Dragan Bursać: Zločinac Mladić na novopazarskim tribinama, slobodni Sandžak na nišanu!

"Dok državni službenici Republike Srbije znani kao navijači Zvezde u Novom Pazaru uzvikuju 'Ratko Mladić Bosnom harao, svima vam je majke k*rao…', oni zapravo potvrđuju da je genocid počinjen. Ali slobodni Sandžak ostaje slobodni Sandžak sa svim svojim različitostima kao dokaz da postoji teritorija koja nije četnička prćija. I tako će i ostati!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Znano je da je FK Crvena zvezda ili kako se danas u žargonu zove Srebrna kokarda zapravo originalni državno-obavještajni projekat Srbije i njenih nacionalista. Od Arkana do danas, najmanje. I zato ne čudi što su star-ship trupersi sa državnim insignijama i iskaznicama poslani u Novi Pazar kako bi provocirali i zastrašivali bošnjačko stanovništvo kroz dobro uhodani huligansko-tribinski princip politike. Što će kazati, nema tu navijača, samo pregalaca srBskog sveta. 

Jer, ono što se desilo prije neki dan na utakmici Crvene zvezde i Novog Pazara nije sport. To je politički četnučki performans. Performans čiji je cilj jednostavan: demonstracija sile, demonstracija mržnje i demonstracija teritorijalne dominacije. A simbol te dominacije zove se Ratko Mladić.

Velikosrpsko uriniranje po Sandžaku

Na stadionu u Novom Pazaru, u srcu Sandžaka, u gradu koji je decenijama politički i kulturno drugačiji od nacionalističkog projekta Beograda, navijači Crvene zvezde skandirali su ime čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid i ratne zločine. Skandirali su ime čovjeka čije je nasljeđe obilježeno masovnim grobnicama i kolonama smrti.

To nije navijanje. To je ritualno uriniranje po dostojanstvu jednog naroda.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I nije to nikakav incident. Nije to eksces. To je nastavak jedne vrlo precizne političke strategije koja traje decenijama: tribine kao produžena ruka države.

Od Arkana do našijeh dana

Sjetimo se kako je sve počelo. Još početkom devedesetih beogradske navijačke grupe postaju rezervoar paravojnih formacija. Željko Ražnatović Arkan, vođa Delija, regrutovao je svoje „Tigrove“ upravo među navijačima Crvene zvezde. Tribina je bila logistika, ideologija i baza za mobilizaciju.

Navijač tada prestaje biti navijač. Postaje vojnik velikosrpskog projekta. I najbujvalnije! Taj model nikada nije nestao. Samo je promijenio svoj oblik.

Danas se više ne ide direktno u rat. Još uvijek. Danas se ide na političku provokaciju. Na zastrašivanje. Na demonstraciju dominacije nad prostorima koji ne pripadaju velikosrpskom ideološkom jednoumnom krugu. Novi Pazar je savršena meta.

Zašto Novi Pazar?

Grad u kojem većinsko stanovništvo nisu Srbi. Grad koji se politički i kulturno opire velikosrpskom nacionalizmu. Grad čiji univerzitet, studenti i civilno društvo već godinama pokazuju da Srbija može biti i drugačija.

Ne zaboravite: novopazarski univerzitet jedini je u istinskoj blokadi i uz usko jezgro novosadskih studenata predstavlja jedno od rijetkih preostalih mjesta u Srbiji koje otvoreno govori o evropskim vrijednostima, demokraciji i otporu nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji. Zato se udara na Novi Pazar!

Nije slučajno da se na stadionu skandira zločincu Ratku Mladiću. To je poruka. Poruka koja glasi: "Znamo gdje ste." "Znamo ko ste." "Znamo šta vam možemo uraditi."

To je ista ona poruka koja je devedesetih odjekivala širom Bosne i Hercegovine. Samo je danas umjesto artiljerije korišten megafon. Za sad…

Igrači kao aktivni navijači

U toj grotesknoj predstavi posebno je mučan jedan detalj. Nakon utakmice, dok su Delije pjevale pjesmu o Mladiću, igrači Crvene zvezde stajali su ispred tribine i aplaudirali. Taj prizor govori više od hiljadu političkih analiza.

