogu dobiti profesionalno obrazovanje od naših najboljih pjesnika i pisaca te im se pomaže da ostvare svoje ciljeve nakon toga.

Ovdje sam i nastavnica, a to je izuzetno vrijedno iskustvo jer uvijek postoji nešto što možete naučiti od svojih učenika. Kroz njih se vraćate onom mladom i neopterećenom piscu u sebi koji vjeruje da može napisati svaku i najbolju knjigu na svijetu.

Piscima bih savjetovala da nauče pisati ne samo svojim umom već i svojim srcem. Ta ravnoteža je važna jer knjige napisane srcem dopiru do srca čitatelja. Ako napišete svoju knjigu samo razumom, dosegnut će samo umove čitatelja.

Knjige su umjetnost koja treba biti proživljena i osjećana jer samo kroz pravu katarzu čovjek može obnoviti sebe, postati novi čovjek.