S ove strane Drine | Dragan Banjac: Lajavac iz Mareve Ljuti

Hrvatska je, ipak, drugačija od Srbije. Tamo su pjesme u slavu ustaštva i Nezavisne države Hrvatske (NDH) i njenog poglavnika Anta Pavelića zabranjene, dok se u Srbiji četništvo gotovo ozvaničilo i na državnom nivou, oni i njihov vođa Dragoljub Draža Mihailović su zauzeli izbrisano mjesto partizana i Josipa Broza Tita.

Piše: Dragan Banjac za portal Radiosarajevo.ba

Istina, čuvenim koncertom Marka Perkovića Thompsona na zagberačkom hipodromu to je podosta poljuljano i stavljeno pod sumnju (krivicu dijele HDZ, Vlada RH i EU), ali "to ne može kod braće Rvata", reče prodavac jabuka na pijaci Zeleni venac.

Mediji su posebna priča. Dok u Hrvatskoj nije iznenađenje i gotovo je praksa da se sve gadosti u društvu, posebno promovisanje fašizma i mržnje prema "drugima i drukčijima" kritikuje i stavlja na stub srama, u Srbiji se (svi) s takvim gadostima diče. Devedeset posto medija je pod nogom Prepodobnog Josifa, a ostatak, čiji je uticaj jedva nešto jači od mojih komentara – podržava takozvanu drugu stranu.

ČASNI ZORAN ŠPRAJC: Tokom nedavnog "pokladnog jahanja" u Komletincima (na zapadu Sremske županije) grupa raspojasanih domoljuba, nacionalšovinista, koje je predovdio Josip Dabro, bivši član vlade Andreja Plenkovića odgojen u Domovinskom pokretu, odgudio je "Kad je Stjepan Radić umirao”. U dva navrata Dabro je dodavao vlastiti stih "U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata”, aludirajući na zagrobno mjesto ustaškog poglavara Ante Pavelića. Da bi kompletirao svoj naum rekao je da taj stih pjeva samo za Milorada Pupovca, hrvatskog političara iz Samostalne demokratske srpske stranke.

Ono što ne može u Beogradu može u Zagrebu na RTL TV. Zoran Šprajc, autor i urednik kultne emisije Stanje nacije u duhu istinskog profesionalca na startu je opovrgao Dabru da grobnica u Madridu "uopće nije od zlata" i da je, u stvari, običan nadgrobni spomenik. "Ali kad se pjeva o grobnici od zlata valjda misli na zlato koje su opjevani ustaški poglavnik i njegov ustaški režim opljačkali od zatočenih i ubijenih Židova, Srba i Hrvata, između ostalog i tako da su s njihovih leševa čupali zlatne zube. Stoga ustašama i Anti Paveliću hvalospjeve može pjevati samo osoba bez mozga a već i kukuruzi u Otoku kod Vinkovaca na DORH-u su svjedočili da ispod Dabrinog šljema toga nema".

"Ali štos je u tome da je Pavelićevo zlato u tim praznim glavama sjaj u tami. U tami jedne primitivne, mračne i crne Hrvatske koja nije prežalila godine ustaškog sranja i klanja. I niti je ta Hrvatska nastala s Dabrom ni Thompsonom, ona je tu uvijek takva kakva je, puna mržnje i zavisti prema ovoj drugoj lijepoj našoj Hrvatskoj".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Hrvatska se pokušava oprostiti od mračne prošlosti i pokušava naći svoje mjesto u budućnosti. Više pokušava nego što joj to uspijeva ali, ajde, ko nije pokušao nije ni uspio. I donekle ta zavist i jaz prema ovoj normalnoj Hrvatskoj je razumljiva, jer za takvu mračnu, mrzilačku izdajničku Hrvatsku nije bilo budućnosti ni četrdesetprve, ni devedesetprve pa je nema ni sada, 2026-e. Ma koliko je pokušali obasjati reflektorima i scenskim efektima i ogrnuti je plaštom domoljublja, uvijek će na pozornici prozrijeti ta kukavička Hrvatska koja nije bježala od zlata ali je bježala od rata i ratnih obračuna koja je bila hrabra jedino kada se trebalo obračunati sa ženama, djecom i starcima uplašenim i bespomoćnim ljudima. Bilo je takve Hrvatske nekad, nažalost ima je i danas, pa je danas kao i nekad hrabra kad pod kapuljačama treba plašiti žene i djecu, na pozornici vitlati mačem ili prašiti mitraljezom po kukuruzima".

"Ali kad te Hrvatine malo izvedeš na sunce i skloniš kapuljače oni začas promijene ploču i pjevaju o Habzburgovcima ili uopće ne pjevaju. Ili pjevaju to što im se plati. Bitno je samo u stvari se naplati".

Čast pripada kolegi Zoranu Šprajcu. Kao i Daliji Orešković i Ivani Kekin recimo. I vi, s druge strane Drine, imate novinare (i ponekog političara) približnog kalibra da ne izdvajam nikoga. Ovdje – muk i mrak!

BENETALO IZ BATAJNICE: Jedan dio beogradske čaršije uvjeren je da Srbijom, u stvari, upravljaju ruski ambasador Aleksandar Bocan-Hačenko i Vojislav Šešelj. Ovaj drugi, radikalski brbljivac iz prigradskog zemunskog naselja Batajnica ne "skida" se na ekrana televizija sa nacionalnom frekvencijom a ista čaršija je preko bivšeg ambasadora jedne velike zemlje doznala da srpski vrhovnik svakog mjeseca debelo nagrađuje ratnog zločinca otkako je stigao iz Haga. Da ga - ne dira!

