Novi svjetski nered: Tehnologija, moć i budućnost globalnog poretka

Svijet se suočava s dubokom transformacijom međunarodnog poretka u kojem slabe univerzalne norme, jača logika sile, a tehnologija redefinira samu prirodu moći. Kako izgleda globalni sistem nakon političkog zaokreta koji simbolizira Donald Trump – i kuda vodi ovaj "novi svjetski nered"?

Piše: Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba*

Početak 21. stoljeća bio je obilježen svojevrsnim normativnim optimizmom. Prevladavalo je uvjerenje da se međunarodni poredak, nakon završetka Hladnog rata, nepovratno kreće ka stabilnijoj i institucionalno uređenijoj strukturi zasnovanoj na vladavini međunarodnog prava, jačanju multilateralizma i univerzalizaciji liberalnih normi. Međutim, savremeni globalni kontekst sve uvjerljivije demantira takva očekivanja.

Umjesto konsolidacije, svjedočimo procesu fragmentacije. Umjesto univerzalizacije normi, njihovoj selektivnoj primjeni. Umjesto jačanja institucija, njihovoj progresivnoj paralizi. Ovaj zaokret nije rezultat jednog događaja niti jedne političke figure, ali politički moment koji simbolizira Donald Trump nesumnjivo je ubrzao i razotkrio dubinske pukotine postojećeg sistema.

"Svijet nakon Trumpa" stoga ne označava diskontinuitet, već radikalizaciju već prisutnih tendencija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jedna od najuočljivijih dimenzija ove transformacije jeste erozija međunarodnog prava. Institucije koje su decenijama predstavljale temelj globalnog poretka – prije svega Ujedinjene nacije – sve češće djeluju kao strukture ograničenog dometa, zarobljene u geopolitičkim rivalstvima velikih sila. Normativni okvir koji je trebao biti univerzalan sve se više pretvara u instrument selektivne primjene, gdje pravila ne važe jednako za sve aktere. Ovakva dinamika ne samo da podriva povjerenje u međunarodni sistem, već i transformira samu prirodu prava: ono od regulatora postaje refleks odnosa moći.

Povratak realpolitike: vladavina jačeg

U takvom kontekstu, povratak realpolitike ne djeluje kao izuzetak, već kao logična posljedica. Međunarodni odnosi sve otvorenije poprimaju obilježja klasične realističke paradigme, u kojoj su moć, sigurnost i interes primarni pokretači političkog djelovanja. Velike sile – prije svega Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija – reafirmiraju svoju ulogu kroz kombinaciju vojne sile, ekonomskog pritiska i tehnološke dominacije. Manje države, istovremeno, bivaju sve više gurnute u poziciju strateškog balansiranja, pri čemu se pitanje suvereniteta sve češće svodi na upravljanje ograničenim prostorom autonomije.

Politika "America First" dodatno je legitimirala ovakav pristup. Povlačenje iz međunarodnih sporazuma, relativizacija savezništava i naglasak na bilateralne odnose doprinijeli su slabljenju globalne kohezije. Međutim, dublji značaj ove politike nije u njenim konkretnim potezima, već u normativnom presedanu koji je uspostavila: ideji da su međunarodne obaveze sekundarne u odnosu na nacionalni interes.

Paralelno s tim procesima odvija se i fragmentacija globalnog poretka. Umjesto jedinstvenog sistema, svijet se sve više strukturira kao kompleksna mreža regionalnih blokova i konkurentskih centara moći. Ova multipolarna konfiguracija ne znači nužno stabilnost; naprotiv, ona često generira nove linije konflikta i nesigurnosti.

NR Kina kroz infrastrukturne i ekonomske projekte širi svoj utjecaj, Rusija nastoji reafirmirati svoju geopolitičku poziciju, dok Evropska unija balansira između ambicije strateške autonomije i ovisnosti o transatlantskim vezama. U međuvremenu, države globalnog juga sve odlučnije zahtijevaju veću ulogu u oblikovanju međunarodnog sistema.