Niko od igrača nije se okrenuo. Niko nije otišao. Niko nije rekao, dosta je!

A kada sportaši aplaudiraju genocidnom folkloru, sport prestaje biti sport. Postaje ultranacionalistička propaganda.

Naravno, državni aparat Srbije reaguje uvijek na isti način: policija formira kordone, utakmica se nastavlja, a politički vrh se pravi da ništa nije čuo.

Jer, u toj priči država nije neutralni posmatrač. Država je sa Vučićem na čelu režiser.

Navijačke grupe u Srbiji godinama funkcionišu kao parapolitička infrastruktura režima. Kada treba zastrašivati proteste -tu su. Kada treba napasti opoziciju -tu su. Kada treba demonstrirati nacionalističku snagu -opet su tu. Kad treba gušiti studentsku pobunu-pogađate, eto ih. 

Državni službenik Delija

U tom smislu Delije nisu samo navijačka grupa, ako su ikad i bili to. Delije su instrument politike. Delije su državni stadionski službenici. 

Zato je Novi Pazar izabran kao scena. Zato se pjeva Ratku Mladiću u čast. Zato se uzvikuju uvrede.

Jer velikosrpska ideologija uvijek ima isti refleks: kada naiđe na prostor koji ne može politički kontrolisati, pokušava ga prvo psihološki pokoriti.

Tribina je za to savršeno oružje. Savršeno!

Na tribini možete vikati genocidne parole, a da se sakrijete iza riječi „navijanje“ i “huligani”. Nekažnjeno, dabome. Možete prijetiti, vrijeđati, dehumanizirati, a sve to nazvati „sportskom atmosferom“.

I tako, dok se lopta kotrlja terenom, prljava politika radi svoj posao.

Jedna stvar oko Sandžaka

Ali postoji još jedan razlog zašto je Novi Pazar meta.

Sandžak je historijski podsjetnik da Srbija nikada nije bila etnički homogena država kakvom je srpski nacionalisti zamišljaju. Taj prostor, sa svojom bošnjačkom većinom i kulturnom posebnosti, predstavlja stalni demanti velikosrpske mitologije.

Zato Sandžak mora biti disciplinovan! Zato se šalju autobusi huligana. Zato se poje Mladiću. To je pokušaj simboličkog osvajanja prostora.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto Srbija i dalje tolerira glorifikaciju ratnih zločinaca? Odgovor je jednostavan.

Jer Ratko Mladić nije samo ratni zločinac u očima nacionalističke politike. On je simbol velikosrpskog projekta. Projekta koji je možda vojno poražen, ali ideološki nikada nije napušten. Nikada!

U tom projektu genocid nije tragedija nego "historijska epizoda".

Zato Mladić i dalje živi na tribinama. Zato se njegovo ime skandira. Zato država šuti. A šutnja države uvijek znači isto: prećutno odobrenje.

I zato ono što se desilo u Novom Pazaru nije samo huligansko divljanje. To je politička poruka upućena Sandžaku, Bošnjacima i svima u Srbiji koji se usuđuju misliti drugačije.

Poruka koja kaže: nacionalizam je i dalje ovdje i ostaće ovdje. Poruka koja kaže: ratna velikosrpska ideologija nikada nije nestala. Poruka koja kaže: Ratko Mladić je i dalje simbol za one koji sanjaju o srpskom svetu.

Ali postoji jedna stvar koju ni megafoni, ni pirotehnika, ni autobusne ekspedicije huligana ne mogu promijeniti.

Sandžak je Sandžak

Novi Pazar je i dalje Novi Pazar. Sandžak je i dalje Sandžak.

A historija je već presudila onima koji su pokušali pokoriti taj prostor zločinom.

Ratko Mladić danas nije general, nego pampers-zatvorenik. Ratko Mladić je doživotni zatvorenik međunarodne pravde.

I svaki put kada njegovo ime odjekne sa tribina, to nije demonstracija snage.

To je samo podsjetnik koliko je duboko društvo potonulo kada ratni zločinac postane navijačka pjesma.

Jer država koja slavi svoje zločince ne ponižava samo svoje žrtve. Takva država, prije ili kasnije, počne ponižavati samu sebe.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.