Praštati treba, zaboraviti nikada: Promovirana knjiga Amera Đulića

U sali Islamskog centra „Nur“ u Gornjem Vakufu, a u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Gornji Vakuf (Mreža mladih), sinoć je održana promocija knjige „Bili smo brojke – 233 dana u logorima“ Amera Đulića, Stočanina koji je kao maloljetan prošao četiri logora tzv. Herceg-Bosne.

O Đulićevoj knjizi, koja je privukla pažnju Gornjovakufljana, govorili su, pored autora, historičar i nekadašnji novinar magazina „Dani“, Amer Obradović, te novinar i urednik Faruk Vele, dok je promociju odlično moderirao Bešir Isaković.

Prije početka promocije, emitiran je dio iz  dokumentarnog filma Avde Huseinovića o maloljetnicima  u logoru tzv. Herceg-Bosne.

Amer Obradović istakao je da je Gornji Vakuf grad-heroj u kojem je zaustavljena tzv. Herceg-Bosna, ali i agresija Hrvatske, kao što je danas Stolac, kako je dodao, grad koji najviše pruža otpor tzv. Herceg-Bosni.

„Dok je ljudi poput Amera Đulića, koji je odličio da se bori istinu, to će tako biti. To im neće proći, nećemo dozvoliti“, pručio je Obradović, opisujući to kao borbu civilizacijskih vrijednosti i barbarizma i naglašavajući potrebu da se u javnosti, kao i kroz obrazovni sistem, dogodi proces po uzoru na denacifikaciju u Njemačkoj.

Prema njegovim riječima, Đulićeva knjiga je hronika jednog logoraša, svjedoka dešavanja na područijima koji su imali biti etnički očišćeni kroz užasne zločine. Obradović je podvukao da ova knjiga nije napravljena da bi se određena grupa targetirala, da bi joj se stavila meta na leđa.

„Ovo je knjiga o istini“, istakao je.

Faruk Vele je podvukao da je Amer Đulić istinski heroj poratnog Stoca i Hercegovine, jer, uprkos svim pritiscima, nije odustao od toga da govori istinu i samo istinu, te da svoju borbu nastavlja perom. 

„I kada su mu nudili 100.000 KM i posao u Graničnoj policiji, Amer je to odbio, uprkos teškoj porodičnoj situaciji, čuvajući obraz i sjećanje na sve ubijene i pretučene rođake i komšije. Nije pristajao na ultimatume zločinca, kao što to nije prihvatio ni Gornji Vakuf 1993. Mnogi su, nažalost, pristajali da za novac istinu prešućuju ili skrivaju, a to može imati užasne posljedice po našu budućnost. Zato ljude poput Đulića valja pozdraviti i podržati, jer vidimo da i pored presude Haškog tribunala, svjedočimo kontinuiranom procesu negiranja zločina i veličanja zločinaca, što je pretpostavka za nastavak aktivnosti na ostvarenju zločinačkih ratnih ciljeva“, rekao je, uz ostalo, Vele.

Knjiga Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima, dodao je Vele, je ustvari svjedočenje jednog 17-godišnjeg dječaka, koji „nije mrzio, nije pucao, ubijao i udarao“.

Amer Đulić je na vrlo nadahnut način prenio stanovnicima Gornjeg Vakufa svoja sjećanja na logorske dane i sedam razmjena tokom kojih nije uspio doći do slobode, sve do kraja marta 1994.

Opisao je i užasne golgote koje je prošao kao maloljetnik, od teških premlaćivanja do činjenice da je izgubio više od 30 kilograma u logoru, te je svakodnevno bio izložen torturama i strahu.

„Ono što mene boli jeste činjenica da je veoma mali broj ratnih zločinaca tzv. Herceg-Bosne procesuiran, a da ne spominjem osuđen...Na kraju će biti da smo se sami ubijali, prebijali, patili... S iskustvom ću reći, nikad se ne ponovilo! I ovo komentiranje pravosnažne presude u slučaju 'Prlić i ostali' je sudludo. To dovoljno govori o njihovim namjerama. Prošao sam kroz četiri logora. Svaki je priča za sebe. Ta 233 dana kroz kazamate tzv. Herceg-Bosne je period koji nikada neću zaboraviti, jer to vraća stare i nezaboljavljene slike. Ovu knjigu sam napisao radi vaše i moje djece. Pokušavam se vratiti normalnom životu, ali je teško, jer sanjam ljude koji su zlo radili, meni kao djetetu, kao i tolikim drugima“, kazao je, uz ostalo, Đulić.

Đulić je podsjetio da knjiga i drugi pisani tragovi ostaju, dok su ljudi odlaze s ovog svijeta.

 „Morao sam ovo napisati. Nosio sam sve to u sebi. Godine idu i sjećanja blijede. Mnogi su propatili i više od mene. Zamolio bih ih da pišu i pričaju - samo istinu. Jer ne smije se zaboraviti patnja mnogih koji su prošli kroz logore, pa i djece. Jer ja sam u logoru bio samo dječak... Treba razlikovati zločince od ostatka naroda. Nikada neću gledati čitav jedan narod kroz zločince. Zločinci moraju pred lice pravde, da odgovaraju za svoja djela. Častan narod treba da živi, kao što je to činio stoljećima do sada. U knjizi nećete naći ni riječ mržnje! Istina je ono od čega ne treba strahovati. Praštati treba, zaboraviti nikada“, zaključio je Đulić.