Jedno vrijeme redovna "mušterija" mu je bio četnički vojvoda Tomislav Nikolić, dugogodišnji saborac u Srpskoj radikalnoj stranci kojeg je postavio na čelu stranke prilikom odlaska u Holandiju, gdje se zločinac izležavao i lajao od 24.  februara 2003. do 24. novembra 2014. godine.

Posljednja meta bio je reditelj i pisac Goran Marković. Tokom nastupa na smrdljivoj TV Informer lajavac iz Mareve Ljuti je lanuo da je majka blokadera Gorana Markovića bila ljubavnica gestapovskih oficira... To mu se, valjda, učinilo malo i dodao je: "I sin jedne od tih slavnih glumica, švalerki gestapovskih oficira, njen sin, rođen poslije rata, danas je jedan od glavnih blokadera"…

Vojvoda od zarđale kašike i ratni zlikovac ne poriče da je Olivera Marković bila je slavna glumica u čije glumačke kvalitete ne sumnja nego u njen moral. Ono govori o moralu! Marković u prvi mah nije mogao da vjeruje da je sada napao i njegovu majku, i da mu je ispod časti da stupa "u bilo kakav dijalog sa tim zločincem i idiotom".

Čudovište je davno trebalo otpremiti u Marevu Ljut, nedaleko od Zavale i Ravnog u Popovu Polju. O Šešeljevom hrvatskom porijeklu dosta je rečeno. Kada je ova protuva došla u Beograd krštenicu (rodni list) mu je izdala Srpska akademija nauka i umjetnosti, zloglasna SANU, a kao "matičar" je potpisan akademik Slavenko Terzić, kasnije ambasador u Moskvi. Kao i njegovo najbolje đače, Prepodobni Josif, i Šešelj se hvalio da je bio najbolji student i pravnik. Stoga dubrovačkog profesora čudi kako ne zna "noseću maksimu u krivičnom postupku još od Rimskog prava da je Istina samo ono što se dokaže u pravomoćnom sudskom postupku.”

Koristiti takvu glasinu, izmišljotinu iz četrdeset i neke kao argument ad hominem u raspravi na TV-u 2026. godine po meni je zločin, kaže profesor i napominje da je veliki italijanski psihijatar Cesare Lombrozo (1835. - 1909) davno rekao: Tanka je linija između genijalca i ludaka.

Ne pledirajući vezu genetike u ovom slučaju profesor veli da su tri Šešeljeve tetke do aprila 1992. živjele u dubrovačkom naselju Mokošica. "Jedna se zvala Vida, bila je nervni bolesnik. Svijetle je puti i plave kose..."

DALIA KOLER: Ima i drukčijih tonova. Inicijativa mladih za ljudska prava (YiHR) prošle subote (28. februara) u podne organizovala je skup "Jedna borba, srcem za Sarajevo". Došli su oni koji osim do Sarajeva drže i do sebe.

Govor mlade aktivistkinje Dalie Koler donosim u cijelosti a ukoliko urednici misle da je to predugo neka krate. Evo ga: Čuli smo šta se desilo. Tramvaj je iskočio iz šina. Ljudi su povrijeđeni, jedan život je izgubljen. Grad je uzdrman. I neko će reći – nesreća. Slučajnost. Loš dan. Ali, mi znamo da iza takvih trenutaka stoje godine nemara, odlaganja, prebacivanja odgovornosti. Znamo da gradovi ne pucaju odjednom. Oni se troše polako, tiho, dok svi čekaju da neko drugi reaguje.

Sarajevo je grad koji je prije trideset godina izašao iz opsade. Trideset godina od kraja četiri godine granata, mraka i gladi. Trideset godina od trenutka kada je svijet trebalo da zapamti šta znači ostaviti jedan grad sam.

Danas, tri decenije kasnije niko ne puca. Ali kada šine popuste, kada sistem zataji, kada se bezbjednost potisne kao nevažna stavka u budžetu, to je također poruka o tome koliko vrednujemo ljudske živote.

Beograd i Sarajevo nose različite terete prošlosti ali ih nose zajedno u vremenu. Previše je bilo ćutanja. Previše propagande. Previše granica koje su ucrtane u glave ljudi. I zato su civilne veze između ova dva grada istanjene, ne zato što ne postoji bliskost već zato što se ona sistematski potiskivala. Beograd i Sarajevo nisu samo dva grada razdvojena granicom. Oni su povezani porodičnim pričama, studentskim godinama, ljubavima, muzikom, zajedničkim humorom... Ali te veze su tokom devedesetih presječene strahom, propagandom, tišinom. I, iako je rat završen, neke distance su ostale i dan-danas.

Solidarnost preko granica danas je čin otpora. Otpor ideji da treba da brinemo samo o "našima". Otpor logici da tragedija postaje važna tek kada se dogodi unutar iste administrativne linije. Granice su administrativne. Odgovornost je ljudska.

Ako smo iz devedesetih išta morali da naučimo onda je to koliko košta ravnodušnost. Koliko košta distanca. Koliko košta kada komšija postane apstrakcija. Zato smo ovdje. Ne da održimo protokolarni skup. Ne da ispunimo formu. Ovdje smo da jasno kažemo da nas se tiče i da nam je stalo. Da ne pristajemo na to da Beograd šuti dok drugi grad prolazi kroz bol.

Trideset godina nakon opsade najmanje što možemo jeste da budemo prisutni. Glasni. Povezani. Jer bez solidarnosti između gradova, bez civilnih veza koje se obnavljaju uprkos svemu, ostajemo zarobljeni u istim obrascima koji su nas već jednom koštali previše.

"Srcem uz Sarajevo" danas znači da biramo bliskost umjesto distance. Da biramo odgovornost umjesto ravnodušnosti. Da biramo da se sjećamo – i da reagujemo, rekla je krhka mlada dama lijepog imena Dalia.

Pozdrav iz tamnog vilajeta!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.