Tehnologija i novi oblici moći

Ipak, možda najdublja transformacija odvija se na planu same prirode moći. Dok je u klasičnom razumijevanju međunarodnih odnosa moć bila primarno teritorijalna i vojna, savremeni poredak sve više počiva na kontroli informacija, podataka i tehnološke infrastrukture. Digitalni nadzor, umjetna inteligencija i kibernetički kapaciteti postaju ključni instrumenti političkog utjecaja. U tom kontekstu, granice između državnih i nedržavnih aktera postaju sve poroznije, jer tehnološke korporacije često raspolažu resursima i utjecajem koji nadmašuju mnoge države.

Ova transformacija otvara pitanje digitalnog suvereniteta – ne samo kao tehničkog, već i kao duboko političkog problema. Ko kontrolira podatke? Ko definira pravila njihove upotrebe? I u čijem interesu se ta pravila primjenjuju? U svijetu u kojem informacije postaju ključni resurs, kontrola nad digitalnom infrastrukturom postaje novi oblik geopolitike.

Era "novog Levijatana”

Istovremeno, kriza globalnog mira uz rastući broj novih ratova u svijetu dodatno produbljuje osjećaj globalne nestabilnosti. Povećanje vojne potrošnje, rast tenzija te proksi ratovi među velikim silama te proliferacija različitih oblika konflikta – od otvorenih ratova do ekonomskih i informativnih sukoba – ukazuju na to da se međunarodni sistem udaljava od ideje trajnog mira kao realističnog cilja. U takvom okruženju, čak i lokalni incidenti mogu imati globalne posljedice, posebno u odsustvu efikasnih mehanizama za deeskalaciju.

U tom širem okviru postaje moguće govoriti o transformaciji samog koncepta suvereniteta. Klasični vestfalski model, zasnovan na teritorijalnoj državi kao primarnom nosiocu političke moći, sve više ustupa mjesto složenijim, hibridnim oblicima upravljanja. Transnacionalne mreže, međunarodne institucije, korporacije i tehnološke platforme zajedno učestvuju u oblikovanju političkih odluka, često izvan tradicionalnih demokratskih mehanizama.

Ovdje se otvara prostor za interpretaciju savremenog poretka kroz koncept "novog Levijatana”. Za razliku od Hobbesovog Levijatana kao centralizirane političke vlasti, savremeni oblik moći djeluje difuzno, kroz mreže nadzora, regulacije i upravljanja podacima. Ovaj "Levijatan bez centra" ne nameće se nužno silom, već kroz infrastrukture koje oblikuju svakodnevni život – od digitalnih platformi do sigurnosnih režima. Njegova moć nije uvijek vidljiva, ali je upravo zato sveobuhvatnija.

Kriza smisla

Ovo nije samo kriza poretka – ovo je kriza smisla. Svijet u kojem pravo vrijedi selektivno, institucije služe moći, a tehnologija nadzire umjesto da oslobađa, nije u stanju stabilnosti, već u stanju prikrivenog raspada.

"Novi svjetski nered" nije slučajnost. On je proizvod političkih odluka, interesa i sistema koji su svjesno napustili univerzalna pravila u korist dominacije. U takvom svijetu, pozivanje na međunarodno pravo sve češće zvuči kao retorička figura, a ne kao stvarna norma.

Ali upravo tu leži paradoks: što je sistem represivniji i tehnološki sofisticiraniji, to je njegova legitimnost slabija. Moć može kontrolirati prostor, informacije i tokove kapitala – ali ne može trajno potisnuti svijest ljudi o vlastitom dostojanstvu.

Zato se ključna borba našeg vremena ne vodi samo između država, već između dvije vizije svijeta: jedne u kojoj je čovjek objekt upravljanja, i druge u kojoj ostaje subjekt politike.

*Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

Ako tehnologija ostane bez etičkog i pravnog okvira, "novi Levijatan" neće biti metafora, već realnost. A tada pitanje više neće biti ko vlada svijetom – nego da li čovjek uopće još vlada sobom.

U tom smislu, budućnost globalnog poretka neće odlučiti ni algoritmi ni vojne doktrine, već jednostavno pitanje: hoće li čovjek pristati da bude upravljan – ili će ostati slobodan.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba